ولئن سألتهم ليقولن إنما كنا نخوض ونلعب قل أبالله وآياته ورسوله كنتم تستهزئون
لا تعتذروا قد كفرتم بعد إيمانكم إن نعف عن طآئفة منكم نعذب طآئفة بأنهم كانوا مجرمين
"A ako ih upitaš, oni će sigurno reći: "Mi smo samo razgovarali i zabavljali se." Reci: "Zar se niste Allahu i riječima Njegovim i Poslaniku Njegovu rugali? Ne ispričavajte se! Jasno je da ste nevjernici, a tvrdili ste da ste vjernici." Ako nekima od vas i oprostimo, druge ćemo kazniti zato što su krivci." (Et-Tevba, 65-66)
Kadi Ebu Bekr b. el-Arabi kaže: "Ono što su rekli mislili su ozbiljno ili su se ismijavali, a u oba slučaja to predstavlja kufr. Jer, šaliti se sa stvarima kufra predstavlja kufr i ummet se oko toga ne razilazi. Ozbiljnost i tačnost je brat istine i znanja, a izigravanje i šala je brat neistine i neznanja (džehla)." Završen citat. ( Ahkamul-Kur'an, 2/976-977 )
Komentarišući riječi Uzvišenog: "Ne ispričavajte se! Jasno je da ste nevjernici, a tvrdili ste da ste vjernici.", Kurtubi kaže: "Ovo dolazi u obliku kuđenja kao da kaže: "Nemojte raditi ono što ne koristi a zatim im je presudio da su postali nevjernici i da nemaju opravdanja za taj grijeh."Završen citat.
Komentarišući pomenute riječi u ajetu Begavi kaže: "Ako bi neko rekao: 'Kako to da su uznevjerovali poslije vjerovanja, kad nisu ni bili mu'mini?' Kazat ćemo: 'Želi se reći da su vanjštinom pokazali nevjerstvo nakon što su vanjštinom pokazivali iman'."Završen citat.
Ibn Kesir kaže: "Prenosi Ebu Ma'šer Medini od Muhammeda b. Ka'ba Kurezija i drugih da su rekli: "Neki čovjek od munafika je rekao: 'Nismo nikoga vidjeli halapljivijeg, lažljivijeg jezika i većih kukavica pri susretu sa neprijateljem od ovih naših učača (Kur'ana)." Nakon što je to stiglo do Poslanika sallallahu alejhi ve sellem, onaj čovjek dođe, a već je bio krenuo i uzjahao svoju devu, te mu reče: 'O Allahov Poslaniče, mi smo se razgovarali i zabavljali'. Pa mu reče: "Zar se niste Allahu i riječima Njegovim i Poslaniku Njegovu rugali?" Sve do riječi Uzvišenog: "Zato što su krivci..." I Njegove riječi: "Ne ispričavajte se! Jasno je da ste nevjernici, a tvrdili ste da ste vjernici." To jest, zbog ovih riječi s kojima ste se ismijavali." Završen citat.
Komentarišući riječi Uzvišenog: "Ne ispričavajte se! Jasno je da ste nevjernici, a tvrdili ste da ste vjernici.", Taberi kaže: "Allah, dželle še'nuhu, kaže svom Poslaniku Muhammedu, sallallahu alejhi ve selleme: "Reci ovima koji su opisani pomenutim osobinama da se ne pravdaju neistinom govoreći kako su razgovarali i zabavljali se. "Postali Ste nevjernici", to jest, zanijekali ste istinu vašim govorom o Poslaniku i vjernicima. "Nakon što ste bili vjernici", to jest, nakon što ste povjerovali u njega i priznali ga.
Ukorjenjivanje nifaka je bez namjere i osjećaja
Komentarišući riječi Uzvišenog: "Reci: "Zar se niste Allahu i riječima Njegovim i Poslaniku Njegovu rugali? Ne ispričavajte se! Jasno je da ste nevjernici...", Ibn Tejmijje kaže: "Naređuje mu da im rekne: "Postali ste nevjernici nakon što ste vjerovali. Oni koji u pogledu ovih ajeta kažu: 'Oni su uznevjerovali poslije imana svojim jezicima pored prvobitnog nevjerstva u svojim srcima', ovakav govor nije tačan, jer, izražavanje imana jezikom pored nevjerstva u srcu je kufr. Tako se ne kaže: 'Uznevjerovali ste poslije imana', a oni u stvari nisu ni prestajali biti kafiri. A ako se misli da su vanjštinom pokazali nevjerstvo, nakon što su vanjštinom pokazivali iman, onda to nisu pokazivali svijetu već svojim prijateljima...
"A ako ih zapitaš, oni će sigurno reći: "Mi smo samo razgovarali i zabavljali se." Ovim priznaju i izvinjavaju se, zbog toga je i rečeno: "Ne ispričavajte se! Jasno je da ste nevjernici, a tvrdili ste da ste vjernici." Ovo upućuje da u sebi nisu namjeravali uraditi djelo kufra već su smatrali da to ne predstavlja kufr. Pa je pojasnio da je ismijavanje sa Allahom, Njegovim ajetima i Poslanikom itd, nevjerstvo takve vrste kojim njegov vlasnik postaje nevjernikom nakon imana. To upućuje da je pri njima bio slab iman pa su učinili ovaj haram za koji su znali da je haram ali nisu znali da je to djelo nevjerstva, a to djelo je djelo kufra s kojim su postali nevjernici. Oni nisu bili ubjeđenja da je to dozvoljeno raditi. Više selefa(selefijskih učenjaka) u pogledu opisa munafika, koji je prenesen u suri El-Bekara, kažu da su oni prvobitno vidjeli pa su zaslijepeli, i da su znali pa su nijekali i vjerovali pa su zatim uznevjerovali. Katade i Mudžahid kažu: "Navodi primjer njihova obraćanja vjernicima i slušanja onoga sa čime je došao Poslanik, sallallahu alejhi ve selleme, i odlasku njihova nura" Završen citat. ( Medžmu' fetava, 7/272-27'4 )
Također je rekao: "..."A ako ih zapitaš, oni će sigurno reći: "Mi smo samo razgovarali i zabavljali se..." Ovdje je obavjestio da su uznevjerovali nakon imana iako su rekli: "Izgovorili smo riječi kufra bez ubjeđenja u to, već smo se na taj način igrali i zabavljali", te je pojasnio da je ismijavanje sa ajetima nevjerstvo. Ovo se ne dešava (ismijavanje sa pomenutim stvarima) osim onima čija se prsa rasprostrane spram ovog govora, a da je bilo imana u njegovom srcu to bi ga spriječilo da izgovori ovaj govor." Završen citat. ( Medžmu1 fetava, 7/220 )
Pogledaj, Allah ti se smilovao, u ovaj Kur'anski tekst koji je po značenju kategoričan u pogledu nevjerstva ove skupine. Opće je poznato iz šerijatskih tekstova da je ovo opći propis za svakoga ko uradi ono što su ovi uradili ili nešto drugo u tom kontekstu, te da taj propis nije vezan samo za pomenute ljude. Jer, pravilo glasi: "Nije pouka u posebnosti uzroka (zbog kojeg je spuštan ajet) već je pouka u uopćenosti Iafza-izreke", i oko ovog se slažu svi mufessiri. U protivnom bi dokazivanje Kur'anom bilo nevalidno jer je većina Kur'anskih ajeta objavljena nekim povodom. Pa ako bi se propis odnosio samo na onog čijim je povodom spuštan onda ne bi ostao nijedan ajet koji bi nas obavezivao na izvršenje propisa.
Mufessiri se kod tumačenja ovog ajeta slažu da su oni uznevjerovali, nakon imana, s ovim prljavim govorom koji su izrekli. Razilaze se oko toga da li je prethodni iman koji su posjedovali bio iman jezika, bez srčanog vjerovanja, ili je to bio iman i srca i jezika zajedno? U oba slučaj dokaz je upotpunjen Allahovom dobrotom.
Prema prvom mišljenju: Nad ovim ljudima su primjenjivani propisi islama (tj. smatrani su muslimanima), jer su izgovorili šehadet uz pretpostavku o postojanju unutarnjeg vjerovanja, uz prisustvo pokornosti i ljubavi spram Allaha , Njegove vjere i Poslanika . Jer, kao što smo prethodno spomenuli, nema islama ko nema imana niti ima imana ako nema islama. Shodno ovom izgovoru (tj. izgovoru šehadeta) smatrani su muslimanima sve dok nisu izgovorili ove prljave riječi. S njima i zbog njih nad njima je donesena presuda nevjerstva. Pa su iz vanjskog islama prešli u kufr vanjštinom i unutrinom s ubjeđenjem, jer su to rekli slobodno bez prisile. Na osnovu toga se može zaključiti da su svoja prsa rasprostranili ka kufru svojom unutrinom shodno riječima Uzvišenog: "Onoga koji zaniječe Allaha, nakon što je u Njega vjerovao, - osim ako bude na to primoran, a srce mu ostane čvrsto u vjeri -, čeka Allahova kazna. One kojima se nevjerstvo bude mililo... Da je u njihovim srcima bilo imana on bi ih sprečio da ovako govore. Ako neko misli da se ovaj propis odnosi samo na pomenute munafike lično, to jest, ako bi rekli ovo je bio uzrok da saznamo za njihov nifak a ovim nisu uznevjerovali, tako da se ovo značenje (u ajetu) ne odnosi na na nevjerstvo.
Odgovor na to bi bio sljedeći:
Prvo. Ovo bi značilo da ova njihova izreka nije imala utjecaja u presudi kufra nad njima, što je suprotno Kur'anskom tekstu "Ne ispričavajte se! Jasno je da ste nevjernici, a tvrdili ste da ste vjernici."
Drugo. To bi značilo, Allahu se utječemo od toga, da je Kur'an vezao propis za stvar koja nema utjecaja u presudi i da je zanemario pravi razlog presude.
Treće. Opće je poznato u Šerijatu da objava ne ulazi u tok realizacije propisa da ne bi došlo do pometnje.1 Osnova ovog (donošenja propisa tj. presude nad nekim) je vanjština govora i djela.
Četvrto. Riječi Uzvišenog: "Jasno je da ste nevjernici, a tvrdili ste da ste vjernici." Pomenuti iman tj. vjerovanje u ajetu ili je samo iman unutrašnjosti ili je samo iman spoljašnjosti. U oba slučaja ajet služi kao dokaz, jer se prema tim ljudima prije odnosilo kao prema muslimanima a zatim su nakon ovog ružnog govora uznevjerovali nakon što su bili vjernici. Ako su ti ljudi bili nevjernici prije nego su izgovorili ovu ružnu izreku postavlja se pitanje zašto je Šerijat odgodio presudu do ovog vremena? Zašto je vezao propis za osobinu koja ne utječe na presudu? Ako zbog ove osobine nisu pali u nevjerstvo zašto su se onda pravdali i izvinjavali? Nema drugog izlaza iz pomenutih pitanja osim da stvar shvatimo onako kako su je shvatili dobri prethodnici-selef, to jest, da su uznevjerovali nakon imana, zbog ove prljave izreke. Tako da ova presuda ostaje uopćena za svakog ko uradi ono što su oni uradili, bez obzira da li se spomenuti iman u ajetu odnosi na spoljašnji iman, bez prisustva istog u srcu, ili se misli na iman spoljašnjosti i unutrašnjosti zajedno. Ovome mišljenju teži imam Ibn Tejmijje, tj. da su pomenuti ljudi posjedovali slab iman te su izrekli pomenutu izreku bez ubjeđenja u to, neznajući da će ih to odvesti u nevjerstvo a znali su da je tako nešto zabranjeno. Mislili su da zabava i razgovor u tom pogledu ne vodi u nevjerstvo osim ako se radi o ozbiljnom (govoru) u tome, po tom pitanju. Mislili su da je zabava i razgovor u tom kontekstu stvar koja ne odvodi u nevjerstvo, kao što prisila ne vodi u nevjerstvo. Šerijat ih nije proglasio lašcima zbog toga što su se pravdali zabavom i razgovorom, za razliku od munafika koje ugoni u laž zbog njihovih lažnih pravdanja. Otuda se uviđa iskrenost njihova pravdanja igrom i zabavom, u pomenutom slučaju, bez namjere i ozbiljnosti. Međutim, i pored toga, Šerijat ih obavještava da u ovakvom stanju i ovom izrekom, unatoč činjenici da se radi o igri i zabavi, time padaju u kufr, nakon što su bili vjernici. Džehl i njihova nenamjernost, da urade djelo kufra, u ovom slučaju nisu usvojeni kao opravdanje, zato pazi i budi oprezan u pogledu ovih stvari.
Zato neka se musliman pripazi najbolje što može i umije da ne bi izgovorio riječ na koju ne obraća pažnju a zbog koje bi bio bačen u Džehennem, da nas Allah sačuva. Istinu je rekao Allahov Poslanik sallallahu alejhi ve sellem, povjerljivi dostavljač, koji se brinuo o ummetu, kada je u vjerodostojnom hadisu upozorio ummet: "Da li će ljudi biti odvučeni u Džehennem na svojim licima osim kao žrtve svojih jezika."( Bilježi ga imam Ahmed i Tirmizi, poglavlje «Iman», i Ibn Madže, poglavlje «Čuvanje jezika pri smutnji )
Ibn Tejmijje kaže: "Ovi, također, govore ono što je rekao Džehm i Salibi. Naime, oni jasno kažu da psovanje Allaha i Njegova Poslanika, kao i govor o trojstvu, te svaka druga riječ od riječi kufra, po njima, nije kufr po unutrašnjosti već samo vanjštinom - ukazuje na kufr. Unatoč tome, ovaj koji psuje i vrijeđa pomenute stvari moguće je da u svojoj unutrašnjosti poznaje Allaha, da bude muvehhid i vjernik u Njega. A kada im se dostavi dokaz u vidu šerijatskog teksta ili u vidu idžma'a da je dotični kafir, kako vanjštinom tako i unutrinom, oni kažu: 'To za sobom povlači utjerivanje u laž unutrašnjosti (ar. batina) a iman povlači nepostojanje toga.' Reći ćemo im: To su dvije poznate stvari. Jedna je opće poznata stvar u vjeri a druga je opće poznata od nas samih ako o tome dobro razmislimo.
1 Pisac ovim želi da kaže da Poslanik , nije kažnjavao na osnovu objave, već bi kažnjavao kada bi činjenje nekog djela bilo šerijatski pritvrđeno (tj. priznanjem počinioca ili svjedočenjem povjerljivih svjedoka), jer kada bi Poslanik , kažnjavao munafike samo na osnovu objave došlo bi do pometnje kod ljudi, i strah od prihvatanja islama.
