Osobine stanovnika Dženneta

وَأُزْلِفَتِ الْجَنَّةُ لِلْمُتَّقِينَ غَيْرَ بَعِيدٍ هَٰذَا مَا تُوعَدُونَ لِكُلِّ أَوَّابٍ حَفِيظٍ مَّنْ خَشِيَ الرَّحْمَٰنَ بِالْغَيْبِ وَجَاءَ بِقَلْبٍ مُّنِيبٍ

A Džennet će biti primaknut čestitima, neće biti ni od jednog daleko – "Ovo je ono što vam je obećano, svakome onome koji se kajao i čuvao, koji se Milostivoga bojao, iako Ga nije vidio, i koji je srce odano donio. (Qaf, 31-33)


prva osobina: on je el-evvab, tj. onaj koji se nakon grijeha vraća pokornosti Allahu Uzvišenom i iz gafleta Allahovom veličanju.

Ubejd b. Umejr veli: "el-evvab (povratnik Allahu) jeste onaj koji se prisjeti svojih grijeha, pa za njih traži oprosta od Allaha Uzvišenog."

A Seid b. el-Musejjeb kaže: "To je onaj koji se kaje iza počinjenog grijeha, pa ako učini novi grijeh, opet obnovi svoje pokajanje";

druga osobina: on je el-hafiz tj. onaj koji se čuva i pazi.

Abdullah b. Abbas, radijallahu anhu, kaže: "Čuva i drži obaveze koje mu je Allah Uzvišeni povjerio i propisao“.

Katada o ovoj osobini kaže: "Pazi na Allahovo pravo i čuva Njegove blagodati koje mu je povjerio."


S obzirom da ljudska duša ima dvije težnje: težnju za postizanjem i težnju za suzdržavanjem, prva osobina nagrađenog Džennetom (el-evvab) odnosi se na težnju postizanja kako bi se nagrađeni povratio Allahu, pokornosti i zaslužio Allahovo zadovoljstvo, dok se druga osobina nagrađenog Džennetom (el-hafiz) odnosi na težnju za suzdržavanjem kako bi se nagrađeni suzdržao od grijeha i Allahovih zabrana.El-hafiz jeste onaj koji sputava svoju dušu od onoga što je Allah Uzvišeni zabranio. A el-evvab jeste onaj koji se posredstvom dobrih djela vraća Allahu Svevišnjem;

treća osobina: spomenuta je u riječima Uzvišenog: "koji se Milostivoga bojao, iako ga nije vidio" , a podrazumijeva priznavanje Allahove jednoće (tewhida), Njegovog gospodarstva, moći, sveobuhvatnog znanja i poznavanja svih pojedinosti stanja roba, kao što podrazumijeva priznavanje Allahovih objavljenih poslanica, Njegovih poslanika, zabrana i naredbi, Njegove nagrade, kazne i susreta s Njim. Bojažljivost od Milostivoga ne može se ostvariti ničim drugim osim uz prethodno pobrojano;

četvrta osobina: spomenuta je u riječima Uzvišenog: "... i koji je srce odano donio."

Abdullah b. Abbas, radijallahu anhu, tumačeći ovaj ajet, veli: "Koji se prolazi onoga što je Allah zabranio, prihvata pokornost Allahu, voli Allaha Uzvišenog i Njemu žuri."

Potom Allah Uzvišeni spominje nagradu onoga koji se odlikuje ovim svojstvima:

ادْخُلُوهَا بِسَلَامٍ ۖ ذَٰلِكَ يَوْمُ الْخُلُودِ
"Uđite u nj, u miru, ovo je dan vječni! U njemu će imati što god zažele — a od Nas i više. (Qaf, 34)

Ibnul Kajjim

Al-Wala wal Bara - Muhammad Saeed al-Qahtani

Das Thema dieser Arbeit ist aus zwei Gründen von höchster Wichtigkeit: Erstens handelt es sich hier um einer der wichtigsten Fundamente des Islams, nämlich die Eigenschaften von al-Wala`wa`l-Bara`, die die zwei Hauptvoraussetzungen für den wahren Glauben sind: al-Wala` ist das Zeichen für wahre Liebe zu Allah,Seinen Propheten und Seinen Gläubigen; al-Bara` auf der anderen Seite ist der Ausdruck für Feindschaft und Hass gegenüber der Unwahrheit und seinen Anhängern.

Der Autor hat die verschiedenen Aspekte von al-Wala`und w`al-Bara` mit Zitaten, erklärenden Notizen und Kommentaren, Aussagen und Argumenten vieler Gelehrten untersucht. Außerdem hat er seine Aussagen mit zahlreichen Quranversen und authentischen Hadithüberlieferungen, mit Aussagen der Gefährten des Gesandten (ass) und den früheren, frommen muslimischen Gelehrten untermauert. Der Autor hat auch die Echtheit seiner Quellen überprüft, indem er alle Quranverse, Bücher mit den Aussagen des Propheten (ass) aufgezeichnet hat.

Sheikh Hamad Ben Ateeq, möge Allahs Barmherzigkeit auf ihm sein, sagte: In dem Buch Allahs ist kein Gesetz deutlicher und wichtiger, als das Gesetz von al-Wala`wa-`l-Bara` nach der Voraussetzung des Tauhids und dem Verbieten des Gegenteils. (An-Najaat wal Fakak, S.14)

Downloads:

Nestanak vjere

Prenosi se od Huzejfe da je uzeo bijele kamenčiće i stavio ih u svoju ruku a zatim rekao: „Uistinu, ova vjera svijetli poput ovih kamenčića“, a zatim je uzeo šaku zemlje i njome posuo po kamenčićima sve dok ih nije prekrila a potom je rekao: „Tako mi onoga u čijoj ruci je moja duša, doći će narod koji će zatrpavati vjeru kao što sam zatrpao ove kamenčiće“.

Obavijestio nas je Muhammed b. Seid sa svojim lancem prenosilaca od Ebu Derda'a rekavši: „Da vam danas dođe Resulullah, sallallahu alejhi ve sellem, ne bi prepoznao ništa od onoga na čemu je bio on i njegovi ashabi osim namaza“. Evzai je rekao: „Šta tek da je Ebu Derda dočekao ovo vrijeme“?

Obavijestio nas je Sulejman b. Muhammed sa svojim lancem prenosilaca od Alije da je rekao:“ Naučite znanje bićete poznati po njemu, radite po njemu bićete njegovi sljedbenici, uistinu će poslije vas doći vrijeme u kojem će istinu poricati devet desetina njih“.

Obavijestio nas je Jahja sa svojim lancem od Ebu Sehla b. Malika od njegovog oca da je rekao: „Od vas ne znam ništa od onoga što sam vidio od ljudi, osim ezana za namaz“.

Pričao mi je Ibrahim b. Muhammed sa svojim lancem prenosilaca od Enesa, rekao je: „Od vas ništa ne znam od onoga što sam znao u vrijeme Resulullaha, sallallahu alejhi ve sellem, osim vaših riječi la ilahe illallah“.


Obavijestio nas je Esed sa svojim lancem prenosilaca od El-Hasana, da je rekao: „Da čovjek dostigne prvu generaciju, a potom bude proživljen na Sudnjem danu, od islama ništa ne bi prepoznao. Rekao je: Svoju ruku je stavio na svoj obraz a potom rekao: "Osim ovog namaza. Zatim je rekao: Tako mi Allaha, onaj ko bude živio u ovom neznanju ili ne dostigne ovu generaciju ispravnih prethodnika pa vidi novotara da poziva u svoju novotariju i vidi druga da poziva u ovaj svijet pa ga Allah, dželle šanuhu, sačuva od toga i njegovo srce učini da osjeća simpatiju prema generaciji ispravnih prethodnika, pripovijeda njihova predanja i slijedi njihov put, imat će veliku nagradu za to. Zato, budite ovakvi, ako Allah, dželle šanuhu, bude htio“.

Pričao mi je Muhammed b. Abdullah sa svojim lancem prenosilaca od Mejmuna b. Mihrana, rekao je:“Da među vama bude proživljen čovjek od prethodnika (selefa) kod vas ne bi prepoznao osim ove kible“.

Obavijestio nas je Muhamed b. Kudama sa svojim lancem prenosilaca od Ummu Derda, da je rekla: „Kod mene je ušao Ebu Derda srdit pa sam mu rekla: Šta te rasrdilo? Rekao je: Tako mi Allaha, kod njih od vjere Muhammeda, sallallahu alejhi ve sellem, ne vidim ništa osim što svi klanjaju“.

U drugoj verziji: „Da je čovjek naučio islam i o njemu se pobrinuo a zatim ga izgubio, ništa od njega ne bi prepoznao“.

Pričao nam je Ibrahim sa svojim lancem prenosilaca od Abdullaha b. Amra, rekao je: „Da dva čovjeka od prvih generacija ovog ummeta ostanu sa svojim mushafima u nekoj od ovih dolina, ljudima bi danas došli i ništa ne bi prepoznali od onoga na čemu su bili“.

Malik je rekao: Do mene je došlo da je Ebu Hurejra, radijallahu anhu, proučio:
اذا جاء نصر الله والفتح ورايت الناس يدخلون في دين الله افواجا„Kada Allahova pomoć i pobjeda dođu i vidiš ljude kako u skupinama u Allahovu vjeru ulaze“, (An-Nasr,1-2) a potom je rekao: „Tako mi onoga u čijoj je ruci moja duša, uistinu, ljudi danas iz vjere izlaze u skupinama kao što su u nju ulazili u skupinama“.

Stani i razmisli, Allah ti se smilovao. Ako je ovako bilo u vrijeme tabi'ina u prisustvu posljednjih ashaba, kako da se tek musliman obmane mnoštvom, kako ga ono zbunjuje ili njime ne dokazuje protiv laži.

Preuzeto iz djela „Mufidul-mustefid fi kufri tarikit-tevhid“ („Priručnik korisniku o nevjerstvu ostavljača tevhida) šejha Muhammeda b. Abdulvehhaba.

Prelijepi savjeti al-Hattaba svome sinu

Ovo je malo poduži savjet Al-Hattaba ibn al-Mu`alla al-Mahzumija u kojem savjetuje svog sina tako lijepo i mudro. Preveo sam samo djelove za koje se nadam da će svima koristiti.

“… O sine moj, budi svjestan Allaha i budi mu pokoran. Kloni se Njegovih zabrana tako što ćeš slijediti Sunnet i znakove (na tom putu), sve dok se tvoji nedostaci ne isprave i oči ne budu smirene. Doista, Allahu ništa nije skriveno.

Zapisao sam neke osobine za tebe i nacrtao ti plan. Ako ga budeš upamtio, shvatio i slijedio, ispunit ćeš oči kraljeva, bićeš slijeđen od siromašnih i potrebnih, i uvijek će se u tebe polagati nade; superiorni, koji će uvijek biti tražen a ljudi će žuditi za onim što je kod tebe...

Budi poslušan svom ocu, od njega traži savjete, otvori svoje srce njemu i dobro obrati pažnju na ovo. Čuvaj se pretjeranog govora, smijanja i šaljenja, i čuvaj se omalovažavanja i potcjenjivanja svojih prijatelja jer to odnosi bliskost a umjesto nje stvara zlobu i neprijateljstvo. Uvijek budi dostojanstven i priseban ali ne dozvoli da ti se pripiše oholost niti da se bahatost i gordost dovode s tobom u vezu. I tvoje prijatelje i tvoje neprijatelje susreći sa licem dobra i zadovoljstva, odvraćaj od zla bez da ponižavaš sebe zbog njih niti da strahuješ od njih.


Budi umjeren u svim stvarima, jer uistinu, svako dobro leži u umjerenosti. Umanji svoj govor, širi selam, hodaj sa snagom i svrhom a ne vuci svoje noge i ne tegli svoju odjeću...Ne gledaj tamo-amo, okrećući se previše i ne zaustavljaj se kod grupe ljudi koji su se okupili. Ne čini pijacu mjestom na kojem visiš i ne uzimaj dućane kao mjesta za sjedenje i priču. Nemoj se stalno svađati i raspravljati sa budalama; ukoliko govoriš budi sažet i kratak a ako se šališ drži se granica.

Neka tvoje sjedenje bude smireno i neka tvoj govor bude podijeljen (t.j. pusti i druge da govore). Pripiši lijepe riječi onima koji su ih tebi rekli, bez pokazivanja čuđenja, i ne traži stalno da ti se ponavljaju pitanja... Ne pričaj previše o zadivljenosti tvojom djecom, ženom, tvojim konjem ili mačem, i čuvaj se oslanjanja na tvoje snove, jer ukuliko si zapanjen njima, glupi će iskazati svoju želju za njima i izmisliće ti snove za tebe a zatim iskompromitirati tvoju inteligenciju...

Ne uči tvoju porodicu i druge mimo njih kako da broje tvoje pare jer ukoliko vide da posjeduješ malo, postat ćeš ponižen kod njih a ako vide da posjeduješ puno, nećeš biti u stanju da im ugodiš i da ih zadovoljiš...

Ako uđeš u raspravu, imaj poštovanja i ne pokazuj neznanje. Izbjegavaj žurbu, razmisli o tvojim dokazima i tačkama argumentacije...Ako se neko prema tebi ponese kao neznalica, pređi preko toga, i samo govori kada te prođe srdžba... Čuvaj svoju čast i odagnaj svako pretjerivanje od sebe. Ako te vladar približi sebi, čuvaj ga se, a ako pokaže oduševljenje tvojim prisustvom ne osjećaj se sigurnim od njega, jer on iznenada može promjeniti svoj odnos prema tebi.

Kada obećaš nešto, ispuni ga, a kada govoriš, govori samo istinu. Biraj najljepše riječi kada govoriš a ako prenosiš nešto što si čuo, pripiši te riječi onome ko ih je izrekao... Istinljubivost je ukras a laži su poniženje. Istina koja dovede do posrnuća čovjeka ima bolje posljedice po njega od laži koja ga sačuva. Oponašaj ljude od vrlina i razumjevanja pa ćeš uskoro biti od njih.

Znaj da je svaka osoba tamo gdje sama sebe postavi a svakom će radniku njegov rad biti pripisan. Čovjek se poznaje po svojim bliskim prijateljima, pa se čuvaj loše braće, jer oni izdaju onoga ko se s njima druži i ožaloste ga....Dvije su vrste braće: Oni koji su s tobom u teškim i zlim vremenima i oni koji su s tobom u lahkim i dobrim vremenima. Zato čuvaj onog prijatelja koji je uz tebe za vrijeme nedaća a napusti onoga koji je s tobom samo u vremenu blagostanja, jer su takvi najgori neprijatelji.

Ko god slijedi svoje strasti one će ga odvesti u propast. Ne budi iznenađen ljudima naprasite naravi i ne omalovažavaj one koji su fiziči nejaki jer suština čovjeka leži u dvije komponente: njegovom srcu i njegovom jeziku,

Čuvaj se mita čak i ako si u neprijateljskoj državi. Ne rasipaj svoju čast na onoga ko je ispod tebe i ne dopusti da ti tvoje bogatstvo bude vrijednije od tvoje časti. Ne povećavaj svoj govor tako da postane mučan i tegoban ljudima. Budi nasmijan prema onima koji sjede s tobom i onome koji te sretne...

O sine moj, čovjekova žena je njegovo sredstvo ka smirenosti i nema uspješnog života u stalnom prepiranju s njom. Pa ako želiš oženiti ženu, raspitaj se o njenoj porodici, jer usitinu lijepi korijeni donose najslađe plodove. I znaj da se žene dosta razlikuju jedna od druge kao što se prsti na ruci razlikuju jedan od drugog...

Zatim nastavlja da opisuje različite tipove žena koje NEĆU prevesti! Lol, iako je bilo vrlo zanimljivo i smješno čitati. :-)

On zatim završava svoj savjet rekavši:

„...O sine moj, neka te Allah učini od onih koji slijede uputu, koji postignu bogobojaznost, koji se klone onoga što izaziva Allahovu srdžbu i onih koji teže Allahovom zadovoljstvu. Tebe prepuštam Allahu nakon što ja odem i On je za tebe zadužen. Nema snage i moći osim sa Allahom, Uzvišenim i Veličanstvenim, neka je salavat i selam na Poslanika upute i njegovu porodicu“.

روضة العقلاء - بن حبان
[Rawdat al-'Uqala' - Ibn Hibban]

Zavist – uništi je prije nego ona uništi tebe

Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, je rekao: “Ne mrzite jedan drugog, ne zavidite jedan drugom i ne okrećite leđa jedni drugima, već o Allahovi robovi, budite braća!“

Ebu Hatim: „Razumna osoba se mora kloniti zavisti po svaku cijenu , jer uistinu i najmanji vid ljubomore predstavlja nezadovoljstvo Allahovom odredbom i željenje suprotnog od onoga što je Uzvišeni Allah odredio Svojim robovima, da bi nakon toga srce zavidnika bilo prekriveno željom da određena blagodat bude uklonjena od muslimana. Duša zavidnika nikad neće naći mir i njegovo tijelo nikad neće biti spokojno sve dok ne vidi da je blagodat uklonjena od njegovog brata. Ali kako je to moguće? Kako je moguće da Odredba (kader) pomogne zavidnika i ono što je u njegovoj duši?“

Muhammad ibn Ishak je izrekao stihove:

Oprosti onom koji ti zavidi, na blogodati koja ti je ukazana
Uistinu, dostojanstvo je lijepo, ali sa njim dolazi zavist
Ukoliko mi zavide, pa ja ih ne krivim
I prije mene su bili dobri ljudi kojima se zavidilo

Ono što je kod mene ostat će, a i ono što je kod njih ostat će
Većina nas je umrla, u žudnji za sadašnjosti

Ja sam onaj kojeg su našli (da bi mi zavidili), u svojim srcima
Ne uzdižem se iznad njih, niti to želim.


Omer ibn al-Hattab: „Nikome nije data neka blagodat od Allaha a da nećeš naći nekoga ko mu zavidi zbog nje. Pa i kad bi osoba bila prava poput strijele opet bi sigurno našao nekog da je kritikuje, a riječ ne donosi nikakvu štetu ukoliko nema nikog ko bi se zabavljao njome“.

Ibn Sirin: “Nikad nisam nekome zavidio na nečemu dunjalučkom, jer ukoliko je od stavnika Dženneta, kako mu mogu zaviditi na nekoj dunjalučkoj stvari kad je on na putu ka Džennetu?A ako je od stanovnika Vatre, kako mu mogu zaviditi na dunjalučkoj stvari kad je on na putu ka Džehennemu?

Abu Hatim: Zavist je osobina ljudi niskog karaktera a njeno ostavljanje je osobina odličnjaka. Svaki plamen se može ugasiti osim plamena zavisti. Zavist rađa pakost i mržnju a to je osnova zla. Ko god krije zlo u svom srcu, posijat će gorku voćku, njen rast će rezultirati srdžbom a plod će biti kajanje. Hased (ljubomora, zavist) je ime koje dobija onaj koji želi da određena blagodat bude otklonjena od nekoga i data njemu, a što se tiče onoga koji vidi dobro kod svog brata i poželi da postigne isto, bez želje da bude otklonjeno od njegova brata, onda to nije hased koji je prijekora vrijedan i zabranjen.

Ebu Džafer je jednom rekao Muaviji ibn Ebi Sufjanu: „Kako su brzo ljudi došli da te vide prilkom tvog dolaska u Medinu!“. Vođa pravovjernih (Muavija) reče:

Doista se plemenit čovjek suočava sa mnogo zavidnika
Ali nećeš naći da iko zavidi prezrenom.

Muhammad ibn Husejn je izrecitovao:

Bili su zavidni na blagodati kada se pojavila
Pa su je obasuli sa pokvarenim izjavama i lažimaAli kada Allah podari blagodat
Riječi zavidnika joj ne mogu naštetiti.

Abu Hatim: Ne može se biti sigurno od zavidnika osim držanjem podalje od njega, jer što više on gleda u ono što je tebi dato nad njim, to u njemu sve više povećava potištenost i zavist kao i imanje lošeg mišljenja o Allahu. Uistinu, zavidnik ti ne zavidi zato što si ti loš ili zbog neke izdaje sa tvoje strane, već ti zavidi iz razloga što nije zadovoljan sa Odredbom (kaderom). Kao što je al-Utbi rekao:

Stalno razmišljam o tome kakvu sam ti nepravdu učinio, ali ne vidim
Nikakav loš postupak sa moje strane, naprotiv, pokazao si se zavidnim.

Abu Hatim: Najgora odjeća za čovjeka je al-hased (zavist) jer ona rađa žalost i tugu a to je bolest za koju nema lijeka. Zavidnika najprije stigne nesreća, zar nisi vidio Iblisa? Zavidio je Ademu toliko da mu je ta zavist donijela nesreću sve dok nije postao proklet nakon što je bio ugledan. Čovjeku je lahko odobrovoljiti svakog srditog na ovom svijetu osim zavidnika, jer uistinu, on ne može biti zadovoljan sve dok se ne ukloni blagodat na kojoj zavidi.

Neki mudri ljudi su imali običaj reći: “Četri vrste ljudi su skloni depresiji: Čovjek naprasite naravi, čovjek koga izjeda zavist, čovjek koji se druži sa rječitim čovjekom koji je učen u književnosti a on sam, niti je rječit niti učen, i mudar čovjek kojeg njegov narod omalovažava i ponižava“.

Svaka ptica svome jatu leti...

Imam Buharija bilježi u svom Sahihu da je Aiša, radijallahu anha rekla: „Čula sam Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem da je rekao 'Duše su regrutovana vojska. One koje se međusobno poznaju sakupe se, a koje se ne prepoznaju raziđu se'.

Ibn Hadžer je u komentaru ovog hadisa rekao: „Što se tiče riječi 'Duše su regrutovana vojska...', al Hattabi je rekao 'Ovo se može odnositi na njihovu sličnost u pogledu dobra i zla, čestitosti ili pokvarenosti. Dobri ljudi su naklonjeni drugim dobrim ljudima a isto tako su zli ljudi naklonjeni drugim zlim ljudima. Duše osjećaju srodnost prema drugima shodno prirodi u kojoj su stvorene, dobroj ili zloj naravi. Ukoliko su duše slične prirode, one će se slagati u suprotnom će biti u lošim odnosima. Ovo isto tako može upućivati na početak stvaranja u carstvu gajba, kao što se prenosi, da su duše stvorene prije tijela i susretale su jedna drugu izražavajući svoj pesimizam o budućnosti. Kada su duše nastanile tijela, one su u stanju prepoznati jedna drugu iz prošlosti i biti u prijateljskim odnosima ili ne, bazirano na njihovom prijašnjem iskustvu“.

Ebu Hatim: „Razlog zbog čega među ljudima vlada sloga i harmonija - nakon odredbe – leži u prepoznavanju dvaju duša, a isto tako njihova nesloga i razdvojenost leži u averziji jedne prema drugoj. Stoga, ako se dvije duše prepoznaju osjetiće prisnost i srodnost među sobom a ako među njima vlada averzija osjetiće netrepeljivost i razdvojenost“.


Mudžahid je rekao: „Ibn Abbas je vidio čovjeka i rekao, 'Uistinu me voli', upitali su ga 'Kako znaš'?, reče 'Zbog toga što ja njega volim, a vojske su poput regrutovane vojske. One koje se međusobno poznaju sakupe se, a koje se ne prepoznaju raziđu se“.

Ibn al Dževzi je rekao: „Ono što možemo naučiti iz ovog hadisa jeste da, kada osoba osjeća odbojnost prema nekome ko je poznat po čestitosti i dobru, treba pokušati da nađe uzrok tome, kako bi se potrudio da od sebe otkloni nešto nepoželjno. To važi i u obrnutnom slučaju (kada osoba voli nekoga ko je poznat po zlu)“.

Ebu Hatim: „Najveći znak koji ukazuje kakav je neko u svom svakodnevnom životu se može vidjeti po tome s kim prijateljuje a s kim neprijateljuje, jer je čovjek na vjeri svog prijatelja a svaka ptica svome jatu leti. Nikad nisam vidio da nešto ukazuje više na nešto drugo, čak više nego što dim ukazuje na vatru, kao što sam vidio da prijatelj ukazuje na stvarnost svog prijatelja“.

Al Kurtubi je rekao: „Iako su sve one duše, razlikuju se po raznim osnovama, tako osoba osjeća sklonost ka jednoj vrsti i slagaće se s njom zbog posebnih osobina koje su im zajedničke. Stoga primjećujemo da različite vrste ljudi budu sa onima s kojima su srodne a udaljuju se od onih ljudi koji pripadaju drugoj vrsti. Možemo takođe primjetiti da svaka data grupa ili tip ljudi se mogu slagati sa jednom ili osjećati odbojnost prema drugoj a to je shodno stvarima ili osobinama na kojima počiva osnova ljubavi i mržnje".

Prenosi se da je Katada u pogledu ajeta,

إِلاَّ مَن رَّحِمَ رَبُّكَ وَلِذَلِكَ خَلَقَهُمْ
osim onih kojima se Gospodar tvoj smiluje. A zato ih je i stvorio. [Hud: 119]

Rekao je: „Stvorio ih je za milost i pokornost. Što se tiče ljudi pokornosti, njihova srca i želje su ujedinjena čak iako su daleko jedni od drugih a što se tiče ljudi nepokornosti, njihova srca su u zavadi čak iako su zbliženi i žive zajedno“.

Ebu Hatim: „Pametni izbjegava druženje sa sumnjivim i drži se podalje od onih čija je vjera upitna jer ljudi upoznaju svakog onog koji se druži s njima a ko proživi život s nekim završi zajedno s njim. Čovjek ne prijateljuje osim sa onim ko je poput njega ili njegove naravi (t.j. karaktera). Ako čovjek među ljudima ne pronađe nekog s kim bi prijateljovao, on traži onoga čije će ga prijateljstvo ukrasiti i čije ga poznanstvo neće sramotiti. Ukoliko vidi dobro kod njega, on ga spominje a ako vidi loše kod njega, sakrije ga, a ako ga prešuti on će biti prvi koji će mu o njemu reći, a ako bude nešto zatraženo od njega, on će dati.

Uistinu, među ljudima ima onih koje kada bi ih čovjek vidio, zadivio bi se a ako bi ih bolje upoznao njegovo divljenje bi se još više povećalo. Takođe, među ljudima ima i onih koji osjete averziju prema drugom samim viđenjem a njegovo upoznavanje bi u njemu samo povećalo neprijateljstvo. Njihovo slaganje je zbog slaganje njihovih duša nekoć, a njihova averzija je zbog averzije između njihovih duša.
Ukoliko se dvije duše zbliže a zatim budu prisiljene na rastanak životnim tokom bez ikakvog ružnog događaja među njima ili zbog smrti, onda to biva šokantna smrt i ogroman bol. Nikad nije bio momenat tako duge žalosti, tako velikog gubitka, trajne sjete, duboke tuge i oplakivanja više od trenutka kada se dva brata ili voljeni razdvoje. Niko nije osjetio gorči okus od onog kada se dva bliska prijatelja rastanu i kada se sve završi.

Čudim se onome koji pruža svoju desnu ruku
Svom voljenom na rastanku i požuruje u tome!Osjetio sam se slabo i nemoćan da kažem zbogom kada sam ga vidio
Moje srce se rukovalo s njim dok je moje oko plakalo.

Želiš odrijemati?

Rekli su da…

من قال: قال الله, فقد كفر
Ko kaže: ‘Qaala Allaah’, učinio je kufr (nevjerstvo)!

Za većinu ljudi je ova izjava šokantna jer je u suprotnosti sa vjerovanjem da Uzvišeni Allah govori.

وَ قالَ رَبّكُمُ ادْعُونِي أسْتَجِبْ لَكم
„Gospodar vaš je rekao: "Pozovite Me i zamolite, Ja ću vam se odazvati...!“ [Al-Ghafir: 60]

Ali ako razmislimo, brzo ćemo uvidjeti da to nije ono što se ovom izjavom hoće reći. Do zabune dolazi iz razloga što mi razumijemo da glagol ‘قال’ znači samo „reći“.

Ipak, postoji i drugi glagol ‘قال’ koji znači spavati/odrijemati. Velika razlika! Jedan od načina da znamo koji je koji (mimo gledanja u kontekst), je da uzmemo tasrif fi3l, t.j. da ga konjugiramo u njegovo sadašnje vrijeme i pogledamo u njegov džizr (korijen).


قال — يَقول = reći
قال — يَقِيل = spavati

Gornji glagol ima korijen: ق و ل dok drugi: ق ي ل

Od drugog glagola (spavati), izvodimo sljedeće:
- Qaylulah (siesta – ‘popodnevni san', kajlula)
- Qaa’ilah (vrijeme kajlule)

Za osobu koja odrijema popodne se kaže Qaa’il. Samo malo… tako se kaže i za osobu koja nešto izgovori!

قال قائِلٌ مِنهم إنّي كان لي قرينٌ
“i jedan (qaa’ilun) od njih će reći: "Imao sam druga jednoga ” [As-Saaffaat: 51]

Stoga, jedini način da stvarno razlikujemo ovo dvoje je da pogledamo u džem3 (plural, množinu).

Množina onog koji govori:
قائل — قائلون

Množina onog koji odrijema:
قائل — قيَّل | قيّال | قيْل

[Može imati tri množine - Quyyal, Quyyaal i Qayl]

Stoga, da...

من قال: قال الله – فقد كفر
Ko kaže: Allah spava (qaala) učinio je kufr (nevjerstvo)!
Zadivljujuća morfologija… :)

اللَّهُ لَا إِلَٰهَ إِلَّا هُوَ الْحَيُّ الْقَيُّومُ ۚ لَا تَأْخُذُهُ سِنَةٌ وَلَا نَوْمٌ
Allah je – nema boga osim Njega – Živi i Vječni! Ne obuzima Ga ni drijemež ni san! (El-Beqare, 255)

Musa – Rječitost na drugoj razini

Poslanik Musa, alejhi selam, je često opisan kao jak, žestok i silan u borbi protiv surovosti koja ga je okruživala. On je bio predodređen da se suprotstavi faraonu pa ga je Uzvišeni Allah pripremio kako bi se mogao na najbolji način suočiti sa užasima i nedaćama koje će ga zadesiti poput proganjanja, ubistva svog neprijatelja, povratka faraonu, izvođenja Benu Israila iz ropstva i ugnjetavanja...

Ali jedno od zanimljivih svojstava Musa'a, alejhi selam, jeste da on nije bio elokventan, rječit, niti je posjedovao tečnost i lahkoću govora za razliku od Poslanika Muhammeda, sallallahu alejhi ve sellem, koji je bio ‘džawami’ al-kalim’, visoko elokventan, rječit, jezgrovita govora.

Musa je bio bio svjestan ovog nedostatka i bojao se da će faraon to iskoristiti protiv njega. Uzevši u obzir da je on Poslanik, koji treba dostaviti poslanicu, za očekivati je da će biti teže dostaviti je ukoliko ne znaš tako dobro govoriti kao tvoj protivnik. To borbu čini samo težom. Pogledajmo u Musa'ovo priznanje ovoga:

On kaže u dovi Allahu dželle šanuhu:

وَأَخِي هَارُونُ هُوَ أَفْصَحُ مِنِّي لِسَانًا فَأَرْسِلْهُ مَعِيَ رِدْءًا يُصَدِّقُنِي ۖ إِنِّي أَخَافُ أَن يُكَذِّبُونِ
A moj brat Harun je rječitiji od mene, pa pošalji sa mnom i njega kao pomoćnika da potvrđuje riječi moje, jer se bojim da me ne nazovu lašcem." (Qasas, 34)


Strahovao je da će njegova Poruka biti poreknuta zbog njegove govorne mane i uistinu je poreknuta od faraona i njegove svite. Zapravo, faraon je to iskoristio kako bi uvrijedio Musa'a i rekao:

أَمْ أَنَا خَيْرٌ مِّنْ هَٰذَا الَّذِي هُوَ مَهِينٌ وَلَا يَكَادُ يُبِينُ
I zar nisam ja bolji od ovog bijednika koji jedva umije govoriti? (Zuhruf, 52)

Zbog čega nas zanima ovo svojstvo Musa'a alejhi sellam ???

Zato što, subhanAllah, je možda baš ovo razlog što ga je Uzvišeni Allah odabrao da izravno s njim razgovara. Faraon je bio arogantan, ohol, i vidio je sebe višim od toga da razgovara sa Musaom jer se nije mogao lijepo izražavati pa je stoga Allah počastvovao Musa'a, govoreći izravno s njim na Sinaju, kako bi pokazao da je uprkos govornoj mani, dostojan razgovora sa Svojim Gospodarom.

وَرُسُلًا قَدْ قَصَصْنَاهُمْ عَلَيْكَ مِن قَبْلُ وَرُسُلًا لَّمْ نَقْصُصْهُمْ عَلَيْكَ ۚ وَكَلَّمَ اللَّهُ مُوسَىٰ تَكْلِيمًا
i poslanicima o kojima smo ti prije kazivali i poslanicima o kojima ti nismo kazivali – a Allah je, sigurno, s Musaom razgovarao – (An-Nisa'a, 164)

Otuda je Musa ostao zauvijek upamćen kao „Kelimullah“ – onaj koji je razgovarao sa Allahom.

Pouka: nekad te ljudi mogu potcjenjivati i omalovažavati, misleći da nisi dostojan nečega ali u nekom budućem spletu okolnosti, Uzvišeni Allah će te uzdignuti i izaći ćeš kao bolji od njih. Približiće te Sebi, podariti Svoju milost i pokazat će jasno ljudima ono što zaista zaslužuješ. Budimo skromni i ponizni, ne gledajmo sa visine na druge i ne omalovažavajmo ih, iz razloga što nam nije poznata svačija stvarnost i stanje a možda su oni na koje mi gledamo sa visine, milion puta bolji i vrijedniji kod Allaha dželle šanuhu...

Kako se selef čuvao posrnuća jezika u vremenima smutnje

Ijas ibn Muavija ibn Qurra je rekao: “Najbolji od njih (t.j. ashaba) su bili oni u čijim srcima nije bilo zlobe i koji nisu klevetali“. (Hilyat al-Awliya)

Tarik ibn Šihab je rekao: “Desila se prepirka između Halida i Sa'da pa jedan čovjek ode kod Sa'da i poče govoriti loše o Halidu, pa Sa'd reče: “Prekini! Ono što se između nas desilo nije dostiglo tačku da treba utjecati na našu vjeru“. (Hilyat al-Awliya)

Ammar ibn Jasir je čuo nekog čovjeka kako vrijeđa Majku vjernika, Aišu, radijallahu anha, pa mu reče: „Ućuti, odvratni lajavče! Svjedočim da je ona žena Allahovog Poslanika u Džennetu. U drugoj predaji stoji da mu je rekao: “Odlazi, pokvarenjače jedan! Zar da vrijeđaš onu koja je bila najdraža Allahovom Poslaniku, sallallahu alejhi ve sellem?“ (Bilježe Ibn 'Asakir i Ibn Sa'ad)

Ebu Rašid je rekao: „ Došao je čovjek iz Basre Ubejdullahu ibn Omeru i rekao mu: „Došao sam kao glasnik tvoje braće u Basri, šalju ti pozdrave i pitaju te o ovoj dvojici ljudi, Aliji i Osmanu, kakvo je tvoje mišljenje o njima“. On ga upita: “Još neko osim njih dvojice“? Reče: „Ne“. Pa reče: “Spremite ovog čovjeka za povratak“. Kada su ga spremili, on (Ubjedullah) reče: “ Prenesi im pozdrave od mene i reci da sam rekao:

تِلْكَ أُمَّةٌ قَدْ خَلَتْ ۖ لَهَا مَا كَسَبَتْ وَلَكُم مَّا كَسَبْتُمْ ۖ وَلَا تُسْأَلُونَ عَمَّا كَانُوا يَعْمَلُونَ
Taj narod je bio i nestao; njega čeka ono što je zaslužio, i vas će čekati ono što ćete zaslužiti, i vi nećete biti pitani za ono što su oni radili. (Beqara, 134) (Al-'Azla od al-Hattabija)


Prenosi se od Šerika da je rekao: „Upitao sam Ibrahima ibn Edhema o onome što se desilo između Alije i Muavije pa on poče plakati i ja se pokajah što ga upitah. Zatim podiže glavu i reče:“ Uistinu, ko god je spoznao svoju dušu zauzet je njome a ko god je spoznao svog Gospodara zauzet je Njime mimo svega drugog“. (Hilyat al-Awliya)

Imam Šafija: „Upitan je Omer ibn Abdul-Aziz, “Šta kažeš o učesnicima Siffina?“ On odgovori: "Allah je moje ruke sačuvao te krvi i zato ne želim da tom istom krvlju natopim svoj jezik! (Al-'Azla)

Al-Rajjaš je izrecitovao:

Kunem se da su me moji grijesi preokupirali Od upuštanja u grijehe Beni Umejje

Njihov sud je kod Allaha
On posjeduje znanje o tome, ne ja
On što su oni uradili meni neće naštetiti
Sve dok Allah ne ispravi ono što je kod mene.
(Al-Azkar al-Newewi)

Al-Hejtem ibn Ubejd al-Sejdelani je rekao: „Ibn Sirin je čuo nekog čovjeka kako proklinje Hadždžadža pa mu reče, “Prestani s tim! Uistinu, kad bi mogao vidjeti prizor ahireta, najmanji grijeh koji si ti učinio, tebi bi izgledao većim od najvećeg grijeha kojeg je počinio Hadždžadž. Trebaš znati da je Uzvišeni Allah, Mudar i Pravedan. Ako uzme od Hadždžadža zbog nasilja kojeg je činio drugima, isto tako će uzeti i od drugih zbog njihovog nasilja prema Hadždžadžu. Zato ne okupiraj svoju dušu sa proklinjanjem drugih“. (Šu'abul-Iman, Bejheki)

A Abdullah ibn al-Hajjar je imao običaj reći: „O Allahu, sačuvaj nas i sačuvaj druge od nas“. (Tezkirat al-Huffaz)

Provjeravanje vijesti

Provjeranje vijesti prije nego što se u nju povjeruje i počne širiti dalje je jedinstvena Kur'anska metodologija kojom se izbjegava rekla-kazala. Uzvišeni Allah kaže:

يَا أَيُّهَا الَّذِينَ آمَنُوا إِن جَاءَكُمْ فَاسِقٌ بِنَبَإٍ فَتَبَيَّنُوا أَن تُصِيبُوا قَوْمًا بِجَهَالَةٍ فَتُصْبِحُوا عَلَىٰ مَا فَعَلْتُمْ نَادِمِينَ
O vjernici, ako vam nekakav nepošten čovjek donese kakvu vijest, dobro je provjerite, da u neznanju nekome zlo ne učinite, pa da se zbog onoga što ste učinili pokajete. (Hudžurat, 6)

يَا أَيُّهَا الَّذِينَ آمَنُوا إِذَا ضَرَبْتُمْ فِي سَبِيلِ اللَّهِ فَتَبَيَّنُوا وَلَا تَقُولُوا لِمَنْ أَلْقَىٰ إِلَيْكُمُ السَّلَامَ لَسْتَ مُؤْمِنًا تَبْتَغُونَ عَرَضَ الْحَيَاةِ الدُّنْيَا فَعِندَ اللَّهِ مَغَانِمُ كَثِيرَةٌ ۚ كَذَٰلِكَ كُنتُم مِّن قَبْلُ فَمَنَّ اللَّهُ عَلَيْكُمْ فَتَبَيَّنُوا ۚ إِنَّ اللَّهَ كَانَ بِمَا تَعْمَلُونَ خَبِيرًا
O vjernici, kada u boj krenete, na Allahovu putu, sve dobro ispitajte i onome ko vam nazove selam ne recite: "Ti nisi vjernik!" – kako biste se domogli ovozemaljskih dobara; ta u Allaha su mnoge dobiti! I vi ste prije bili kao oni, pa vam je Allah darovao milost Svoju; zato uvijek sve dobro ispitajte, a Allahu je, zaista, poznato ono što radite. (An-Nisa', 94)

Uistinu se smutnje pokreću glasinama i lažnim vijestima koje se zatim šire dalje putem rekla-kazala. Pritom se nimalo ne vodi računa o razumjevanju vijesti prilikom njenog prenošenja drugima a obzirom da ljudi nisu čvrsti u vjeri, to ih sprječava da budu pokorni Allahovoj naredbi o provjeravanju vijesti i izbjegavanju žurbe.

Najbolja preventivna mjera protiv smutnje je provjera i razjašnjavanje vijesti naročito u pitanjima koja se tiču ummeta. Ukoliko se utvrdi da je vijest tačna onda se treba gledati na samu korist njenog širenja jer se ne treba reći sve što se zna a postoje i stvari koje se trebaju reći samo određenim ljudima.


Prenosi se da je jednom došao neki čovjek kod Omera ibn Abdul-Aziza i u njegovom prisustvu spomenuo drugog čovjeka pa mu Omer reče:

„Ako želiš razmotrit ćemo tvoju izjavu. Ukoliko lažeš onda si od ovih ljudi:

يَا أَيُّهَا الَّذِينَ آمَنُوا إِن جَاءَكُمْ فَاسِقٌ بِنَبَإٍ
O vjernici, ako vam nekakav nepošten čovjek donese kakvu vijest...(Hudžurat, 6)

A ako si rekao istinu, onda si od ovih ljudi:

هَمَّازٍ مَّشَّاءٍ بِنَمِيمٍ
klevetnika, onoga koji tuđe riječi prenosi, (Qalem, 11)

Ali ako želiš, mi ćemo ti oprostiti i preći preko toga. Čovjek reče: “Oprosti mi vladaru pravovjernih, neću to nikad više ponoviti“.

وَإِذَا جَاءَهُمْ أَمْرٌ مِّنَ الْأَمْنِ أَوِ الْخَوْفِ أَذَاعُوا بِهِ
A kada im dođe nešto što se odnosi na sigurnost ili strah, oni to razglase. (An-Nisa', 83)

Hafiz ibn Kesir je u komentaru ovog ajeta rekao:

To je zabrana onome ko žuri razglasiti nešto prije nego se to provjeri. U tom smislu i Muslim u uvodu svoga "Sahiha" navodi predanje od Ebu-Hurejre, koji prenosi od Vjerovjesnika, sallallahu alejhi ve sellem, da je rekao: "Dovoljno je čovjeku laži da prenosi sve što čuje!"

U hadisu o čijoj vjerodostojnosti postoji saglasnost El-Buharije i Muslima navodi se kako je Omer ibn el-Hattab saznao da je Allahov Poslanik pustio svoje žene, pa je krenuo iz kuće i došavši u džamiju čuo ljude kako o tome govore. Nije se zadržavao okolo nego je odmah otišao i tražio dozvolu da vidi Vjerovjesnika, sallallahu alejhi ve sellem, kako bi to razjasnio: Upitao sam: "Jesi li pustio svoje žene?" On je odgovorio: "Ne!" Potom sam rekao: "Allahu ekber (Allah je najveći)..."

Kod Muslima stoji: pa sam rekao: "Jesi li ih pustio?", a on je odgovorio: "Ne!" Nakon toga sam ja stao na vrata džamije i počeo snažno vikati: "Allahov Poslanik nije pustio svoje žene!" Zatim je objavljen ovaj ajet:

وَإِذَا جَاءَهُمْ أَمْرٌ مِّنَ الْأَمْنِ أَوِ الْخَوْفِ أَذَاعُوا بِهِ ۖ وَلَوْ رَدُّوهُ إِلَى الرَّسُولِ وَإِلَىٰ أُولِي الْأَمْرِ مِنْهُمْ لَعَلِمَهُ الَّذِينَ يَسْتَنبِطُونَهُ مِنْهُمْ
A kada im dođe nešto što se odnosi na sigurnost ili strah, oni to razglase. A da se oni time obrate Poslaniku ili pretpostavljenim svojim, to bi od njih saznali oni koji to žele znati, " a ja sam bio taj koji je želio znati!" Glagol: يَسْتَنبِطُونَهُ znači "koji to utvrde, provjere, izvedu iz osnova."

El-Ilah - Bog

Ibn Džerir u govoru o značenju Allahovog ličnog imena rekao je: Prenešeno nam je od Ibn Abbasa da je rekao: Tj. On je Taj koji ima pravo božanstvenosti i robovanja kod svih Svojih stvorenja.

Šejhul-islam Ibn Tejmija, rahimehullah, veli: El-Ilah je božanstvo kojem se pokorava. Ono je bog, tj. obožavan.



El-Dževheri u djelu Es-Sihah veli: Riječ elehe znači biti obožavan. Rekao je: Od toga je naša riječ 'Allah', a njena osnova je riječ ilah (bog), prema osnovi fe'al što znači mef'ul; jer on je me'luh što znači ma'bud (obožavan). Rekao je: Izraz te'lih (proglašavanje božanstvom) znači ta'bid (porobljavanje bogu, obožavanje), a te'eluh (postati pobožan) znači tenesuk (pobožnost, bogomoljstvo) i te'abud (pobožnost, služba bogu). Ru'ba veli: Sebbahne vesterdža'ne min te'elluha, tj. teabuda. U rječniku je rekao: Elehe, ilaheten, uluheten i uluhijjeten, znači biti obožavan. Od toga je i Allahovo lično ime (Allah). Rekao je: Njegova osnova je riječ ilah (bog, božanstvo) u značenju me'luh (obožavan). Sve što je predmet obožavanja, božanstvo je kod onoga koji obožava.

Ibnul-Kajjim, rahimehullah, rekao je: El-Ilah je ono što su srca prihvatila za boga iz ljubavi, uzdizanjem, obraćanjem, poštovanjem, veličanjem, strahovanjem, nadanjem i oslanjanjem.


Ibn Redžeb, rahimehullah, rekao je: El-Ilah je onaj kojem se pokorava, pa mu se ne biva nepokornim iz strahopoštovanja prema njemu, uzdizanja, ljubavi, straha, nade, oslanjanja na njega, traženja od njega i prizivanja njega. Ovo ne pristaje nikome osim Allahu. Onaj ko učini širk u nekoj od ovih stvari koje su od božanskih osobina, to je umanjivanje njegove iskrenosti u la ilahe illallah i manjkavost u njegovom tevhidu. Također, u tome je obožavanje stvorenja shodno mjeri ovoga. A sve ovo je od grana širka.

U djelu El-Misbah stoji: Elehe znači ubide, a te'elluh je tabbud. El-Ilah je božanstvo, a ono je Allah, slavljen neka je On. Mušrici su ovo ime pozajmili za one koje su obožavali mimo Allaha.
***

هَٰذَا بَلَاغٌ لِّلنَّاسِ وَلِيُنذَرُوا بِهِ وَلِيَعْلَمُوا أَنَّمَا هُوَ إِلَٰهٌ وَاحِدٌ وَلِيَذَّكَّرَ أُولُو الْأَلْبَابِ
Ovo je obznana ljudima i da njome budu opomenuti i da znaju da je samo On jedan Bog, i da razumom obdarenī prime pouku! (Ibrahim, 52)

قُلْ إِنَّمَا أَنَا بَشَرٌ مِّثْلُكُمْ يُوحَىٰ إِلَيَّ أَنَّمَا إِلَٰهُكُمْ إِلَٰهٌ وَاحِدٌ ۖ فَمَن كَانَ يَرْجُو لِقَاءَ رَبِّهِ فَلْيَعْمَلْ عَمَلًا صَالِحًا وَلَا يُشْرِكْ بِعِبَادَةِ رَبِّهِ أَحَدًا
Reci: "Ja sam čovjek kao i vi, meni se objavljuje da je vaš Bog – jedan Bog. Ko žudi da od Gospodara svoga bude lijepo primljen, neka čini dobra djela i neka, robujući Gospodaru svome, Njemu nikoga ne pridružuje!" (El-Kehf, 110)

وَلَا تُجَادِلُوا أَهْلَ الْكِتَابِ إِلَّا بِالَّتِي هِيَ أَحْسَنُ إِلَّا الَّذِينَ ظَلَمُوا مِنْهُمْ ۖ وَقُولُوا آمَنَّا بِالَّذِي أُنزِلَ إِلَيْنَا وَأُنزِلَ إِلَيْكُمْ وَإِلَٰهُنَا وَإِلَٰهُكُمْ وَاحِدٌ وَنَحْنُ لَهُ مُسْلِمُونَ
I sa sljedbenicima Knjige raspravljajte na najljepši način, ali ne i sa onima među njima koji su nepravedni – i recite: "Mi vjerujemo u ono što se objavljuje nama i u ono što je objavljeno vama, a naš Bog i vaš Bog jeste – jedan, i mi se Njemu pokoravamo." (Ankebut, 46)

وَإِلَٰهُكُمْ إِلَٰهٌ وَاحِدٌ ۖ لَّا إِلَٰهَ إِلَّا هُوَ الرَّحْمَٰنُ الرَّحِيمُ
A vaš Bog – jedan je Bog! Nema boga osim Njega, Milostivog, Samilosnog! (El-Beqara, 163)

لَقَدْ أَرْسَلْنَا نُوحًا إِلَىٰ قَوْمِهِ فَقَالَ يَا قَوْمِ اعْبُدُوا اللَّهَ مَا لَكُم مِّنْ إِلَٰهٍ غَيْرُهُ إِنِّي أَخَافُ عَلَيْكُمْ عَذَابَ يَوْمٍ عَظِيمٍ
Mi smo poslali Nuha narodu njegovu. "O narode moj" – govorio je on – "Allahu robujte, vi drugog boga osim Njega nemate! Ja se doista plašim za vas patnje na Velikom danu!" (E'araf, 59)

إِنَّ إِلَٰهَكُمْ لَوَاحِدٌ
vaš Bog je, uistinu, Jedan, (Saffat, 4)

إِنَّمَا إِلَٰهُكُمُ اللَّهُ الَّذِي لَا إِلَٰهَ إِلَّا هُوَ
Vaš bog je – Allah, drugog boga, osim Njega, nema! (Ta-ha, 98)

The Evil of Craving for Wealth and Status - Ibn Rajab

This is a valuable treatise by al-Haafidh Zaynuddeen `Abdur-Rahmaan ibn Rajab al-Hanbalee in which he explains the saying of Allaah’s Messenger (salAllahu ‘alayhi wa sallam): “Two hungry wolves let loose among sheep are not more harmful then a person’s craving after wealth and status in his Deen.”

In the treatise he explains the serious consequences of a person’s greed for amassing wealth and that it may lead a person into that which is forbidden. Likewise a person’s craving after attainment of status and position – then this will generally prevent the good, dignity and honour of the Hereafter – and may lead a person into pride and to looking down upon and having contempt for others.

Download link: Download

(desni klik "save target as..." ili “save link as...”)
Alternativni download link: Download

Ko drugome jamu kopa sam u nju upadne

Ebu Hurejre, radijallahu anhu, kaže da je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve selleme, rekao:

"Čuvajte se sumnjičenja, jer je sumnjičenje najveća laž. Nemojte jedan drugog uhoditi, niti prisluškivati. Nemojte jedan drugom zavidjeti niti se međusobno mrziti, niti jedan drugom leđa okretati. Budite Allahovi robovi – braća". (Buharija i Muslim)

Kesir ibn Zijad je rekao: “Čuo sam Hasana el-Basrija da kaže, “Ne raspituj se o dobrim i lošim djelima tvog brata jer je to uistinu tedžesus" (uhođenje, istraživanje mahana, špijuniranje itd.).

Ebu Hatim: „Pametna osoba se mora držati puta spasa tako što će se kloniti iznalaženja tuđih mahana i umjesto toga se posvetiti sebi i svojim vlastitim mahanama. Uistinu, ko god se pozabavi svojim mahanama umjesto mahanama drugih, pronaći će vlastiti mir i smirenost u svom biću a njegovo srce neće biti izmoreno. Kad god pogleda u svoje vlastite nedostatke i greške, slični nedostaci kod njegovog brata će mu biti lakši za podnijeti a ko god se zabavi nedostacima drugih umjesto svojim, njegovo srce će postati slijepo, biće izmoren i zaboravit će vlastite mahane. Najslabiji od ljudi je onaj koji druge kritikuje za ono što je i pri njemu samom, a ko god kritikuje druge i sam će biti izložen kritici“.


Istinu je rekao onaj koji je izrekao ove riječi:

„Ako ti druge koriš, pa oni će tebe još više koriti!
I ono što je bilo skriveno kod tebe, izaći će na vidjelo.

Neko je nekada rekao u izjavama davnim,
Riječi koje sadrže mudrost, ogromne ljepote:

Ukoliko nekad spomeneš ljude, ne spominji njihove greške, Jer nema greške a da tvoja ne može biti kazana.

Ukoliko kritikuješ ljude zbog onog što nemaju pri sebi,
To je onda krupno i kod Allaha i kod ljudi.

A ako ih kritikuješ za nešto što je i pri tebi samom,
Pa, kako će jednooki kritikovati jednookog?

I kako ljudi mogu biti kritikovani od nekog, čije
Greške su gore kada se sve sagledaju?

Ako budeš istraživao tuđe mahane, sigurno ćeš ih naći,
Ali sjeti se da je ono što je pri tebi, mnogo veće od onoga što je pri njima.

Zato ostavi ljude na miru i prepusti ih samima sebi,
Jer oni mogu vidjeti tvoje greške, mnogo više neg' ti sam.
Al-Šejbani kaže: “Zapisano je u Knjigama: ‘kako ti postupaš prema drugima tako će se i prema tebi postupati, čaša koju daješ drugome je čaša iz koje ćeš i ti piti“.

Ebu Hatim: "Uhođenje i istraživanje tuđih mahana je od ogranaka licemjerstva isto kao što je i imanje lijepog mišljenja o drugima od ogranaka imana. Pametni uvijek ima lijepo mišljenje o svom bratu i čuva svoju tugu i žalost u sebi a neznalica uvijek ima loše mišljenje o svom bratu a ne razmišlja o svojim zločinima i patnjama".

‘Abdullah ibn ‘Amr ibn al-’As (radijallahu `anhu) je rekao: ‘Zapisano je u Tevratu, “Ko god se upusti u trgovinu postane korumpiran a ko god kopa zlu rupu svome bratu, sam će upasti u nju“.

Strah od poznatosti – Izgubljena osobina

Učenjaci i pobožnjaci ovog ummeta su se stalno bojali slave i toga da budu poznati među ljudima. Prezirali su da se njihovo ime često spominje i mogao si vidjeti nekog od njih kako bježi od ljudi kao da je fitna, dok si ih isto tako mogao vidjeti kako ustaju sa kružioka znanja zbog toga što je broj prisutnih postao prevelik.

Ispod se nalaze zadivljujuće izjave naših prethodnika koje ukazuju koliko su bili iskreni i bježali od slave i od toga da se puno spominju.

Muhammed ibn al-‘Ala ibn Musejjib iz Basre je napisao Muhammedu Jusufu al-Asbahaniju riječi: „O brate moj, ko god voli Allaha, voli da ostane nepoznat (među ljudima)“.

Bišr ibn al-Haris: „Ne poznajem nijednog čovjeka koji voli slavu a da nije izgubio svoju vjeru i postao ponižen. Niko, ko se boji Allaha, ne voli da bude poznat među ljudima“.

Takođe je rekao: “Čovjek koji voli da ga svako poznaje nikad neće osjetiti slatkoću Ahireta“.

Abdullah ibn Abbas: „Uistinu Allah ima robove koje je ućutkao strah od Allaha iako su veoma elokventni u govoru“.


Ibn Mesud, radijallahu anhu, je rekao: „O ljudi budite izvori znanja i svjetiljke upute. Držite se svojih kuća i budite poput svjetla u noći, oživljavajte srca, nosite iznosanu odjeću, tako ćete postati poznati među stanovnicima nebesa a ostati nepoznati među stanovnicima Zemlje“.

Ibrahim al-Nehai i al-Hasan su imali običaj reći: „Dovoljno je čovjeku zla da se u njega upire prstom u pitanju vjere ili dunjaluka (iz želje za slavom) osim onoga koga je Allah zaštitio. Bogobojaznost je ovdje i pokaza na svoje grudi tri puta“.
Ibrahim ibn Edhem je rekao: “Rob koji voli slavu je neiskren prema Allahu dželle šanuhu.“
Dawud el-Tai bi znao reći: „Bježite od ljudi isto kao što biste bježali od lava“.

Imam Ahmed: “Lijepe vijesti čekaju onoga čij je spomen Allaha sakrio. I znao je reći: “Želim nešto što se nikad neće desiti...Želio bi da sam na mjestu gdje nema ljudi“.

Fudajl ibn ‘Ijjad: „Ako možeš biti nepoznat, budi.Nije bitno što nisi poznat i nije bitno što nisi hvaljen.Nije bitno ako si prijekora vrijedan kod ljudi ako si hvale vrijedan kod Allaha, Uzvišenog i Veličanstvenog“.

Jezid ibn Abi Habib: “Uistinu, od fitne učenjaka je da bude više zadovoljan svojim govorom nego šutnjom i slušanjem“.

Ebu Hurejre, radijallahu anhu, je imao običaj reći: „Da nije jednog ajeta iz Allahove knjige, nikad vam ne bih govorio:
إِنَّ الَّذِينَ يَكْتُمُونَ مَا أَنزَلْنَا مِنَ الْبَيِّنَاتِ وَالْهُدَى مِن بَعْدِ مَا بَيَّنَّاهُ لِلنَّاسِ فِي الْكِتَابِ أُولَـئِكَ يَلعَنُهُمُ اللّهُ وَيَلْعَنُهُمُ اللَّاعِنُونَ
One koji budu tajili jasne dokaze, koje smo Mi objavili, i Pravi put, koji smo u Knjizi ljudima označili, njih će Allah prokleti, a prokleće ih i oni koji imaju pravo da proklinju [al-Baqarah: 159]

Al-Šabi: „Trudili smo se mnogo da Ibrahima al-Tejmija dovedemo u mesdžid da sjedne i prenosi ljudima al je on to odbio“.

Abdurahman ibn Ebi Lejla: ''Sreo sam stotinu i dvadeset ashaba, drugova Allahovog Poslanika, ni jedan od njih ne bi prenosio ili citirao hadis, a da nije želio da je to njegov brat umjesto njega učinio, niti bi bio upitan, a da nije želio da njegov brat na to pitanje odgovori.''

Sufjan al-Sevri: „Ako možeš da postaneš učenjak a da ne budeš poznat, budi. Uistinu da ljudi znaju ono što je u tebi, meso bi ti pojeli“.

On, rahimehullah, ne bi dozvoljavao da na njegovoj halki bude više od trojice. Jednog dana je došlo više ljudi i on vidje da se njegova halka povećala pa u strahu ustade i reče: “Tako mi Allaha, uzeti smo a da to nismo ni osjetili! Tako mi Allaha, kada bi vođa pravovjernih Omer, radijallahu anhu, vidio nekoga poput mene u ovoj halki, natjerao bi me da ustanem i rekao:“Ovakvi od vas nisu ovoga vrijedni“.

Kada je Bišr al-Hafi ostavio citiranje hadisa na halkama, ljudi mu rekoše: “Šta ćeš reći Svom Gospodaru kada te upita “Zašto si ostavio prenošenje hadisa Mog Poslanika Muhammeda, sallallahu alejhi ve sellem, ljudima?! On, rahimehullah reče: Reći ću „Gospodaru moj, naredio si mi da to radim sa iskrenošću ali je ja ne nalazim u sebi“.

Ibrahim ibn Edhem: „Nikad nisam uživao u životu kao u Šamu. Bježao bih sa svojom vjerom od uzvisine do uzvisine i od planine do planine. Ko god bi me vidio rekao bi „On je lud“ i ko god bi me vidio rekao bi „On je poštar“.

On bi takođe govorio: “Učenjaci! Kada bi podučavali radili bi (dobra djela), a kada bi radili bili bi zauzeti time, a kada bi postali zauzeti time, počeli bi nedostajati ljudima, a kad bi im počeli nedostajati, oni bi ih počeli tražiti, a kada bi bili traženi, oni bi bježali“.

Jednog dana je prošao pred halke El-Evzaija i vidje da su se ljudi okupili u velikom broju pa reče: “Da je ovoliko velika grupa bila oko Ebu Hurejre on bi je napustio“.Ovo je došlo do Evzaija koji ustade i od tog dana ostavi skupove“.

Ibrahim ibn Edhem je bio izuzetna ličnost, mašaAllah. Trudio se da se drži podalje od ljudi iz straha da ga ne bi puno spominjali ali njegova poznatost i ime se tako raširilo do tačke da se priča:
“Jednom je bio u vrtu (krešući grane) i ljudi uđoše unutra i počeše kružiti po vrtu govoreći “Gdje je Ibrahim ibn Edhem?“. Tako i on poče s njima kružiti govoreći „Gdje je Ibrahim ibn Edhem?“ (poenta je što su njegovo ime, karakter i reputacija bili poznati a sam on je rijetko bio viđen pa ga nisu ni mogli prepoznati)

Eid Mubarak!

Čuvanje jezika

Rekao je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem :
„Nema tog čovjeka, koji ponizi muslimana na javnome mjestu, oskrnavljajući njegovu svetost i oštećujući njegovu čast, a da ga Allah neće poniziti onda kada bude želio Njegovu pomoć. Nema ni jednog čovjeka koji pomogne muslimana na mjestu gdje se skrnavi njegova čast i ruši njegova svetost - a da ga Allah ne pomogne onda kada bude želio Njegovu pomoć.“ (Ebu Davud, 4/271; Ahmed, 4/30; hasen)

Obaveza je svakom muslimanu da čuva svoj jezik i zaštiti ga od prenošenja neistine u svim vremenima i svim mjestima a naročito u vremenima smutnje (fitne), kada se povećaju glasine i želja za njihovim širenjem kao i neutemeljene izjave. U ovim vremenima, uši su u potpunosti spremne da čuju sve što se kaže tako da je opasnost neminovna, jer možda jedna izrečena riječ u vremenu smutnje bude žešća od udarca mačem.

Iz ovog razloga je na muslimanskim masama obaveza da suzdrže svoje jezike od govora kojim se može povećati fitna.Trebamo znati da je jezik najopasniji organ koji je Allah stvorio u ljudskom tijelu i iz tog razloga je On, kako bi vjernicima skrenuo pažnju, rekao:

وَقُل لِّعِبَادِي يَقُولُوا الَّتِي هِيَ أَحْسَنُ ۚ إِنَّ الشَّيْطَانَ يَنزَغُ بَيْنَهُمْ ۚ إِنَّ الشَّيْطَانَ كَانَ لِلْإِنسَانِ عَدُوًّا مُّبِينًا
Reci robovima Mojim da govore samo lijepe riječi: – jer bi šejtan mogao posijati neprijateljstvo među njima, šejtan je, doista, čovjekov otvoreni neprijatelj – [al-Isra: 53]


I rekao je:

مَّا يَلْفِظُ مِن قَوْلٍ إِلَّا لَدَيْهِ رَقِيبٌ عَتِيدٌ
on ne izusti nijednu riječ, a da pored njega nije prisutan onaj koji bdije. [Qaf: 18]

وَإِنَّ عَلَيْكُمْ لَحَافِظِينَ كِرَامًا كَاتِبِينَ١يَعْلَمُونَ مَا تَفْعَلُونَ
a nad vama bdiju čuvari, kod Nas cijenjeni pisari, koji znaju ono što radite. [al-Infitar: 10-12]

أَمْ يَحْسَبُونَ أَنَّا لَا نَسْمَعُ سِرَّهُمْ وَنَجْوَاهُم ۚ بَلَىٰ وَرُسُلُنَا لَدَيْهِمْ يَكْتُبُونَ
Zar oni misle da Mi ne čujemo šta oni nasamo razgovaraju i kako se među sobom dogovaraju? Čujemo Mi, a izaslanici Naši, koji su uz njih, zapisuju. [al-Zukhruf: 80]

Imam Ibn al-Qajjim al-Dževzijje je rekao:

"Ono što čudi je da osobi bude lahko da se kloni harama, nasilja, bluda, krađe, pijenja alkohola ili gledanje u nedozvoljeno, a opet joj bude teško da čuva svoj jezik! Tako da vidiš čovjeka za kojeg se kaže da je učen i pobožan zahid ali izgovara riječi koje izazivaju Allahovu srdžbu bez razmišljanja...kako često vidiš čovjeka koji hoda čist od zlih grijeha i nasilja ali vidiš da njegov jezik kalja svačiju čast - bilo mrtvog ili živog, i čak pritom vodi računa o tome šta kaže". (Al-Daa' wal-Dawa')

Treba znati da su najlakši pokreti, pokreti jezika ali oni nanose i najviše štete robu. Koliko Poslanikovih, sallallahu alejhi ve sellem, predaja upozoravaju na greške i posrnuće ovog opasnog organa, općenito u svim vremenima a posebno u vremenu smutnje.

Jednom je jedan ugledan čovjek prošao pored Alkame ibn Ebi Wekkasa i Alkamu mu reče:
„Imaš veze i imaš prava ali te vidim kako ideš ovim vladarima i govoriš im šta god poželiš! Uistinu sam čuo Bilala ibn Harisa al-Muzenija, ashaba Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, da je rekao:
“Zaista, neko od vas izgovori neku riječ kojom je Allah zadovoljan i ne pretpostavivši dokle će ona doprti (do koga će doći), i Allah mu tu riječ upiše sa ovim zadovoljstvom koje traje sve do Dana kada će se susresti sa Njim, a neko od vas izgovori riječ kojom Allah nije zadovoljan i ne pretpostavivši dokle će ona doprti, i Allah mu upiše tu riječ protiv njega i sa Allahovom ljutnjom koja traje sve do Dana kada će se susresti sa Njim!“'
Alkame zatim reče: „Teško tebi, pogledaj! Šta je to što ti govoriš? Koliko puta me je ova predaja koju sam čuo od Bilala ibn al-Harisa spriječila da govorim.“ (Ahmed, Tirmizi, sahih)

Prenosi se od majke pravovjernih Ummu Habibe, radijallahu anha, da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: „Svaki govor sina Ademovog je protiv njega a ne za njega, osim govora kojim upućuje na dobro, sprječava od zla ili pominje Allaha“. (Tirmizi, sahih)

Omer b. Abdil-Aziz, rahmetullahi alejh, rekao je: „Uistinu, onaj koji se često prisjeća smrti, bit će zadovoljan s malim, i onaj koji svoj govor bude smatrao svojim djelom, umanjit će svoj govor, osim u onome što mu je od koristi.“
A Vjerovjesnik, sallallahu alejhi ve sellem, je rekao : „Dosta je čovjeku laži samo da prenosi sve što čuje.“ (Muslim, 7.)

Žurba : „Majka svih kajanja“

Qatada ibn Di'amah je rekao: „Tako mi Allaha, uistinu smo vidjeli ljude koji žure u fitnu (smutnju) a vidjeli smo i one koji su se suzdržali od upuštanja u nju, Allaha radi i iz straha od Njega, pa kada je smutnja nestala, oni koji su se suzdržali od nje su bili u najboljem stanju, imali su najsmirenija srca i manje tereta da nose na plećima od onih koji su jurnuli u nju i uključili se. Djela onih koji su se upustili u nju su postala bijedna a srca bi im se ispunila mržnjom kad god bi ih se sjetili.Tako mi Allaha, da su ti ljudi znali fitnu kad ih je zadesila onako kako su je spoznali nakon što je nestala, generacije ljudi bi bile inteligentne i oštroumne“. (Hilyat al-Awliya)

Abu Hatim, Muhammad ibn Hibban al-Busti je rekao: “Onaj koji žuri, neće ostvariti svoj cilj isto kao što onaj koji je milostiv i plemenit neće nikada biti prestignut. Onaj koji ćuti, rijetko kad će biti koren dok onaj koji mnogo govori, teško da će ikad biti sačuvan. Onaj koji žuri, govori prije nego što sazna išta i odgovara prije nego što shvati išta. On hvali drugog prije nego ga i upozna a potom ga kritikuje, nakon što ga je hvalio! On donosi zaključke, prije nego što razmisli i ide naprijed, bez ikakvog zaključka. Žurba je uvijek popraćena kajanjem a sigurnost nije nešto što dolazi s njom. Arapi su imali običaj žurbu zvati „Majka svih kajanja“. (Rawdhat al-'Uqala)

Huzejfa, radijallahu anhu je rekao o fitni: “Nejasna je kada se tek pojavi a postane jasna nakon što ode“. (Al-Musannef, Ibn Abi Šejbe)


Šamr je rekao u pogledu ove njegove izjave: „Kada se fitna tek pojavi, zbuni ljude i učini ih da misle da su u pravu pa se upuste u nju i urade djela koja nisu dozvoljena. Potom, nakon što fitna prestane i ode, njena prava stvarnost postane jasna i svi oni koji su se u nju upustili uvide da su bili u krivu“.(Lisan al-'Arab)

Mutarrif: “Bilo je vrijeme u kojem su najbolji ljudi u vjeri bili oni koji su žurili (da učine djelo) ali će ljudima doći vrijeme u kojem će najbolji u vjeri biti onaj koji sebi da vremena“. (Hilyat al-Awliya)

Fitne će se sigurno dešavati u ummetu Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem. On je to nagovijestio u brojnim hadisima a ono što je on rekao da će se desiti, sigurno će se desiti. Stoga nam je obaveza da budemo strpljivi na njima, da se pripremimo za njih i budemo na oprezu. Zapravo, mi moramo biti još oprezniji danas jer smo bliži Sudnjem danu u poređenju sa muslimanima prije 14 vijekova. Moramo naučiti prirodu fitne, njene karakteristike, način na koji se odnositi prema njoj i kako postupati kad nas zadesi, kako bi bili zaštićeni i sačuvani od nje. A koliko se fitni desilo upravo zbog nepoznavanje njenih karakteristika!

Nije se čuditi što se obični narod i svjetina tako olahko upuste u fitnu jer je od njene prirode da bude privlačna ljudima kada se tek spusti i da ih obmane sa svojim iluzijama. Khalaf ibn Hušib je rekao:“Ljudi su imali običaj citirati ove stihove kad god bi nastupila fitna, Imru' al-Qays je rekao:

Rat kada tek nastupi, bude poput mlade žene,
Ka čijoj ljepoti žuri svaki neznalica

Sve dok (rat) ne postane okrutan i dug
I on se promjeni u staru ženu bez muža

Sijede kose, tako stara i drukčija
Neugodna za miris i poljubac

Khalaf je imao običaj reći, 'Ljudi trebaju učiti ove stihove u vremenima fitne“. (Al-Sunan al-Ma'thurah, Imam al-Šafi'i, Al-Bukhari)

Ono što čudi jeste ponašanje i reakcije onih koji se pripisuju znanju i dawi, njihova žurba i ishitreno donošenje zaključaka, širenje glasina, neprovjeravanje vijesti, nečuvanje jezika, rekla-kazala, iznošenje potvora i laži na one sa kojima su u određenom sukobu. Umjesto da rade na smirivanju strasti i fitne, svojim postupcima i izjavama je samo još više potpaljuju i dovode je do većih razmjera koje ona sama zaslužuje, jer jedna obična riječ u vremenu fitne opasnija je i žešća od udarca mača.

Bez obzira bio neko sljedbenik tzv. "maočanske dawe“, "sarajevske dawe", "bečke škole" ili „IZ-a“ ili šta ja znam koga već, islam nas uči da budemo pravedni prema svima, kako prema prijatelju tako i prema neprijatelju.

يَا أَيُّهَا الَّذِينَ آمَنُوا كُونُوا قَوَّامِينَ لِلَّهِ شُهَدَاءَ بِالْقِسْطِ ۖ وَلَا يَجْرِمَنَّكُمْ شَنَآنُ قَوْمٍ عَلَىٰ أَلَّا تَعْدِلُوا ۚ اعْدِلُوا هُوَ أَقْرَبُ لِلتَّقْوَىٰ ۖ وَاتَّقُوا اللَّهَ ۚ إِنَّ اللَّهَ خَبِيرٌ بِمَا تَعْمَلُونَ
O vjernici, dužnosti prema Allahu izvršavajte, i pravedno svjedočite! Neka vas mržnja koju prema nekim ljudima nosite nikako ne navede da nepravedni budete! Pravedni budite, to je najbliže čestitosti, i bojte se Allaha, jer Allah dobro zna ono što činite! (Ma'ide, 5)

Nastojanje da se diskredituje određena ličnost ili pravac spominjanjem stvari iz ličnog života je metod kojim se ne bi trebao služiti ni običan musliman a kamoli talibul-ilm ili daija-magistar. Uzor u borbi protiv zabluda i greški nam trebaju biti naši učenjaci koji su raznim skupinama i sektama koje su se pojavile u ummetu odgovarali na jedan lijep i dostojanstven način, koristeći se šerijatskim načinom dokazivanja. Oni pak koji pribjegavaju metodi kaljanja časti i iznošenja laži i potvora su obično ti koji nemaju valjan šerijatski argument.

Smatrati nekog daiju odgovornim za djelo koje učini neka budala je krajnje neozbiljno. Pa ko to može imati efektivnu kontrolu nad budalom ili ko može doglaviti nešto beduinu za koje Uzvišeni kaže da su „najpreči da ne poznaju propise koje Allah Svome Poslaniku objavljuje“.

Molim Allaha da se smiluje nama, našim beduinima i našim budalama. Amin!

I da, od dobrih strana fitne je što ljudi u njoj otkriju svoje pravo lice, iznesu na vidjelo ono što im grudi kriju i tako svima postane jasno njihovo stanje.

Napisan sa suzama

Šejh Muhammed el-Emin el-Šenkiti spominje u svojoj knjizi "Edva'ul Bejan" da je ajet koji najviše ulijeva nadu vjernicima sljedeći:

ثُمَّ أَوْرَثْنَا الْكِتَابَ الَّذِينَ اصْطَفَيْنَا مِنْ عِبَادِنَا ۖ فَمِنْهُمْ ظَالِمٌ لِّنَفْسِهِ وَمِنْهُم مُّقْتَصِدٌ وَمِنْهُمْ سَابِقٌ بِالْخَيْرَاتِ بِإِذْنِ اللَّهِ ۚ ذَٰلِكَ هُوَ الْفَضْلُ الْكَبِيرُ
Mi ćemo učiniti da Knjigu poslije naslijede onī Naši robovi koje Mi izaberemo; biće onih koji će se prema sebi ogriješiti, biće onih čija će dobra i loša djela podjednako teška biti, i biće i onih koji će, Allahovom voljom, svojim dobrim djelima druge nadmašiti – za to će veliku nagradu dobiti... (Fatir, 32)

Uzvišeni Allah ovim ajetom jasno ukazuje da je ummet koji je naslijedio knjigu odabran nad ostalim: „Mi ćemo učiniti da Knjigu poslije naslijede onī Naši robovi koje Mi izaberemo“. Zatim pojašnjava da su od njega tri skupine.

Prva: zalim li-nefsihi - onaj koji se sam prema sebi ogriješio. To je onaj koji je Allahu nekad pokoran nekad nepokoran. O takvoj osobi Uzvišeni kaže:

خَلَطُوا عَمَلًا صَالِحًا وَآخَرَ سَيِّئًا عَسَى اللَّهُ أَن يَتُوبَ عَلَيْهِمْ ۚ إِنَّ اللَّهَ غَفُورٌ رَّحِيمٌ
Oni su dobra djela s drugim koja su hrđava izmiješali, njima će, može biti, Allah oprostiti jer Allah prašta i samilostan je... (Tewba, 102)


Druga: muqtesid – onaj koji ide srednjim putem. To je onaj koji je pokoran Allahu i ne biva mu nepokoran ali se nije približio Njemu putem nafila (dobrovoljnih djela).

Treća: sabiq bil-hajrat – onaj koji se natječe u činjenju dobra. To je onaj koji čini naređeno, kloni se zabranjenog i približava se Allahu putem ibadeta koji nisu obavezni.

I ovo je najispravnije tumačenje u pogledu tri vrste ljudi iz ovog ajeta.

Zatim je Uzvišeni Allah obećao svim trima skupinama vječni Džennet kao što se kaže u ajetu koji slijedi:

جَنَّاتُ عَدْنٍ يَدْخُلُونَهَا يُحَلَّوْنَ فِيهَا مِنْ أَسَاوِرَ مِن ذَهَبٍ وَلُؤْلُؤًا ۖ وَلِبَاسُهُمْ فِيهَا حَرِيرٌ
edenske perivoje u koje će ući, u kojima će se zlatnim narukvicama, biserom ukrašenim, kititi, a haljine će im, u njima, od svile biti... (Fatir, 33)

Ovdje dolazimo do važnosti gramatike, jer je jedini način da razumijemo da će sve tri skupine iz ummeta ući u Džennet, kroz razumjevanje harfa waw (و) u riječi يدخلونها. On se zove waw al-džem' i označava 3 ili više ljudi. Npr.

يدخل – On ulazi (1 čovjek)
يدخلان – Oni (2 čovjeka samo) ulaze
يدخلون – Oni (mn. 3 ili više) ulaze

Ovo je razlog zbog kojeg neki ljudi kažu da waw u gornjem ajetu حق لهذه الواو أن تكتب بماء العينين, ima pravo da bude napisan sa suzama. Isto tako, činjenica da se prvo spominje prva od ove tri skupine, odn. onaj koji se sam prema sebi ogriješio, ulijeva najviše nade takvoj osobi u ummetu.

Učenjaci su se razišli zašto je zalim li nefsihi (onaj koji se sam prema sebi ogriješio) spomenut prije muqtesida – onog koji ide srednjim putem i sabiqa bil-hajrat – onog koji se natječe u činjenju dobra. Neki su rekli da je zalim spomenut prvi kako ne bi izgubio nadu u Allahovu milost a sabiq zadnji kako ne bi bio zadivljen svojim djelima i tako ih poništio.

Drugi su rekli da je zalim spomenut prvi jer su većina stanovnika Dženneta oni koji su se prema sebi ogriješili a mali broj je onih koji nisu upali u nepokornost, kao što se kaže u ajetu:

إِلَّا الَّذِينَ آمَنُوا وَعَمِلُوا الصَّالِحَاتِ وَقَلِيلٌ مَّا هُمْ
ne čine jedino oni koji vjeruju i rade dobra djela; a takvih je malo. (Sad, 24)

Ogledalce, ogledalce - kako je selef vidio sebe...

Khalaf ibn Tamim: Čuo sam Sufjana es-Sevrija u Mekki, kad su se ljudi okupili oko njega, da kaže: “Izgubljen je ummet kada se ovakvi poput mene uzimaju za primjer!“

Kad god mu je bilo postavljeno pitanje, rekao bi: „Nisam kompetentan da ga odgovorim.“ Oni ga upitaše: “A koga onda da pitamo?“ On im reče: “Pitajte učenjake i tražite od Allaha tewfiq (uputu).“ Ovo uprkos tome što je bio od velikih učenjaka svoga vremena.

Al-Sirri al-Saqti: „Ne bih volio da umrem u zemlji u kojoj sam dobro poznat.“ Upitaše ga: „Zašto to Ebu al-Hasan?“ On reče:“ Bojim se da me moj kabur neće prihvatiti i da ću onda biti eksponiran i ponižen“.

Hasan al-Basri: „Družio sam se sa ljudima i u poređenju s njima, ja sam poput razbojnika!“. (t.j. zbog njihovih vrlina)

Muhammed ibn Aslam al-Tusi: „Putovao sam po zemlji nadaleko i naširoko i tako mi Onog osim Kojeg nema drugog boga, nisam vidio čovjeka koji klanja prema kibli a da je bio gori u mojim očima od mene samog“.


Al-Aradž (jedan od medinskih učenjaka koji je učio pred Ebu Hurejrom) je rekao: „Ispitaj svoju dušu i vidi u kakvom je zlu jer će sutra svaki čovjek biti sakupljen sa njemu sličnim, pa ko god upadne u mnoge grijehe biće sakupljen sa ljudima koji su činili te grijehe.“

On je često imao običaj koriti i ponižavati sebe govoreći: „Glasnik će zovnuti na Sudnjem danu, „O ljudi tih i tih grijeha, ustanite!“ i ti ćeš ustati s njima o Aradž. Zatim će zovnuti: „O ljudi tih i tih grijeha, ustanite!“ ti ćeš i s njima ustati takođe. Zatim će zovnuti: „O ljudi tih i tih grijeha, ustanite!“ i opet ćeš ti i s njima takođe ustati. O Aradž, vidim te kako ustaješ sa svakom griješničkom skupinom...“

Dawud al-Ta’i: „Grijesi su nas napustili ali mi se uveliko stidimo ljudskih skupova“.

On je takođe rekao: “ Pobožnjaci su me pretekli a ja sam odsječen i ostavljen iza, o kakva propast!“

Neki ispravni prethodnici su bili spomenuti u prisustvu Mukhallada ibn Husejna i on poče da govori stihove:
„Ne spominji njih zajedno s nama, pa da mješaš to dvoje Uistinu, zdrav kada hoda nije poput bogalja“.

Qatada: Isa ibn Merjem je rekao: „Pitajte me jer doista je moje srce mehko i ja vidim sebe malim i poniznim“.

Ibrahim al-Nehai: „Govorio sam a da sam mogao naći način, nikad ne bi govorio. Uistinu, doba u kojem sam ja postao učenjak Kufe je zlo doba“.

Ibrahim al-Taymi: „Nikad nisam uporedio moja djela sa mojim govorom a da se nisam pobojao da ću postati lažov“.

Džafer ibn Barqan: „Stigle su mi vijesti o vrlinama i pobožnosti Junusa ibn Ubejda pa mu napisah pismo rekavši: “O brate, piši mi i reci mi tvoje stanje i na čemu si (od dobra)“. On mi je u odgovoru napisao: „Stiglo mi je tvoje pismo u kojem me pitaš o mom stanju. Reći ću ti da sam ja prišao mojoj duši i rekao joj da voli ljudima ono što voli sebi, i da mrzi ljudima ono što mrzi sebi, ali je pronađoh da je daleko od toga. Zatim sam joj opet prišao i rekao joj da ostavi spominjanje ljudi osim po dobru ali sam vidio da je post u sred dana po žestokoj vrućini u zemlji Basre, lakši od ostavljanja spominjanja ljudi. Ovo, o moj dragi brate, je moje stanje. Weselam.”