Poslanikove fetve - Ibn-Kajjim el-Dževzijje

Ovo su fetve Poslanika Muhammeda, sallallahu alejhi ve sellem, o šerijatsko-pravnim pitanjima.
Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, odgovarao je na mnogobrojna pitanja o problemima i nejasnoćama sa kojima su se suočavali ashabi u njegovo vrijeme.
Te fetve je u svojim djelima sakupio islamski velikan Šemsuddin ebu-Abdullah Muhammed ibn ebu-Bekr ibn-Ejjub ibn-S'ad ibn-Hureiz ez-Zer'i ed-Dimeški, poznat kao Ibn-Kajjim el-Dževzijje. Fetve su sakupljene u ovoj knjizi da bi poslužile kao priručnik svakome ko u ovome vremenu traga za znanjem. Izuzetno je potrebno da poznajemo vjerodostojne fetve čiji je autor Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem. Fetve tretiraju šerijatsko-pravna rješenja pitanja sa kojima se susrećemo u svakodnevnom životu.

download link: Download
(desni klik "save target as..." ili “save link as...”)
Alternativni download link: Download

ili posjeti
is where my documents live!

And here is the rest of it.

Stubovi imana

Ibn Kesir navodi slijedeće: “Iman, vjerovanje u gajb, u šeri’atskom smislu podrazumijeva vjerovanje u Allaha, Njegove meleke, knjige, poslanike, Sudnji dan, odredbu dobra i zla, proživljenje nakon smrti, Džennet i Džehennem i sve ono što se ubraja u nevidljivo.”
Iman sa njegovih šest stubova spomenut je poznatom hadisu kojeg prenosi Omer ibnul-Hattab, rekavši:
“Dok smo sjedili kod Resulullaha, s.a.v.s., jednog dana izađe ispred nas čovjek bijele odjeće, izrazito crne kose, ne vide se tragovi putovanja na njemu, niti ga neko od nas zna. Sjeo je kod Resulullaha, približivši svoja koljena njegovim koljenima i stavivši svoje ruke na njegove noge reče: “O Muhammede, obavijesti me šta je islam? A Resulullah mu odgovori: “Islam je da svjedočiš da nema boga osim Allaha i da je Muhammed Njegov poslanik, da klanjaš namaz, daješ zekat, postiš ramazan i da obaviš hadždž ako si u mogućnosti.” “Istinu si rekao.” - reče, a mi smo se začudili, pita, a onda potvrđuje. “Obavijesti me šta je iman?” – ponovo upita, Resulullah, s.a.v.s., mu odgovori: “Da vjeruješ u Allaha, Njegove meleke, knjige, poslanike, Sudnji dan, i da vjeruješ u odredbu dobra i zla.” Istinu si rekao.” – reče, pa opet upita: “Obavijesti me šta je dobročinstvo (ihsan)?” “Da obožavaš Allaha kao da Ga vidiš, jer ako ti Njega ne vidiš On tebe vidi.” - odgovori mu Resulullah, s.a.v.s., a on opet upita: “Obavijesti me o Sudnjem danu?” “Pitani ništa bolje ne zna od onog koji pita!” – reče mu Resulullah, s.a.v.s., a on će opet: “Obavijesti me o njegovim predznacima.” Allahov Poslanik, s.a.v.s., reče:: “Kada robinja rodi sebi gospodarku i kada vidiš gole i bose pastire da se nadmašuju u gradnji zgrada.” Potom ode a malo poslije toga upita me Resulullah: O Omere, znaš li koje je ovaj što je bio?” “Allah i Njegov Poslanik najbolje znaju.” - rekao sam, a on uzvrati: “Bio je to Džibril, došao je da vas poduči vašoj vjeri.” (Muslim)


Iz ovog hadisa možemo zaključiti da je islam jezički znači: pokornost i predanost, a šeri’atski cjelokupna vjera odnosni svi njeni propisi. A ako uporedimo islam i iman, prvi ćemo opisati kao vidljiva djela, a drugi srčana djela, kako to razumijevamo iz predhodnog hadisa. A kada se spomene samo islam, onda to podrazumijeva kompletnu vjeru sa svim šeri’atskim propisima. To vidimo iz Allahovih riječi:

“O vjernici, uđite u islam u poptpunosti,” ( El-Bekara, ajet 208.)
tj. u islam sa svom njegovim djelovima vjerovanja. Ibn Kesir tumačeći ovaj ajet kaže: On znači prihvatite sve strane islama i njegove propise, i radite sve ono što vam naređuje, i klonite se onog što vam zabranjuje, koliko ste u mogućnosti.
Na to se navode Allahove riječi:

“Kod Allaha je jedina prava (prihvaćena) vjera dini-islam.” (Alu Imran, ajet 19.)
A kada se spomene samo iman, onda to podrazumijeva svu vjeru općenitu, što vidimo iz hadisa:
“Iman se sastoji od sedamdeset i nekoliko dijelova (grana), najveći od njih je riječ la ilahe ilallah, a najmanji ukloniti sa puta ono što smeta prolaznicima, a i stid je dio imana.” ( Muttefekun alejhi.)

Razlika između islama, imana i ihsana (dobročinstva)

Iz navedenog možemo zaključiti da je pet islamskih stubova vanjština po kojoj možemo suditi da je čovjek pripadnik islama, znači da izgovara šehadet, obavlja namaz, daje zekat, posti i obavlja hadždž. Kao što možemo zaključiti da je šest imanskih stubova uvjerenje srcem u nevidljivo (gajb), a to znači vjerovati u Allaha, Njegove meleke, knjige, poslanike, Sudnji dan, i odrdbu hajra i zla.

A šta je ihsan Resulullah, s.a.v.s., je objasnio riječima:
“Da obožavaš Allaha kao da Ga vidiš, jer ako ti Njega ne vidiš, On tebe vidi.” (Muslim.)
A ovaj se stepen ne može ostvariti osim ljubavlju, strahom, nadom i osloncem na Allaha.

Kaže imam Newewi u svom djelu Šerhu Muslim: Ono što se hoće reći je bodrenje na iskrenost u ibadetu i pokornost Uzvišenom Allahu u svakom našem djelu, i upotpunjavanje skrušenosti i poniznosti prema Allahu. Oni koji se ističu dobrim svojstvima vole se družiti s dobrim i pobožnim ljudima jer ih to odvaja od nevaljalih djela, iz poštovanja prema njima ii z stida od njih. Pa kako je onda kad znamo da Allah stalno bdije nad robom, u tajnosti i na javi.

A poznati alim Kadi Ijjad kaže: “Ovaj hadis je obuhvatio (i protumačio) sve vrste ibadeta vidljive i nevidljive koje su vezane za iman, kao i razne vrste vanjskih djela i iskrenost u srcu i očuvanje od štetnih djela i to tako da cijela nauka o Šeri’atu potiče i veže se za ovaj hadis… U njemu vidimo da se i iman i islam i ihsan zovu dinom, i ovaj hadis sakuplja (osnove) mnogih grana nauke i spoznaje. Šta više, on je srž islama. ” A Allah najbolje zna.

Šartovi la ilahe illallah koje navode učenjaci

Šartovi ili zahtjevi koje učenjaci zovu šartovi la ilahe illallah su slijedeći:

- Znanje (ilm) koje je suprotno neznanju. Naime treba znati značenje riječi la ilahe illallah, znajući šta ona potvrđuje a šta negira. Ona negira božanstvenost svemu drugom osim Allahu, potvrđujući da je samo dostojan i zaslužuje dam u se ibadet čini. Potvrda za to su riječi Uzvišenog Allaha:
”Znaj da nema boga osim Allaha, i traži oprosta za grijehe.” (Muhammed, ajet 19)
I u drugom ajetu:
“Oni kojima se oni pored Njega klanjaju neće moći da se za druge zauzimaju; moći će samo oni koji Istinu priznaju, oni koji znaju”. (Ez-Zuhruf, ajet 86)
A u Sahihu stoji hadis:
”Ko umre vjerujući (i znajući) da nema boga osim Allaha ući će u Džennet.” ( Muslim )
Zbog toga su mušrici pali u pogrešno tumačenje kad su rekli:
”Zar on da bogove svede na Boga jednog?” (Sad, ajet 5.)
Imam Buharij je naveo cijelo poglavlje u svom djelu pod nazivom: Znanje (ilm) dolazi prije riječi i djela.
- Čvrsto uvjerenje (jeqin) koje je suprotno sumnji. Nije dovoljno puko izgovaranje šehadeta, nego treba biti srcem čvrsto uvjeren, istinski, bez sumnje i nedomice. Ako ne bude ove ubjeđenosti onda je to licemjerstvo. Kaže Uzvišeni:
”Pravi vjernici su samo oni koji u Allaha i Poslanika Njegova vjeruju, i poslije više ne sumnjaju, i bore se na Allahovom putu, imecima svojim i životima svojim. Oni su iskreni.” (el-Hudžurat, ajet 15.)


U Muslimovom Sahihu se prenosi da je Resulullah, s.a.v.s., rekao:
”Svjedočim da nema drugog boga osim Allaha i da sam ja Njegov Poslanik; neće susresti rob Allaha sa ovim riječima, a da ga neće uvesti u Džennet.” (Muslim )
A u drugom hadisu stoji: ”sa ubjeđenjem u srcu u te riječi.” Mufessir Kurtubi navodi poglavlje pod naslovom Nije dovoljno puko izgovaranje šehadeta nego treba biti srcem uvjeren. Prenosi Buharij od Ibn Mes’uda riječi:
“Strpljenje je pola imana, a čvrsto uvjerenje je cijeli iman.”

- Primanje (qabul) onoga što podrazumijeva la ilahe illallah koje je suprotno opovrgavanju. Kaže Uzvišeni Allah:
“Kad im se govorilo: “Samo je Allah bog” - oni su se oholili i govorili: “Zar da napustimo božanstva naša zbog jednog ludog pjesnika.” (es-Safat, ajet, 35-36.)
Onaj ko odbije poziv u tewhid (da je samo Allah bog) smatra se nevjernikom, bez obzira da li to odbio zbog oholosti, zavidnosti, inada ili drugog razloga, kao što su to učinili neki sljedbenici prijašnjih knjiga.

- Pokoravanje (inqijad) koje je suprotno neposlušnosti. Pokoravanje se ostvaruje slijeđenjem Resulullahovog, s.a.v.s., Sunneta i pokoravanjem njegovim naredbama. Rekao je Resulullah, s.a.v.s.:
“Neće vjerovati niko od vas dok mu i prohtjevi ne budu slijedili ono s čime sam poslan.” (sahih)
Kaže Uzvišeni Allah:
“…i tako mi Gospodara tvoga, oni neće biti vjernici dok za sudiju u sporovima međusobnim tebe ne prihvate i da onda ,zbog presude koju presudiš, u dušama svojim nimalo tegobe ne osjete, i dok se sasvim ne pokore.” (en-Nisa’, ajet, 65.)
A poznati mufessir Ibn Kesir u svom tefsiru navodi: “Allah se kune sa Sobom, Uzvišen je On, da vjeruje onaj koji u svim životnim situacijama ne prihvati Resulullaha kao sudiju, i ako se onome što on presudi ne pokori, javno i tajno.”

- Istinitost (sidq) koja je suprotna laži. Ovo je uvjet na osnovu kojeg se srce slaže sa jezikom, jer i munafici znaju izgovoriti riječi la ilahe illallah, samo što se one ne slažu sa srcem. Tako je njihov govor postao njihova laž, licemjerstvo i prevara. Kaže Uzvišeni:
“Ima ljudi koji govore: “Vjerujemo u Allaha i u Onaj svijet” - a oni nisu vjernici. Oni nastoje da prevare Allaha i one koji vjeruju, a oni i ne znajući, samo sebe varaju. Njihova srca su bolesna, a Allah njihovu bolest još povećava, njih čeka bolna patnja zato što lažu.” (el-Bekara, ajet, 8-10.)
U oba (djela) Sahiha prenosi se da je Resulullah, s.a.v.s., rekao:
“Nema nikoga da iskreno od srca kaže la ilahe illallah, a da mu Allah neće zabraniti ulazak u Vatru.”
A onaj koji to jezikom izgovori, a srcem zaniječe in e vjeruje, njemu neće ništa koristiti.
Poznati alim Ibnul-Kajjim kaže: “Tvrdnja da nema boga osim Allaha traži izjavu i potvrdu zahtjeva tih riječi, a oni su šeri’atski propisi koje te riječi nose. Usto treba vjerovati u sve što je došlo u Šeri’atu, izvršavati sve što je naređeno i klonuti se svega što je zabranjeno. Onaj koji je istinski ubjeđen u la ilahe illallah ispunit će sve navedene uvjete. Poznato da je da su u islamu sveti imetak i krv ako se izgovori la ilahe illallah i radi po njoj, kao što se spas od kazne ne može postići osim uz la ilahe illallah i rad po njoj.” (Et-Tibjan fi aksami-l-Kur’an, str. 43.)
A učenjak Ibn Redžeb kaže: “Onaj ko kaže la ilahe illallah jezikom, a zatim udovolji šejtanu i strastima u griješenju prema Allahu i suprostavljanju Njegovim naredbama, njegova djela pobiju njegove riječi, i umanjeno je od potpunosti njegovog tewhida onoliko koliko je zgriješio prema Allahu i poslušao šejtana i strasti.
“A zar je iko gore zalutao od onoga koji slijedi strast svoju.” (El-Qasas, ajet 50.)

- Iskrenost (ihlas) koja je suprotna pretvaranju. Iskrenost je ustvari čišćenje od širka i njegovih prljavština, i to potvrđuju Allahove riječi:
“A naređeno im je da se samo Allahu klanjaju, da Mu iskreno vjeru ispovjedaju.” (El-Bejjine, ajet 5.)
U Sahihu je zabilježen slijedeći hadis:
“Najsrećniji čovjek koji će imati moj zauzimanje (na Sudnjem danu) je onaj koji je iskreno iz srca rekao la ilahe illallah”,
ili je, sumnja prenosilac, Poslanik rekao: “iz duše.” (Buharij u poglavlju Ilm.)
Iskrenost je da obožavamo Allaha ne pridajući nikom drugom nikakvu božanstvenost.


- Ljubav (mehabbe) koja je suprotna mržnji. Ona podrazumijeva da volimo riječ La ilahe illallah, i da volimo one koji rade po njenim principima, i mi sami radeći po njima. A znak za to je da ljubav prema la ilahe illallah stavljamo u prvi red, prijateljujući sa onima koji rade po njoj i boreći se protiv njenih neprijatelja.
U jednom hadisu stoji:
“Ko bude imao tri svojstva osjetit će slast imana; da mu Allah i Njegov Poslanik budu draži od svega ostalog, da voli čovjeka samo radi Allaha, i da mrzi da se vrati u nevjerstvo nakon što ga je Allah spasio, kao što mrzi da bude bačen u vatru.” (Buharij i Muslim.)
U djelu Šu’abi-l- iman navedeno je da je čvrstoća vjere kod čovjeka postoji ako bi mu bilo draže da bude bačen u vatru nego da se vrati u nevjerstvo.

U djelu Tezkiri-l-muslimine bi tewhidi rabbi-l-a’lemin od Šejha Abdullaha ibn Džarullaha navodi i osmi uvjet: nevjerovanje u taguta ( onih koji se obožavaju osim Allaha ). To dokazuje hadisom. “Ko kaže la ilahe illallah i zaniječe one što ih obožavaju mimo Allaha, zabranjen je njegov imetak i krv, a račun će polagat kod Allaha.” Bilježi Muslim u Sahihu.

Suština la ilahe illallah i njeno značenje

Suština riječi la ilahe illallah je potvrda njenog značenja na osnovu znanja, te priznanje, jasnost, ubjeđenje i vjera u Allaha i u poslanstvo Muhammeda, s.a.v.s. S tom je veličanstvenom rječju Uzvišeni dao da se priznaje i potvrđuje vjera. Zbog toga nje se treba čvrsto pridržavati bez obzira na posljedice, shodno hadisu kojeg prenosi Enes, r.a.:
”Ko bude posjedovao jednu od ove tri stvari, osjetit će slast imana: da mu Allah i Njegov Poslanik budu draži od svega drugog, da voli čovjeka samo u Allahovo ime i da se mrzi vratiti u nevjerstvo kao što mrzi da bude bačen u vatru.” (Prenose petorica osim Ebu Davud)

U veličini obaveze koju osjećamo prema ovoj riječi tevhida i onome što ona zahtjeva, toliko ćemo ispunjavati naše obaveze prema ljudima, bićemo iskreni u svim poslovima, oslobođeni od bolesti srca i unutrašnjih stega. A i ustrajnost i stabilnost na tom putu su plodovi riječi la ilahe illallah.
La ilahe illallah znači da niko ne zaslužuje istinsko obožavanje osim Allaha, koji nema sudruga i kome niko nije ravan.” (Šerhu kitabi-t-tevhid.)

Ljudski život i društvo u cjelini mijenjaju shodno odnosu prema ovoj riječi i njenim zahtjevima, kao što kaže Uzvišeni Allah:

”Allah neće izmijeniti jedan narod dok on sam sebe ne izmijeni.” ( Er-Ra’d, ajet, 11.)


S ovom veličanstvenom rječju ulazi se u islam, a pravo vjerovanje (iman), kao što kažu učenjaci, je biti srcem uvjeren, potvrditi jezikom, i pokazati dijelom. Vjeovanje se povećava poslušnošću Allahu, a smanjuje griješenjem. Sastoji se od šest temelja: vjerovanja u Allaha, u meleke, u knjige koje je objavio, u Njegove poslanike, u Sudnji dan i u kader - da je sve što se zbiva, dobro i loše, Allahovim određenjem. Iman se sastoji od sedamdeset i nekoliko dijelova, najveći je riječ: La ilahe illallah, a najmanji je ukloniti sa puta nešto što smeta muslimanima, a i stid je dio imana. (Kitabu-t-tevhid, str. 53)

Nema sumnje da onaj koji ne radi u skladu sa zahtjevima la ilahe illallah, istinski i iskreno, ne vrijedi mu njegovo puko izgovaranje. Šehadet la ilahe illallah znači potvrda da niko ne zaslužuje da bude obožavan osim Allaha, subhanehu ve te’ala, i da je sve ono što se obožava mimo Allaha ništavno i pogrešno. Kaže Uzvišeni:
”To zato što je Allah Istina, a oni kojima se pored Njega, oni mole - neistina, i što je Allah uzvišen i velik.” (Lukman, ajet, 30.)

Šehadet la ilahe illallah zahtjeva da Allah bude jedini koji se obožava, negirajuć sva druga božanstva. Kada (iskreno) izgovorimo ”la ilahe illallah” time izjašnjavamo da ne obožavamo nikog drugog osim Allaha, obavezujući se na ibadet samo Njemu i ispunjavajući ono što je naredio i kloneći se onog što je zabranio. Zbog toga je širk -pripisivanje nekog drugog Allahu u obožavanju suprostavlja šehadetu la ilahe illallah, bilo moleći mrtve da bi pomogli, bilo klanjem kurbana na njihovim grobovima kako bi se približilo Allahu, ili tražeći posrednika između roba i Allaha i dr.

A šehedet, enne Muhammeden resulullah podrazumijeva čvrsto uvjerenje u poslanstvo Muhammeda, s.a.v.s., svim ljudima i džinovima, pridržavajući se onoga što je naredio i klonući se onog što je zabranio. To se ne može postići osim sa poslušnošću i ljubavi prema njemu, slijedeći njegov Sunnet i dajući mu prednost nad sobom, svojim djetetom i svim ljudima. Taj šehadet podrazumijeva biti čvrsto uvjeren da ga je Allah podržao mudžizama koje potvrđuju njegovo poslanstvo, i da je najveća njegova mudžiza Kur’an veličanstveni. Šehadetu-t-tevhid - svjedočenje o Allahovoj jednoći je osnova vjere svih poslanika, kao što kaže Uzvišeni:
”Prije tebe nijednog poslanika nismo poslali, a da mu nismo objavili:Nema boga osim Mene, zato samo Mene obožavajte.” (el-Enbija, ajet 25.)

Riječi tevhida su znak ulaska u dini-islam

Riječi tevhida znak su ulaska u islam i one su ključ Dženneta i uzrokom spašenja od Vatre. Zbog toga je Resullullah, s.a.v.s., objasnio da je zabranjen ulazak u Vatru onom koji dođe a priznavao je dva šehadeta. Rekao je Resulullah, s.a.v.s.:

”Nema ni jednog roba koji kaže la ilahe ilallah i umre na tom, a da neće ući u Džennet.” (Buharija i Muslim)

I ima niz hadisa koji govore o tome. Dakle, nema sumnje da je svjedočenje tevhid – Allahove jednoće uzrokom ulaska u Džennet i spasom od Džehennema. Međutim ovaj uzrok je beskoristan ako se ne ispune njegovi šartovi (uvjeti), a to je potvrdio Hasan el-Basri i Vehb ibn Munebbih, Allah im se smilovao, kao i drugi učenjaci. Naime, jednom je prilikom rečeno Hasanu el-Basriju: ”Ljudi govore da ko kaže la ilahe illallah uće će u Džennet.” Pa im je odgovorio: ”Ko kaže la ilahe illallah i ispuni njene zahtjeve i obaveze ući će u Džennet”. I to je tačno, jer i licemjeri mogu i izgovaraju te riječi, a Allah nas je obavijestio da su oni u najdubljim dijelu Džehennema.
A rečeno je Vehbu ibn Munebbihu: ”Zar nije ključ Dženneta la ilahe illallah!? Pa je odgovorio: ”Jeste, ali ne postoji ni jedan ključ a da nema zupce, pa ako dođeš sa odgovarajućim ključem otvorit će ti se, a ako ne onda nema ni ulaska.” Uzvišeni Allah uporedio je u Kur’anu ulazak u Džennet sa dobrim djelima, kazavši:
”…i nastojte da zaslužite oprost Gospodara svoga i Džennet prostran kao nebesa i Zemlja, pripremljen za one koji se Allaha boje. Za one koji, i kad su u obilju i kad su u oskudici, udjeljuju, koji srdžbu savlađuju i ljudima praštaju, a Allah voli one koji dobra djela čine”. (Alu Imran, ajeti 133-134)


Kao što je i Resulullah, s.a.v.s., u mnogo hadisa izjednačio ulazak u Džennet sa činjenjem dobrih djela, pa je na čovjekovo pitanje koja djela će ga uvesti u Džennet odgovorio:”Da obožavaš Allaha i da Mu ne pripisuješ nikoga ravnim, da obavljaš namaz, daješ zekat i obilaziš rodbinu.” (Buharija u poglavlju Edeb i Muslim u poglavlju Iman)

A drugom čovjeku je rekao:

”Da obožavaš Allaha i nikog Mu ne pripisuješ nikoga ravnim, da klanjaš propisane farzove, daješ zekat i postiš ramazan.”

Općenito, sve što je kazano u ajetima i hadisima koji govore o ulasku u Džennet zbog riječi la ilahe illallah veže se sa drugim detaljnijim hadisima povezanih sa činjenjem dobrih djela. A poznato je da se opće precizira detaljnim, poput općenitih propisa koji se vežu sa detaljnijim propisima i jedinstveno ustanovljavaju. Od ovih detaljnijih hadisa učenjaci su izdvojili uvjete koji se moraju ostvariti da bi riječ la ilahe illallah bila ključ za Džennet.

Vrijednost dva šehadeta

Znanje da nema boga mimo Allaha koje je potvrđeno srcem (ubjeđenjem) i djelima donosi nagradu na Sudnjem danu koja će biti Džennet i vječna sreća. Ovo potvrđuje hadis kojeg nam prenosi Osman ibn Affan, r.a.:

”Ko umre, a zna da nema drugog boga mimo Allaha, ući će u Džennet.” (Sahih Muslim )

Učenjaci su to ovako kazali: Iman (vjerovanje) je izgovoriti riječi vjerovanja, potvrditi ih (srcem) i činiti djela (koja su u skladu sa kazanim). Iman se povećava poslušnošću prema Allahu, a smanjuje griješenjem prema Njemu. Znanje da nema boga mimo Allaha znači da to srce potvrđuje i da su djela sukladna tom uvjerenju.

Brojni su hadisi koji govore o vrijednostima vjernika i da im je nagrada Džennet. Ubade ibn Samit, r.a., prenosi da je rekao Resulullah, s.a.v.s.,:

”Ko bude posvjedočio da nema drugog boga osim Allaha, da On nema druga, i da je Muhammed Njegov rob i poslanik, i da je Isa Njegov rob i poslanik, i riječ koju je dostavio Merjemi i duh od Njega, i da je Džennet istina i da je Džehennem istina, Allah će ga uvesti u Džennet, bez obzira na njegova ostala djela.” (Mutefekun alejhi)



A u drugom hadisu stoji:

”Allah će mu otvoriti svih osam džennetskih vrata, da uđe na koja hoće”. ( Buharija i Muslim )

U podužem hadisu kojeg prenosi ’Utban ibn Malik, r.a., stoji da je rekao Resulullah, s.a.v.s.:
”Zaista je Allah zabranio da uđe u vatru onaj koji je rekao (vjerovao) da nema drugog boga osim Allaha, želeći time lice Allahovo.” ( Muslim )

Mnogo je sličnih dokaza koji nam ukazuju na vrijednost dva šehadeta. Na osnovu njih je uvjetovan ulazak u Džennet i otvaranje svih njegovih osam vrata, a zabranjen ulazak u vatru.

Abdullah ibn Amir prenosi da je rekao Resulullah, s.a.v.s.:
”Uistinu je Nuh, alejhi-s-selam, kada je umirao, svome sinu kazao: Zapovijedam ti da budeš (tj. da živiš) sa la ilahe illallah (nema boga mimo Allaha), jer kad bi se sedam nebesa i sedam zemalja stavili na jednu stranu vage, a la ilahe illallah na drugu stranu, preteglo bi la ilahe illallah. A da su sedam nebesa i sedam zemalja jedna čvrsta halka, zaista bi ih la ilahe illallah razdvojilo.” (Ahmed u Musnedu i Hakim, a vjerodostojnim ga je ocijenio Zehebi)

A u jedno drugom hadisu stoji:
”Allah će izvesti jednog čovjeka iz mog Ummeta ispred svih prisutnih na Sudnjem danu, pa će staviti ispred njega devedeset i devet spisaka, svaki spisak dug koliko pogled može dosegnuti. Potom će mu reći: “Da li nešto od ovog poričeš? Da li su ti moji pisari nepravdu učinili?” “Ne, ja Rabbi” - odgovorit će. A Allah će mu reći: “Da li imaš neki izgovor?” “Nemam, ja Rabbi”. - odgovorit će. Pa će reći Uzvišeni: “Naprotiv, ti kod Nas imaš dobro djelo, i neće ti se danas nepravda učiniti.” Tad će mu se izvući jedna kartica na kojoj stoji Ešhedu en la ilahe illallah ve enne Muhammeden abduhu ve resuluhu. A Uzvišeni će reći: “Izvagaj to”. “Gospodaru,” - reći će čovjek - “šta je ova kartica spram ovoliko spiskova?” “Neće ti se nepravda učiniti.” - reći će Uzvišeni. Potom će se staviti zapisana njegova djela na jednu stranu vage, a kartica na drugu stranu, i prevagnut će kartica. Nema ništa teže od Uzvišenog Allahovog imena.” (Tirmizi u njegovom Sunenu, Ahmed, Ibn Madže , Hakim i Bejheki)

Prenosi Ebu Seid el-Hudrij od Resulullaha, s.a.v.s., da je rekao:

”Rekao je Musa svome Gospodaru, la ilahe illa Ente, nema boga osim Tebe, želim nešto posebno za sebe, (nešto čime ćeš me odvojiti od drugih). Uzvišeni mu reče: “O Musa, da se sedam nebesa sa njihovim stanovnicima i sedam zemalja stavi na jednu stranu vage, a na drugu La ilahe illallah pretegnulo bi ih la ilahe illallah.” (Hakim u Mustedreku)

Nema sumnje da ova iskrena riječ zahtjeva djela za sobom jer su ovi hadisi općeniti, a detaljnije ih pojašnjavaju drugi hadisi koji naređuju iskrenost, istinitost, ljubav (prema Allahu i Njegovom Poslaniku) i sl. tome, a što ulazi u uvjete riječi la ilahe illallah.

Obaveze koje je duzan spoznati svaki musliman - Muhammed bin AbdulWehhab

Vjera se temelji na dvome

Prvo: Činjenje 'ibadeta samo Allahu Jedinom, Koji nema suparnika, podsticanje drugih na to, prijateljavanje na toj osnovi i smatranje da je počinio kufr (nevjerstvo) ko odstupi od tog principa.

Drugo: Zabranjivanje širka u obožavanju Uzvišenog Allaha, stalno opominjanje drugih na to, građenje neprijateljstva i mržnje na toj osnovi i proglašavanje nevjernikom svakog ko ga čini.

download link: Download
(desni klik "save target as..." ili “save link as...”)
Alternativni download link: Download

ili posjeti
is where my documents live!

Uslovi za sa’j

Poznato je već da se sa’j ne obavlja osim poslije tavafa. Kada se klanja tavafski namaz izaći će se na safu i od nje započeti sa’j. Okrenut će se prama Kibli i reći tri puta: Allahu ekber, La ilahe illallahu Vahdehu la šerike leh; lehul-mulku ve lehul-hamdu juhji ve jumitu ve huve ala kulli šej’in Kadir. La ilahe illallahu Vahdehu nesare abdehu ve e’azze džundehu ve hezemel-ahzabe Vahdehu, muhlisine lehud-dine ve lev kerihel-kafirun. “Nema drugog boga osim Allaha Jedinog; On sudruga nema, Njemu pripada vlast i zahvala. On oživljava i usmrćuje i On je sve Moćan uraditi. Nema drugog boga osim Allaha Jedinog – pomogao je Svog roba, ojačao vojsku Svoju, Sam porazio stranke; iskreno ispovijedam Njemu vjeru, pa makar nevjernicima bilo krivo.” (Muslim)

Licem će se okrenuti prema Ka’bi bez dizanja ruku kao kod početnog tekbira u namazu. Zatim će polahko krenuti prema Mervi. Za krugove tavafa i sa’ja ne postoje određene dove, nego je to proizvoljno. Nema smetnje ako bi se učilo:

إِنَّ الصَّفَا وَالْمَرْوَةَ مِنْ شَعَائِرِ اللَّهِ ۖ فَمَنْ حَجَّ الْبَيْتَ أَوِ اعْتَمَرَ فَلَا جُنَاحَ عَلَيْهِ أَنْ يَطَّوَّفَ بِهِمَا ۚ وَمَنْ تَطَوَّعَ خَيْرًا فَإِنَّ اللَّهَ شَاكِرٌ عَلِيمٌ
“Safa i Merva su Allahova časna mjesta, zato onaj koji Ka’bu hodočasti ili umru obavi ne čini nikakav prijestup ako krene oko njih. A onaj koji drage volje učini kakvo dobro djelo –pa, Allah je doista Blagodaran i sve zna.”


Kada dođe do dvije zelene oznake između njih će muškarac potrčati i požuriti u hodu, ako može. Zatim, popet će se na Mervu i vratiti se koračajući prema Safi. Kada stigne na vrh učinit će isto kao prvi put. Ići će i vraćati se i tako ispuniti sedam krugova. Žena ne treba žuriti ili trčati.

Uslovi za sa’j su:

1. Nijjet na početku,
2. Sa’j obaviti hodajući,
3. Upotpuniti sedam krugova,
4. Sa’j mora biti poslije tavafa,
5. Da krugovi sa’ja budu jedan iza drugog,
6. Početi od Safe,
7. Potpuno preći krugove od Safe do Merve,
8. Obaviti sa’j bez pauziranja.

Saj je važeći i bez abdesta, kao i za ženu koja je u hajzu ili nifasu. Čistoća (tj. abdest) za sa’j je sunnet. Muškarac će skratiti ili obrijati kosu. Žena će podjednako skratiti kosu koliko je veličina jagodica prstiju. Tako se umra završila i onaj ko obavlja temett’u ili umru riješio se ihramskih stega. Tada im je dozvoljeno što je bilo zabranjeno u ihramu. Hadžije koje obavljaju kiran ili ifrad prvi tavaf im je tavaful-kudum (tavaf dolaska) i on je sunnet. Ako žele učinit će ga sa’jem kirana za hadžije koje obavljaju kiran, a sa’jem hadža za one koji obavljaju ifrad. Oni mogu odgoditi sa’j do poslije tavaful-ifade (tavaf poslije boravka na Arefatu i on je obavezni tavaf - rukn). Ostat će u ihramima obavezno sve do prvog dana Kurban-bajrama. Onaj koji obavlja kiran (mukarin) nema više zaduženja u odnosu na onoga ko obavlja ifrad (mufrid), osim što mora zaklati hedj. Ako ne nađe postit će deset dana, tri dana na hadžu i sedam kada se vrati kući.
.

Akida potpomognute skupine - AbdulMedžid ibn Muhammed el Muni'

U Muslimovom ''Sahihu'' se bilježi od Mu'awije,Allah bio zadovoljan njime, da je Allahov Poslanik, sallallahu 'alejhi we sellem, rekao:

''Neće prestati da postoji ta'ifa (skupina) u mome ummetu, čvrsta na sprovođenju Allahovih naredbi; neće im naštetiti oni koji ih napuste, niti oni koji im se suprotstave, sve dok ne dođe Allahova odredba, a oni su nadmoćni nad ljudima.''
A od Džabira ibn 'Abdullaha, Allah bio zadovoljan njime, se prenosi da je Allahov Poslanik, sallallahu 'alejhi we sellem, rekao:

''Neće prestati da postoji ta'ifa (skupina) u mome ummetu, koja će se boriti na istini, nadmoćna sve do Sudnjeg Dana. Onda će se spustiti 'Isa, sin Merjemin, pa će mu reći emir muslimana: 'Dođi i predvodi nas u namazu!' a on će odgovoriti: 'Ne, zaista je od onoga čime je Allah počastio vaš ummet to što ste predvodnici (što birate predvodnike) jedni drugima'.''

(desni klik "save target as..." ili “save link as...”)

Download link: Download
Alternativni download link: Download

ili posjeti

is where my documents live!

Boravak na Arefatu

Kada izađe sunce devetog dana zul-hidždžeta sve hadžije će smireno i s telbijom krenuti prema Arefatu. Kada dođu do Nimre ostat će do podneva. Kada nastupi podne otići će i Mesdžidu Nimre, gdje je Poslanik  držao hutbu na Oprosnom hadžu. Hadžije nisu dužne klanjati džumu. Poslije hutbe i obavljanja podne i ikindije – namaza, skraćeno i spojeno, uputit će se prema Arefatu. Očevidno je da je dolazak u Nimru i podne namaz u toj džamiji sunnet. Područje Nimre, Vadi Urne i džamija Nimre su van granica Arefata prema mišljenju En-Nevevija, šejhul-islama Ibn Tejmijje i Ibnul-Kajjima, Allah ime se svima smilovao.

Boravak na Arefatu je rukn (sastavni dio hadža) bez kojeg hadž nije potpun. Uslov je da boravak bude unutar granica samog Arefata. Cijeli Arefat je mjesto boravka; doline, brežuljci i ravnice na tom području. Boravak nije ogrničen na Džebelus-Sahre ili Džebelur-Rahmeh kako ga obični ljudi nazivaju. Cijeli Arefat je mjesto boravka prema predajama od Poslanika .

Ko na Arefatu provede dio dana ili noći njegov hadž je ispravan. Sunnet je započeti boravak od nastupanja podneva sve dok sunce ne zađe. Ko proboravi dio dana i ode prije zalaska sunca dužan je zaklati kurban prema mišljenju većine islamskih pravnika. Ako ode danju i vrati se prije zalaska sunca na Arefat i ostane do samog zalaska nije potreban iskup. Imam Malik i Eš-Šafii kažu: “To je kao da pređe mikat, pa se vrati i obuče ihram na mikatu.”


Ko ne uspije doći u toku dana na Arefat i dođe po noći dovoljno mu je samo malo zastati. El-Muveffek kaže: “Zadnje vrijeme za boravak na Arefatu je vrijeme do pojave zore prvog dana Kurban-bajrama u čemu nema razilaženja među ulemom.”
Arefat je veliki dan u kojem se spušta milost na one koji borave na njemu. Zato je lijepo upućivati sve vjerodostojne dove. O vrijednosti Arefata prenosi nam Hafiz El-Munziri sa vjerodostojnim senedom od Enesa ibn Malika , r.a, koji kaže:

“Poslanik  je boravio na Arefatu, a sunce samo što nije zašlo. Tada reče: “Bilale, pozovi mi ljude na pozornost!” Bilal ustade i reče: “Slušajte Poslanika  !” Ljudi se umiriše, a on reče: “ Skupino ljudi, došao mi je maloprije Džibril i poručio mi od mog Gospodara selam i rekao: ‘Allah je oprostio onima koji borave na Arefatu i onima koji su na Muzdelifi (El-Meš’ar). Zagarantovao im je oprost budućih grijeha.’ Ustade Omer , r.a, i reče: ‘ O Allahov Poslaniče, je li to posebno za nas?’ Poslanik  reče: Ovo je vama i onima koji dođu poslije vas sve do Sudnjeg dana.’ Omer , r.a, reče: ‘Obilno i lijepo je Allahovo dobro!”

Utvrđivanje početka ramazana

Početak ramazana utvrđuje se viđenjem mlađaka, a njegovo viđenje potvrđujemo svjedočenjem jedne povjerljive osobe, ili upotpunjavanjem mjeseca šabana trideset dana.

Ibn Omer, r.a., veli: "Ljudi su iščekivali da se pojavi hilal, pa sam rekao Allahovom Poslaniku, s.a.v.s., da sam vidio mlađak, nakon čega je naredio ljudima da započnu s postom!" Ebu Davud

Ebu Hurejra, r.a., veli da je Vjerovjesnik, s.a.v.s., rekao: "Počnite s postom kad vidite mlađak, a završite kad ga ponovo vidite. A ako ga ne mognete vidjeti, onda prethodni mjesec, šaban, upotpunite trideset dana." El-Buhari i Muslim

Et-Tirmizi veli: "Ovo većina islamskih učenjaka prakticira. Još su kazali: 'Dovoljno je svjedočenje jedne povjerljive osobe za utvrđivanje posta.' Ovo je stav Ibn el-Mubareka, Eš-Šafija i Ahmeda. En-Nevevi veli: 'Ovo je preferirajući stav!"'

Hilal mjeseca ševvala utvrđuje se upotpunjavanjem ramazana trideset dana, i nije dovoljno svjedočenje jedne osobe, prema mišljenju većine islamskih učenjaka.

Oni za to uvjetuju svjedočenje dvojice pravednih, dok Ebu Sevr ne pravi razliku između utvrđivanja hilala za mjesec ševval i za mjesec ramazan. On smatra da je za to dovoljno svjedočenje jednog pravednog čovjeka.


Ibn Rušd veli: "Ebu Bekr ibn el-Munzir slaže se sa stavom Ebu Sevra, a također mislim da je to i stav zahirija."

Ebu Bekr ibn el-Munzir za svoj se stav poziva na konsenzus islamskih učenjaka, koji smatraju da se mora omrsiti, a i početi s postom, na osnovu svjedočenja jednog čovjeka (koji tvrdi da je vidio hilal)! Prema tome, mi također na taj način moramo prihvatiti utvrđivanje početka i kraja ramazana, jer su početak i kraj mjeseca granice početka i kraja posta.

Eš-Ševkani veli: "Prema tome, nema vjerodostojnog dokaza u kojem se uvjetuje svjedočenje dvojice za istek mjeseca ramazana. U skladu s tim, zadovoljit ćemo se svjedočenjem jednog pravednog čovjeka analogno svjedočenju također jednog pravednog čovjeka za utvrđivanje početka ramazana.

Također, kao dokaz možemo uzeti činjenicu da se u ibadetima prihvataju predanja koja prenosi pojedinac, pa se analogijom dokazuje da se takva predanja mogu prihvatiti i u ostalim granama islama, osim ako postoji dokaz koji izuzima neke situacije, kao što je svjedočenje prilikom utvrđivanja imetka i si. U ovom se slučaju prihvata stav Ebu Sevra.

Razlike u geografskim položajima

Većina se islamskih učenjaka ne osvrće na razliku u geografskim položajima. To znači da ako stanovnici jednog podneblja vide mlađak, obavezan je post stanovnicima svih zemalja, jer Allahov Poslanik, s.a.v.s., kaže:

"Počnite s postom kad vidite mlađak, a završite kad ga ponovo vidite." Kažu: "Allahov se Poslanik, s.a.v.s., u navedenom hadisu obraća cijelom umetu, i ako neko vidi mlađak u jednoj pokrajini, kao da ga je vidio cijeli umet."

Međutim, Ikrima, El-Kasim ibn Muhamed, Šalim, Ishak, i zvanični stav hanefija i šafija jeste da svaka zemlja ima svoje viđenje mlađaka.

Dokaz za to jeste predanje koje bilježi Kurejb. On kaže: "Došao sam u Šam, gdje me zatekao ramazan. Vidio sam mlađak uoči petka.

Pred kraj mjeseca ramazana stigao sam u Medinu, pa me Ibn Abbas upitao: 'Kada ste vidjeli mlađak?' 'Vidjeli smo ga u noći uoči petka', odgovorio sam. 'Jesi li ga ti vidio?', upitao me Ibn Abbas. 'Da, vidio sam ga i ja i ostali ljudi, i zapostili su i oni i Muavija', odgovorio sam. Mi smo ga vidjeli uoči subote, tako da još uvijek postimo, dok ne zaokružimo na trideset dana ili ne ugledamo mlađak.' Upitao sam: 'Zar nije dovoljno što ga je vidio Muavija i po njemu zapostio?!' 'Ne', odgovori on. 'Tako nam je naredio Božiji Poslanik, s.a.v.s.'" Ahmed, Muslim i Et-Tirmizi

U djelu Fethul-allam Šerhu bulugil-meram stoji: "Najprihvatljivije je mišljenje da svaka država ima svoje viđenje mlađaka i države koje graniče s njom, a sličnog su geografskog položaja."

Ako samo jedna osoba vidi mlađak

Učenjaci su složni u stavu da ako jedna osoba vidi ramazanski mlađak, mora početi s postom! S tim se mišljenjem ne slaže Ata, koji veli da mora, osim njega, još jedna osoba vidjeti mlađak!
Također su se razišli i o pitanju mlađaka za početak ševvala, ali je ispravnije mišljenje da se treba omrsiti iako je to posvjedočila jedna osoba, kao što to tvrde Eš-Safi i Ebu Sevr, jer je Allahov Poslanik, s.a.v.s., naredio da postimo i mrsimo se kad vidimo mlađak, a ta je osoba sa sigurnošću vidjela mlađak, i ne uvjetuje se da to još neko potvrdi.
Početak Ramazana 2011 odnosno 1432 hidžretske godine
Sljedeći dijagrami pokazuju vidljivost mlađaka .Neobojeni dio označava područja sa kojeg se mlađak ne može vidjeti.Mlađak je lakše vidjeti na područjima označenim bojom jakog intenziteta t.j. mlađak je lahko vidjeti sa područja označenih crvenom bojom.
Sljedeći dijagram pokazuje vidljivost mlađaka 30. Jula 2011














Sljedeći dijagram pokazuje vidljivost mlađaka 31. Jula 2011














Sljedeći dijagram pokazuje vidljivost mlađaka 1. Avgusta 2011














dijagrami su preuzeti sa www.crescentmoonwatch.org

Muslimova zbirka hadisa (sažetak)

Imam Muslim jedna je od najznačajnijih ličnosti u islamskoj historiji, posebno u oblasti hadisa. On je, uz imama El-Buharija, predstavljao neprobojni bedem slabim i apokrifnim hadisima i njihovom infiltriranju u hadisku znanost i tradiciju muslimana.
Njegova zbirka autentičnih hadisa je remek-djelo u islamskoj pisanoj riječi, te je uz Buharijin Sahih, kako se slažu svi učenjaci, najautentičnija knjiga nakon časnoga Kur'ana.
Ime Muslim b. el-Hadždžadž b. Muslim el-Kušejri en-Nejsaburi koristi večina učenjaka koji u svojim djelima spominju njegovu biografiju.'
Rođen je 204. a umro 261. godine u rodnom Nejsaburu.
Imam Muslim pokazao je Ijubav spram nauke veoma rano, što se posebno primječivalo u oblasti hadisa. U rodnom kraju redovno je prisustvovao kružocima hadisa koje su organizirali poznati učenjaci. Do četrnaeste godine slušao je predavanja učenjaka iz svog kraja a onda ga želja za hadisom odvodi na pučinu ogromnog okeana te znanosti.

download link: Download
(desni klik "save target as..." ili “save link as...”)
Alternativni download link: Download

ili posjeti
is where my documents live!

And here is the rest of it.

Buharijina zbirka hadisa (sažetak)

Džami’u-s-Sahih je Buharijino najznačajnije djelo i ujedno najznačajnije hadisko djelo u historiji islama uopće. To je prva zbirka nastala, isključivo, od vjerodostojnih hadisa. Nijedno hadisko djelo prije “Sahiha” nije bilo do kraja pouzdano, jer je u svakom od njih bilo i autentičnih i nepouzdanih predaja. To je prvo djelo koje je svaki musliman mogao čitati bez imalo bojazni da će naići na slabu ili apokrifnu predaju.

Zbirku sačinjava 600.000 hadisa a pisana je punih 16 godina, kako i sam Buharija ističe u jednoj predaji: Izabrao sam “Sahih” iz 600.000 hadisa. Pisao sam ga 16 godina i učinio sam ga dokazom između mene i Uzvišenog Allaha!
Nakon završetka tog djela Imam Buhari ga daje na recenziju najvećim hadiskim kritičarima tog vremena Ahmed b. Hanbelu, Jahja b. Me’inu i Ali b. el-Mediniju, koji su djelo ocijenili izuzetno vrijednim i imali primjedbe za samo četiri hadisa.
Treba napomenuti da Buharija, kako tvrdi Hatib el-Bagdadi, nije uvrstio sve vjerodostojne predaje u to djelo, plašeći se glomaznosti i želeći olakšati ljudima pristup hadisima Allahovog poslanika, s.a.w.s. On je u svoj “Sahih” uvrštavao samo najpouzdanije od pouzdanih predaja i time ga uspio izdići iznad svih hadiskih djela napisanih i prije i poslije njega.

download link: Download
(desni klik "save target as..." ili “save link as...”)
Alternativni download link: Download

ili posjeti
is where my documents live!





Uvjeti za izbor hadisa

S obzirom da Imam Buhari nigdje nije ostavio pisani trag o uvjetima kojih se pridržavao pri sastavljanju svog “Sahiha”, učenjaci su, analizirajući hadise koje sadrži zbirka, željeli utvrditi te uvjete. Tako su mnogi iz samog naziva zbirke uspjeli dati traženi odgovor. Naime, oni su iz potpunog imena:
El-Džami’u-s-sahihu-l-musnedu-l-muhtesaru min ehadisi Resulillahi we sunenihi we ejjamihi odgonetnuli da je Imam Buhari pri pisanju tog djela postavio sebi četiri temeljna uvjeta:
1. Po prvoj riječi u nazivu djela el-džami’u, koja ima značenje univerzalnog, sveobuhvatnog, zaključili su da je Imam Buhari želio uvrsitit hadise koji se odnose na cjelokupan život muslimana, pa je, zbog toga, navodio hadise o imanu, ibadetu, nauci, bračnom, nasljednom i kaznenom pravu, Poslanikovim (s.a.w.s.) fizičkim i moralnim karakteristikama, džihadu i ostalim životnim pitanjima ne želeći se ograničiti samo na fikhska pitanja kao što su uradili pojedini sakupljači hadiskih zbirki.
2. Po drugoj riječi es-sahih ustanovili su da je u to svoje djelo želio sabrati isključivo autentične hadise, želio se razlikovati od svojih prethodnika, koji su u svoje zbirke uvrštavali i autentične i slabe predaje. On je, tako, od 600.000 hadisa uvrstio samo one koji najviše zadovoljavaju precizna kriterije autentičnosti!
3. Iz treće riječi el-musnedu shvatili su da je želio sabrati samo one hadise sa potpunim senedima, iako smatraju da u tome nije baš bio previše dosljedan, s obzirom da je uvrstio jedan broj mu’allek i munkati’- predaja.
4. Iz četvrte riječi el-muhtesaru razumjeli su da je htio sačiniti sažetu zbirku hadisa. To su potkrijepili njegovom izjavom u kojoj kaže: U svoj sam “Džami’u-s-sahih” uvrstio isključivo vjerodostojne hadise, ali je takvih hadisa daleko više ostalo neuvrštenih, jer se pobojao da djelo ne bude preopširno!
Inače, što se tiče uvjeta pri sastavljanju tog djela, zanimljivo je mišljenje koje je iznio hafiz Ebu Bekr el-Hazimi. On kaže: Uvjeti za sahih su: 1.- da sened bude spojen, 2.- da ravija bude musliman, 3.- da bude iskren, 4.- da nije poznat po obmanama, 5.- da nije poznat po greškama, 6.- da je opisan svojstvima adaleta, 7.- da je precizan, 8.- da dobro zapamti ono što čuje, 9.- da je zdarvog rasuđivanja , 10.- da malo sumnja (u ono što pamti), i 11.- da je ispravne akide/vjerovanja.
Značajno je napomenuti da je pri izboru hadisa bio veoma strog i precizan, što se najbolje primjećuje u slučaju mu’an’an-predaja. Imam Buhari nije prihvatio ni jednu takvu predaju, bez obzira na pouzdanost i preciznost prenosilaca, sve dok nije ustanovio da je svaki prenosilac, pored toga što je vremenski dočekao svoga prethodnika, susreo se sa njim i direktno od njega čuo hadis. Po tome se Imam Buhari eksplicite razlikuje od Imama Muslima i drugih muhaddisa, koji uvjetuju samo da su dvojica prenosilaca bili suvremenici, ne uvjetujući da su hadis čuli jedan od drugog.


Broj hadisa

“Džami’u-s-sahih” sadrži ukupno 9.082 hadisa. Od tog broja 7.397 je muttesil-predaja, računajući i hadise koji su ponovljeni više puta. Međutim, bez ponovljenih, “Sahih” sadrži 2.761, a po nekima, 2.602 muttesil-predaje. Pored hadisa koji imaju spojen lanac prenosilaca, u tom djelu bilježi 1.341 mu’allek-hadis i 344 mutabe’a-predaje.
Te brojke ne odnose se na mewkuf-predaje, vezane za govor ashaba, niti na maktu’- predaje, koje tretiraju govor i izjave tabi’ina.

Klasifikacija hadisa

Imam Buhari svoj “Sahih” podijelio je na 97 poglavlja/kitaba, poglavlja je podijelio na manje dijelove/babove, kojih ima 3.730, a po nekima 3.450. Poglavlja je klasificirao prema fikhskim temama, tako da je svoju zbirku započeo poglavljem o početku Objave, zatim o imanu, nastavio poglavljem o znanju, čišćenju, abdestu, gusulu, menstruaciji, tejemmumu, namazu, džumi, dženazi, zekjatu, hadždžu, postu itd., da bi djelo završio poglavljem o tewhidu/monoteizmu. Ne samo da je izuzetno dobro poznavao hadis, već i u samom citiranju teksta i lanca prenosilaca hadisa i njegovoj klasifikaciji po poglavljima jasno se primjećuje i njegova genijalna oštroumnost u fikhskom promišljanju. Uz to, pored hadisa, on navodi i brojne izjave ashaba i tabi’ina i, tako, na nov i sasvim argumentiran način pokazuje svoju genijalnu sklonost i ka islamskom pravu.
Nakon analiziranja njegovih šerijatsko-pravnih rješenja, stiče se dojam da je Imam Buhari, uz to što je bio hadiski genije, bio i izuzetan mudžtehid, koji je na temelju hadisa i izreka ashaba i tabi’ina donosio sopstvena rješenja u fikhskoj oblasti.
Imam Newewi, u prilog tome, zaključuje da Buhariji nije bilo premca u istančanosti u izvlačenju fikhskih zaključaka iz određenih hadisa. Tako se s pravom može reći da njegov “Sahih” ne predstavlja samo vrhunsko hadisko, nego i vrhunsko šerijatsko-pravno djelo, a uz to je i svojevrstan komentar hadisa koje ta zbirka sadrži.

Kritika hadisa i prenosilaca u “Sahihu”

Hadiski kritičari su uvijek savjesno i sasvim preciznim mjerilima provjeravali svako hadisko djelo. Posebna pažnja bila je pridavana baš navedenom djelu. Bez obzira na brižljivu pažnju samog Buharije i precizne kriterije koje je koristio u pisanju tog djela, hadiski kritičari su, imali primjedbi.
Primjedbe su se odnosile na nešto manje od 80 hadisa, a kritički se osvrnuli i na 80 ravija u “Sahihu”. Kada je u pitanju, na primjer, Sahih Imama Muslima, kritički su se osvrnuli na 130 hadisa i kritikovali 160 ravija.
Neki, poput Ibn Džewzija, idu dotle da čak jedan hadis iz njegovog “Sahiha” smatraju apokrifnim, što su kasnija istraživanja i precizna provjeravanja Sujutija, a posebno Ibn Hadžera el-Askalanija opovrgla i argumentirano ustanovila da nema u tom djelu nijedne slabe predaje, a o apokrifnoj da se i ne govori.

DJELA U VEZI SA “SAHIHOM”

Nijedno djelo, izuzev Kur’ana, nije bilo u žiži interesiranja učenjaka svih profila, kao što je ta zbirka autentičnih hadisa. To će nam najbolje ilustrirati zasebno djelo Muhammeda Isama el-Hasenija u kome je spomenuo djela nastala kao rezultat svestranog izučavanja “Džami’u-s-sahiha”. On navodi 375 knjiga koje tretiraju to djelo, bilo da se radi o komentarima ili skraćenim verzijama tog djela. Uz to, uz naziv djela, donosi biografiju autora i najosnovnije podatke o svakom od tih djela.

Komentari

Veliki broj hadiskih stručnjaka komentirao je Buharijin Sahih. Samo u IV hidžretskom stoljeću, na primjer, to je učinilo 12 velikih hafiza hadisa, među kojima su bili Ibn el-Ahrem (umro 344.), Ibn Adijj (umro 365.), Ed-Darekutni (umro 385.), El-Hattabi (umro 388.) i drugi. Znatan broj znamanitih hadiskih stručnjaka komentirao je tu hadisku zbirku od njenog nastanka do današnjih dana, pa se može slobodno reći da brojni komentari na njegovo djelo predstavljaju svojevrsnu hadisku enciklopediju!
Ipak, svojom ozbiljnošću, preciznošću i korisnošću ističu se tri komentara koji se danas najviše i koriste u naučnim krugovima. To su:
1.- Fethu-l-bari, Ibn Hadžera el-Askalanija (umro 852.),
2.- Umdetu-l-kari Bedruddina el-Ajnija (umro 855.) i
3.- Iršadu-s-sari Ahmeda el-Kastalanija (umro 922.god.)

Mustahredži

To su djela u kojima su autori naveli iste hadise koji se nalaze u “Sahihu”, ali sa savim drugim senedima, što je zbirku učinilo još argumentiranijom. Veliki broj takvih djela napisan je u prošlosti. Izdvojit ćemo najpoznatije:
- Mustahredž, Ebu Bekra el-Isma’ilija (umro 371.),
- Mustahredž, Ebu Nu’ajma el-Isbahanija (umro 430.),
- Mustahredž, Ebu Bekra el-Berkanija (umro 425.).
- Mustahredž, Ebu Zerra el-Herewija, (umro 434.) Mustedrek - zbirke
To su djela u kojima su autori naveli hadise koji ispunjavaju uvjete Imama Buharija u odabiranju hadisa, ali ih on nije uvrstio u svoj “Sahih”. Najpoznatije zbirke te vrste su:
- Mustedrek, Hakima en-Nejsaburija (umro 405.),
- Mustedre, Ed-Darekutnija (umro 385.) i
- Mustedrek, Ebu Zerra el-Herewija (umro 434.).

Atrafi

To su djela u kojima su hadiski stručnjaci spomenuli samo određene dijelove hadisa na temelju kojih se može pronaći kompletan hadis. Poznata su, između brojnih, sljedeća djela:
- Atrafu-s-sahihajn, Ebu Mes’uda ed-Dimiškija (umro 401.),
- Atrafu-s-sahihajn, Ebu Nu’ajma el-Asbehanija (umro 430.) i
- Atrafu-s-sahihajn, Ibn Hadžera el-Askalanija (umro 852.).

Sulasijati

Ovdje se radi o hadisima u čijim se senedima između Buharije i Poslanika (s.a.w.s.) nalaze samo trojica prenosilaca. Njegova zbirka sadrži 22 takva hadisa. Hadiski stručnjaci posebno su se osvrnuli na spomenute hadise, tako da je nastalo oko desetak značajnih djela u kojima se navedeni hadisi komentiraju. Najznačajnija su:

- Šerhu sulasijati-l-Buhari, El-Bermawi (umro 831.),
- Šerhu sulasijati-l-Buhari, Er-Rumi (umro 939.) i
- Ta’liku ala sulasijati-l-Buhari, Ali el-Kari (1014.).

Medžmu’ati

To su djela u kojima su objedinjeni hadisi iz više zbirki. Uglavnom, to je sinteza dva Sahiha - Buharijinog i Muslimovog. Takvih dijela ima mnogo a najpoznatija su:
- El-Džem’u bejne-s-sahihajn, Ebu Bekra el-Džewzeki (umro 388.),
- El-Džem’u bejne-s-sahihajn, El-Humejdi (umro 488.) i
- El-Džem’u bejne-s-sahihajn, El-Munziri.

Skraćene verzije

Brojni su autori skratili njegov “Sahih” i ostavili samo one hadise koji se ne ponavaljaju. Najpoznatije skraćene verzije ove zbirke su:
- Muhtesar, Džemaluddin el-Kurtubi (umro 656.),
- Muhtesar, Bedruddin el-Halebi (umro 789.) i
- Muhtesar, Husejn ez-Zubejdi (umro 893.).
Na te i druge skraćene verzije napisani su, takođe, brojni komentari.

Iskušenja Imama Buharija

Kada je Imam Buhari stigao u Nejsabur, poznati učenjak Muhammed b. Jahja ez-Zuheli podsticao je ljude da ga idu slušati i preuzimati znanje od njega. Međutim, kada je Ez-Zuheli vidio kakvu popularnost uživa Imam Buhari u narodu, počeo mu je sve više zavidjeti, pa je to kulminiralo ubacivanjem smutnje između Buharije i naroda. Toliko je Ez-Zuheli radio protiv Buharije podvalama, lažima i smutnjama, da je, nažalost, uspio odvojiti sve učenjake toga vremena u Nejsaburu od ovog Imama. Jedini je Imam Muslim ostao uz Buhariju kada su ga svi napustili!
Buharija je bio prinuđen napustiti Nejsabur i uputiti se u svoje rodno mjesto.
Međutim, napuštanje Nejsabura nije mu donijelo smiraj. Zavist je toliko bila jaka da je Ez-Zuhelija napisao pismo namjesniku Buhare Halid b. Ahmedu ez-Zuheliju u kome je optužio Buhariju da je oponent sunnetu, na što je namjesnik to pročitao pred građanima Buhare, tražeći od njih da ga napuste i ne slušaju. Građani Buhare odbijaju takav prijedlog gradonačelnika, a nakon čega on naređuje Imamu da napusti to mjesto, što Buhari i čini.
Druga verzija, kako bilježe El-Bagdadi, Es-Subki, Ez-Zehebi i Ibn Hadžer, govori o obraćanju namjesnika Buhare Halid b. Ahmeda ez-Zuhelija Imamu Buhariji, kada od njega zahtijeva da dođe na njegov dvor i da mu tamo tumači “Sahih” i “Tarih”. Buharija dostojanstveno odgovara da bi to bilo poniženje za znanje i nauku. Znanje se ne nosi na vrata vladara, nego kome treba znanje, taj dolazi u džamiju ili u drugo mjesto gdje se znanje širi i tamo ga preuzima. To je, po njima, bio razlog njegovog protjerivanja.
Iz ova dva velika iskušenja Imama Buharija izvlačimo velike pouke:
1. - Zavist će permanentno biti prisutna među ulemom. Kada je to osjetio najveći muhaddis svih vremena, šta onda očekivati danas?!
2. - Ukoliko se učenjak podanički ne odnosi spram vlasti, doživljava velike neprijatnosti. Imam Buhari kristalno jasno je pokazao kako se treba odnositi spram vladajućih struktura koje bi htjele da im učenjaci služe u dnevnopolitičke svrhe. Taj postupak Imama Buharija dijametralno je suprotan praksi mnogih današnjih “učenjaka” koji se sve više penju u naučnim krugovima, što su bliži vladajućoj hijerarhiji i što se više podanički odnose spram njih!

Njegova smrt

Više autora naglašavaju da je Allah Uzvišeni primao dove ovog islamskog velikana. Kada je bio protjeran iz Nejsabura, zatim iz Buhare, a onda stigao u Hartenk, u blizini Semerkanda, gdje je imao rodbinu, on je nakon noćnog namaza, zamolio Allaha Plemenitog da mu uzme dušu, naglasivši da je smrt bolja od fesada koji vlada u vladajućim i naučnim strukturama toga vremena, tako da nije prošao ni mjesec dana, kako tvrdi Abdul-Kuddus es-Semerkandi, a on je preselio u bolji, vječni svijet!
Hatib el-Bagdadi, Es-Subki, Ez-Zehebi i Ibn Hadžer bilježe izjavu Et-Tawawisija koji kaže: Sanjao sam Allahovog Poslanika (s.a.w.s.) kako stoji u društvu svojih ashaba. Nazvao sam mu selam, pa nakon što mi je on odvratio, upitao sam ga: “Koga čekaš, Allahov Poslaniče?” Odgovorio je: “Čekam Muhammeda b. Isma’ila el-Buharija!” Nakon nekoliko dana saznao sam da je Imam Buhari umro i to upravo onog momenta kada sam ja sanjao taj san! Ebu Mensur, čovjek kod koga je Imam Buhari bio smješten tih posljednjih dana svoga života, kaže, da kada je ukopan, svi su osjetili da njegov kabur miriše mirisom miska! Svi su se čudili tome, čak i oni koji su mu zavidjeli za vrijeme njegovog života i činili mu neprijateljstva, tako da se na njihovim licima primjećivalo kajanje i griža savjesti!
Inače, Imam Buhari umro je u subotu, u noći uoči ramazanskog Bajrama 256.god. po Hidžri. U času smrti nedostajalo mu je 13 dana da napuni 62 godine života!

Tri vrste (načina) obavljanja hadža i telbija

Hadžija ima slobodan izbor vrste hadža – temettu’a, ifrada i kirana. Najbolji je temettu’. Temettu’ znači dati umri prednost nad hadžem u mjesecima hadža, zatim obaviti hadž poslije umre. Ifrad znači striktno zanijjetiti samo hadž. Kiran znači da se umra i hadž zajedno zanijjete, ili, da se zanijjeti samo umra i naknadno doda hadž prije početka umranskog tavafa. Ko želi ifrad ili kiran, a sa sobom nije poveo hedj (žrtvenu životinju), dozvoljeno mu je da od hadža načini umru. Obavit će tavaf i sa’j, skratiti kosu i riješiti se ihramskih stega. Tako je postao onaj koji obavlja temettu’ hadž, a dokaz je predaja da je Poslanik naredio je svojim ashabima , r.a, koji su počeli sa ifradom i kiranom da se riješe stega ihrama i učine ih umrom. (El-Buhari i Muslim)

Onaj ko povede hedj sa sobom nije mu dozvoljeno izaći iz stega ihrama, jer je Poslanik , naredio svojim ashabima koji su poveli hedj da ostanu u ihramima dok hedj “ne stigne na svoje mjesto” tj. dok ne dočeka prvi dan Kurban-bajrama. Sunnet je muhrimu (onome ko je u ihramu) da što više uči telbiju od samog uspinjanja na prijevozno sredstvo. Muškarac će podići glas pri telbiji, a žena stišati toliko da samo sama sebe čuje. Telbija glasi: Lebbejkallahumme lebbejk, lebbejke la šerike leke lebbejk, innel-hamde ven-ni’mete leke vel-mulk, la šerike leke. “Odazivam Ti se moj Allahu, odazivam Ti se; Ti nemaš sudruga, odazivam Ti se! Doista zahvala, blagodat i vlast Tebi pripadaju, Ti sudruga nemaš!”


Telbiju je potebno donositi prilikom ulaska i silaska na putu do Mekke, kada se čuje da je drugi uče, iza propisanih fard-namaza, kada se pokrije glava iz zaborava. Onaj koji obavlja temettu’ hadž prekinut će sa telbijom pri otpočinjanju umranskog tavafa. Oni koji čine ifrad i kiran prekinut će s telbijom prilikom bacanja kamenčića na prvi dan Kurban-bajrama.

Halid ibn Velid, radijallahu anhu - A. I. Ekrem

Halid je bio komandant koji je u svakoj situaciji znao odabrati najbolje rješenje. Svojom briljantnom taktikom bezizlazne situacije je pretvarao u pobjede.” Allahova Sablja” je bila toliko dosjetljiva i brza da je naprosto zbunjivala njegove neprijatelje, a fascinirala prijatelje. Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, je rekao: »Rat je varka!" Ovaj hadis, mudru izreku našeg Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, Halid je sprovodio u praksu. Bio je nenadmašan u pripremanju i primjeni ratnih varki, ali, kada bi se i sam našao u klopci, znao se iz nje izvući.
Knjiga „Halid ibn Velid" je napisana perom profesionalnog vojnika, general-majora A. I. Ekrema. Ovaj pakistanski vojni stručnjak utrošio je pet godina pišući ovo izuzetno vrijedno djelo. Lično je obišao sva mjesta kuda je pohodila "Allahova Sablja", od Libanona, Sirije, Jordana, Iraka i Saudijske Arabije. Obzirom da nam je sve bitke i vojne pojedinosti, kroz ovu knjigu, prikazao vojni stručnjak imamo osjećaj, dok je čitamo, da se i sami nalazimo u spomenutim situacijama

download link: Download
(desni klik "save target as..." ili “save link as...”)
Alternativni download link: Download

ili posjeti
is where my documents live!

El-Ubudijje - Šejhul-islam Ibn Tejmijje

Hvala Allahu Gospodaru svjetova, i neka je Njegov salavat i selam na najčasnijeg među vjerovjesnicima i poslanicima, na našeg vjerovjesnika Muhammeda, njegovu časnu porodicu i sve ashabe, a zatim; Djelo 'Robovanje' od Šejhu-l-Islama uglednog Imama Ahmeda b. Abdu-l-Halima b. Abdu-s-Selama b. Tejmijje El-Haranija, koji je bio imam i veliki borac, strpljivi učenjak i aktivista da je Allahova milost na njega. On je poznati imam i nema ni jedne osobe da joj je nepoznat, njegova znamenitost je dovoljna tako da se o njemu ne treba previše govoriti. On je veliki imam koji je uzdigao put i vjerovanje ehli sunneta i džema'ata u vremenu kada je postojala prijetnja da mu se zatru tragovi, a od njegovog znanja su se mnogi okoristili u toku njegovog života kao i poslije njegove smrti.

download link: Download
(desni klik "save target as..." ili “save link as...”)
Alternativni download link: Download

ili posjeti
is where my documents live!

Šejtanove zamke - Ibn Qajjim el-Džewzijje

Puno ime ovog imama, fekiha, mufessira i gramatičara je Ebu 'Abdillah, Šemsuddin Muhammed b. Ebi Bekr b. Ejjub b. Sa'd b. Hariz b. Mekki Zejnuddin ez-Zur'i, iz Damaska, hanbelija. Poznatiji je kao Ibn Qajjim el-Dževzijje.Ibn Qajjim je imao hrabro srce i široko znanje. Dobro je poznavao nauku o moralu (ahlaq) i fikh prvih generacija muslimana. Svoje fikhske (pravne) nazore je bazirao na hanbelijskom mezhebu. Bio je veliki protivnik novotarija u ibadetima. Davao je fetve. Bio je pobožan i privržen islamu. Pokazivao je veliko zanimanje za šeriat. U tefsiru nije imao premca. U usul-i dinu je dostigao vrhunac. Što se tiče hadisa, njegovih značenja, odredaba i pravila koja se iz njega crpe, Ibn Qajjim je u to polje ušao do detalja. Dostigao je visok stepen u fikhu, metodologiji fikha (usul) i arapskoj gramatici. Proučavao je arapski jezik, književnost i druge discipline.U svim tada¬šnjim disciplinama je dostigao zavidan stepen.

download link: Download
(desni klik "save target as..." ili “save link as...”)
Alternativni download link: Download

ili posjeti
is where my documents live!