Monday, February 24, 2014

Okupiranje sebe sa nekom aktivnosti ili korisnim znanjem



Među sredstvima otklanjanja zabrinutosti koja proizilazi iz nervoze i preokupacije srca sa nekim tužnim stvarima je okupiranje sebe sa nekom aktivnosti ili nekim korisnim znanjem.Ovo iz razloga što će to spriječiti srce od uranjanja u zabrinutost.To može čak učiniti da zaboravi sve stvari koje su mu uzrokovale tugu i brigu i može čak osjetiti neku sreću i postati vedar i raspoložen.Ovo je nešto što je zajedničko za vjernika i za nevjernika ali je vjernik drugačiji zato što kada on sebe preokupira sa znanjem koje traži ili koje daje ili sa dobrim djelom koje čini, bilo to neko djelo ibadeta ili dunjalučko djelo u kojem ima lijepu namjeru da ga učini tražeći snagu u robovanju Allahu – kada on sve to uradi, on to čini iz vjere u Allaha, iskrenosti i tražeći Allahovo zadovoljstvo.Ovo je samo po sebi dodatan efekat mimo otklanjanja tuge, briga i tjeskoba.

Vidjeli smo mnoge ljude koji su pogođeni sa tugom i stalnom zabrinutošću do te mjere da su postali jako bolesni.Njihov jedini lijek da zaborave uzrok njihove tuge i žalosti je bio da se preokupiraju sa normalnim aktivnostima.Aktivnost s kojom se treba preokupirati treba biti nešto ugodno samo po sebi i nešto za čim čovjek žudi.Ovo čini čovjeka još uspješnijim u postizanju željenog cilja a svo znanje je kod Allaha.

Među stvarima koje odagnjavaju brigu i zabrinutost su da čovjek koncentriše svoju namjeru i vodi računa o sadašnjim stvarima a da se prestane brinuti o budućnosti ili da žali za prošlošću.Ovo je razlog zbog čega je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem tražio utočište kod Allaha od tuge i zabrinutosti.Tuga je obično o prošlim događajima koje niti možeš vratiti niti ih popraviti.Zabrinutost je obično strah i briga o onome što će se desiti u budućnosti.Čovjek stoga mora biti „sin trenutka“, koncentrišući svoju energiju i namjeru u poboljšanju svojih trenutnih događaja i svoje sadašnjosti.Koncentarcija namjere na trenutne događaje je neophodni uzrok njihova izvršenja i to je ono što otklanja tugu i zabrinutost iz srca.Kada Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, traži nešto od Allaha ili upućuje svoju zajednicu da traži od Allaha određenu stvar, on podstiče njih da zajedno sa traženjem pomoći od Allaha i posjedovanje nade u Allahovu milost da u isto vrijeme naporno i marljivo rade na onome što hoće da otklone od sebe ili da postignu.Iz tog razloga dova treba ići zajedno sa djelom.Tako se rob trudi za ono što će mu koristiti u vjeri i dunjaluku i traži od svog Gospodara da mu ispuni njegovu potrebu i traži Njegovu pomoć u tome.Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem je rekao: „Jak vjernik je bolji i draži Uzvišenom Allahu od slabog vjernika, a u svima njima je dobro. Pridaj pažnju onome što će ti koristiti, tražeći Allahovu pomoć i ne malaksaj. I ako te nešto zadesi nemoj reći: ‘Da sam uradio ovako bilo bi tako i tako!’, već reci: ‘Allah je tako odredio i On čini šta hoće!’, jer riječ ‘da sam’ otvara djelovanje šejtana.” (Muslim, 2664)


U ovom hadisu Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, nam preporučuje da spojimo dvije stvari: prva je da tražimo korisne stvari u svakoj situaciji i da tražimo pomoć od Allaha a ne da malaksamo i predamo sebe nesposobnosti jer je to štetan nemar.Druga je da Allahu prepustimo stvar o prošlim događajima i da u njima posvjedočimo Allahov kader i Njegovo predodređenje.

Vidimo da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem razgraničio dvije kategorije stvari: prva kategorija je da rob ima mogućnost da ih potpuno ili djelimično uradi ili ona koju u potpunosti može izbjeći ili olakšati njihov teret.Za ovu kategoriju, rob treba uložiti svoj krajnji trud i tražiti pomoć od Allaha.Druga kategorija su one stvari nad kojima rob nema moć.Za ove stvari rob treba sebe smiriti i prihvatiti ono što mu se desilo i predati se Allahu.Nema sumnje da se ovaj princip slaže sa onim što je jasno sredstvo postizanja sreće a otklanjanje brige i zabrinutosti.

 Abdur-Rahman bin Nasir As-Sadi, rahimehullah...