Ispod se nalaze zadivljujuće izjave naših prethodnika koje ukazuju koliko su bili iskreni i bježali od slave i od toga da se puno spominju.
Muhammed ibn al-‘Ala ibn Musejjib iz Basre je napisao Muhammedu Jusufu al-Asbahaniju riječi: „O brate moj, ko god voli Allaha, voli da ostane nepoznat (među ljudima)“.
Bišr ibn al-Haris: „Ne poznajem nijednog čovjeka koji voli slavu a da nije izgubio svoju vjeru i postao ponižen. Niko, ko se boji Allaha, ne voli da bude poznat među ljudima“.
Takođe je rekao: “Čovjek koji voli da ga svako poznaje nikad neće osjetiti slatkoću Ahireta“.
Abdullah ibn Abbas: „Uistinu Allah ima robove koje je ućutkao strah od Allaha iako su veoma elokventni u govoru“.
Ibn Mesud, radijallahu anhu, je rekao: „O ljudi budite izvori znanja i svjetiljke upute. Držite se svojih kuća i budite poput svjetla u noći, oživljavajte srca, nosite iznosanu odjeću, tako ćete postati poznati među stanovnicima nebesa a ostati nepoznati među stanovnicima Zemlje“.
Ibrahim al-Nehai i al-Hasan su imali običaj reći: „Dovoljno je čovjeku zla da se u njega upire prstom u pitanju vjere ili dunjaluka (iz želje za slavom) osim onoga koga je Allah zaštitio. Bogobojaznost je ovdje i pokaza na svoje grudi tri puta“.
Ibrahim ibn Edhem je rekao: “Rob koji voli slavu je neiskren prema Allahu dželle šanuhu.“
Dawud el-Tai bi znao reći: „Bježite od ljudi isto kao što biste bježali od lava“.
Imam Ahmed: “Lijepe vijesti čekaju onoga čij je spomen Allaha sakrio. I znao je reći: “Želim nešto što se nikad neće desiti...Želio bi da sam na mjestu gdje nema ljudi“.
Fudajl ibn ‘Ijjad: „Ako možeš biti nepoznat, budi.Nije bitno što nisi poznat i nije bitno što nisi hvaljen.Nije bitno ako si prijekora vrijedan kod ljudi ako si hvale vrijedan kod Allaha, Uzvišenog i Veličanstvenog“.
Jezid ibn Abi Habib: “Uistinu, od fitne učenjaka je da bude više zadovoljan svojim govorom nego šutnjom i slušanjem“.
Ebu Hurejre, radijallahu anhu, je imao običaj reći: „Da nije jednog ajeta iz Allahove knjige, nikad vam ne bih govorio:
إِنَّ الَّذِينَ يَكْتُمُونَ مَا أَنزَلْنَا مِنَ الْبَيِّنَاتِ وَالْهُدَى مِن بَعْدِ مَا بَيَّنَّاهُ لِلنَّاسِ فِي الْكِتَابِ أُولَـئِكَ يَلعَنُهُمُ اللّهُ وَيَلْعَنُهُمُ اللَّاعِنُونَ
One koji budu tajili jasne dokaze, koje smo Mi objavili, i Pravi put, koji smo u Knjizi ljudima označili, njih će Allah prokleti, a prokleće ih i oni koji imaju pravo da proklinju [al-Baqarah: 159]
Al-Šabi: „Trudili smo se mnogo da Ibrahima al-Tejmija dovedemo u mesdžid da sjedne i prenosi ljudima al je on to odbio“.
Abdurahman ibn Ebi Lejla: ''Sreo sam stotinu i dvadeset ashaba, drugova Allahovog Poslanika, ni jedan od njih ne bi prenosio ili citirao hadis, a da nije želio da je to njegov brat umjesto njega učinio, niti bi bio upitan, a da nije želio da njegov brat na to pitanje odgovori.''
Sufjan al-Sevri: „Ako možeš da postaneš učenjak a da ne budeš poznat, budi. Uistinu da ljudi znaju ono što je u tebi, meso bi ti pojeli“.
On, rahimehullah, ne bi dozvoljavao da na njegovoj halki bude više od trojice. Jednog dana je došlo više ljudi i on vidje da se njegova halka povećala pa u strahu ustade i reče: “Tako mi Allaha, uzeti smo a da to nismo ni osjetili! Tako mi Allaha, kada bi vođa pravovjernih Omer, radijallahu anhu, vidio nekoga poput mene u ovoj halki, natjerao bi me da ustanem i rekao:“Ovakvi od vas nisu ovoga vrijedni“.
Kada je Bišr al-Hafi ostavio citiranje hadisa na halkama, ljudi mu rekoše: “Šta ćeš reći Svom Gospodaru kada te upita “Zašto si ostavio prenošenje hadisa Mog Poslanika Muhammeda, sallallahu alejhi ve sellem, ljudima?! On, rahimehullah reče: Reći ću „Gospodaru moj, naredio si mi da to radim sa iskrenošću ali je ja ne nalazim u sebi“.
Ibrahim ibn Edhem: „Nikad nisam uživao u životu kao u Šamu. Bježao bih sa svojom vjerom od uzvisine do uzvisine i od planine do planine. Ko god bi me vidio rekao bi „On je lud“ i ko god bi me vidio rekao bi „On je poštar“.
On bi takođe govorio: “Učenjaci! Kada bi podučavali radili bi (dobra djela), a kada bi radili bili bi zauzeti time, a kada bi postali zauzeti time, počeli bi nedostajati ljudima, a kad bi im počeli nedostajati, oni bi ih počeli tražiti, a kada bi bili traženi, oni bi bježali“.
Jednog dana je prošao pred halke El-Evzaija i vidje da su se ljudi okupili u velikom broju pa reče: “Da je ovoliko velika grupa bila oko Ebu Hurejre on bi je napustio“.Ovo je došlo do Evzaija koji ustade i od tog dana ostavi skupove“.
Ibrahim ibn Edhem je bio izuzetna ličnost, mašaAllah. Trudio se da se drži podalje od ljudi iz straha da ga ne bi puno spominjali ali njegova poznatost i ime se tako raširilo do tačke da se priča:
“Jednom je bio u vrtu (krešući grane) i ljudi uđoše unutra i počeše kružiti po vrtu govoreći “Gdje je Ibrahim ibn Edhem?“. Tako i on poče s njima kružiti govoreći „Gdje je Ibrahim ibn Edhem?“ (poenta je što su njegovo ime, karakter i reputacija bili poznati a sam on je rijetko bio viđen pa ga nisu ni mogli prepoznati)
