- osnovu (asl),
- obavezu (vadžib),
- i poželjnost (mustehabb).
1. Osnova imana (aslul iman), to je ono bez čega nema imana. Čovjek se ne može spasiti ukoliko ne ostvari osnovu imana. On se još naziva općim imanom (mutlekul iman) a obuhvata ogranke bez kojih iman nije ispravan:
-Tako je na srcu obaveza da u cjelini (tj. općenito) spozna ono sa čim je došao Allahov Poslanik ,sallallahu alejhi ve sellem, da u to vjeruje i pokorava se, uz prisustvo djela srca bez kojih iman ne može biti ispravan, poput ljubavi onoga sa čim je došao Allahov Poslanik, zadovoljstvo i predanost tome, i tome slično.
-Na jeziku je obaveza da izgovori šehadet.
-A na udovima da obavljaju namaz a kod pojedinih učenjaka pored namaza i ostale stubove, shodno razilaženju koje postoji među ulemom po pitanju tekfira onoga ko ostavi ove stubove.
Pravilo na osnovu kojeg preciziramo ono što spada u osnovu imana jeste: „Svaki govor ili djelo čijim ostavljanjem čovjek postaje nevjernik, činjenje takvog djela predstavlja osnovu imana, i svaki govor ili djelo čijim činjenjem osoba postaje nevjernik, ostavljanje takvog djela predstavlja osnovu imana.“
Ko dođe sa osnovom imana ući će u Džennet, ili na samom početku ili kasnije, jer takav je muvehhid a Džennet je pripremljen za one koji su muvehhidi, i on je njihovo krajnje odredište, pa makar bili nemarni po pitanju obaveznog imana (imanul vadžib).
Šejhul-islam Ibn-Tejmijje kaže: "Nije svako ko posjeduje ogranak imana time postao vjernik sve dok ne ostvari osnovu imana." ("Iktidau siratil mustekim" 82 str.)
2.Obavezni iman (imanul vadžib) jeste ono što prelazi iznad osnove imana. Pod imanul vadžib potpada obavljanje vadžiba i klonjenje harama.
Pravilo na osnovu kojeg preciziramo ono što spada u obavezni iman jeste: „Svako djelo za čije se ostavljanje spominje prijetnja, a čijim ostavljanjem čovjek ne postaje nevjernik, činjenje takvog djela spada u obavezni iman.“
Poput ispunjavanja emaneta, dobročinstva prema roditeljima, džihad koji je vadžib, spajanja rodbinskih veza i tome slično. Isto tako, svako djelo za čije činjenje se spominje prijetnja, a za čije činjenje se čovjek ne tekfiri, ostavljanje takvog djela spada u obavezni iman. Poput zinaluka, kamate, krađe, pijenje alkohola, laži i tome slično.
Ko bude nemaran po pitanju obaveznog vadžiba pa ostavi vadžib ili uradi haram, ako pri sebi ima osnovu imana takva osoba je veliki griješnik, ili griješnik od muvehhida. Ili, kako se još naziva, fasik el millij tj. fasik kojeg njegov fisk nije izveo iz vjere. Ko preseli u takvom stanju takav je od onih kojima je zaprijećeno Vatrom, ali je on po vjerovanju ehli-sunneta u Allahovoj volji, ako bude htio oprostiće mu i uvesti ga u Džennet na samom početku, bez da prethodno bude kažnjen, a ako bude htio kaznit će ga shodno njegovim grijesima, a potom uvesti u Džennet koji je krajnje odredište muvehhida, zbog toga što pri sebi posjeduje osnovu imana.
U hadisu kojeg bilježi Buharija od Ebu-Hurejre, radijallahu anhu, stoji da je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: "Kada Allah presudi među svojim robovima i svojom milošću bude htio da izvadi iz Vatre onoga koga on bude htio, narediće melekima da iz Vatre izvade one koje On bude htio, a koji Allahu nisu činili širk i koji su svjedočili da nema drugog boga sem Allaha. Pa će ih meleki u Vatri prepoznati po tragovima sedžde."
A ko dođe sa obaveznim imanom ne uskrativši ništa od njega niti dodavši nešto njemu, uz posjedovanje osnove imana, takav je mu'min koji zaslužuje Allahovo obećanje i koji je sačuvan prijetnje, tj. takav zaslužuje ulazak u Džennet na samom početku bez da prethodno bude kažnjen. Na takvu osobu se odnose hadisi Allahova Poslanika, u kojima stoji "Uspio je ako bude iskren u onome što je rekao." Ove riječi je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, izgovorio osobi koja je rekla: "Tako mi Onoga koji te je počastio istinom neću dobrovoljno raditi ništa više od ovoga niti ću šta umanjiti od onoga što ti je Allah propisao." Hadis bilježi Buhari.
3.U poželjni iman (imanul mustehabb) spada sve što prelazi obavezni iman, tj. činjenje pohvalnih i poželjnih stvari i ostavljanje pokuđenih i sumnjivih stvari. Ko dođe sa ovim imanom, uz posjedovanje osnove imana i obaveznog imana, takav je od sabikina, muhsinina koji zaslužuju ulazak u Džennet na samom početku i deredže onih koji su se natjecali u činjenju dobrih djela. Gubljenjem ovog stepena imana gube se visoke deredže u Džennetu ali njegovim gubljenjem čovjek ne zalužuje kaznu niti patnju u Vatri.
Iz ovog detaljnog pojašnjenja vadimo pravilo da je svaka pokornost iman a nije svaki grijeh veliki kufr. I kao što se stepeni pokornosti razlikuju, pa tako od pokornosti ima stvari koje potpadaju pod osnovu imana i smatraju se uvjetom imana, isto tako ima i onih stvari koje potpadaju pod obavezni iman a ima i onih koje potpadaju pod poželjni iman. Kao što stoji u hadisu koji je muttefekun alejhi: "Iman se sastoji od šezdeset i nekoliko ogranaka. Najveći ogranak su riječi ’la ilahe illallah’, a najmanji uklanjanje prepreke sa puta. A i stid je ogranak imana."
Isti je slučaj i sa nepokornošću. Od nepokornosti ima onih stvari koje ruše osnovu imana, i to se naziva kufrom ili nakidom, (tj. stvar koja nešto ruši i poništava), a ima i onih stvari koje ruše obavezni iman (imanul vadžib) i to se naziva fiskom.
Zato je neophodno poznavati svaki stepen i ono što se za njega veže. Isto tako, neophodno je napraviti razliku između stvari radi koje se tekfiri i stvari radi koje se ne tekfiri. Uzvišeni kaže:
وَلَٰكِنَّ اللَّهَ حَبَّبَ إِلَيْكُمُ الْإِيمَانَ وَزَيَّنَهُ فِي قُلُوبِكُمْ وَكَرَّهَ إِلَيْكُمُ الْكُفْرَ وَالْفُسُوقَ وَالْعِصْيَانَ "
Ali je Allah vama iman omilio i u srcima vašim ga lijepim prikazao, a kufr, fisk i nepokornost (masijet) vam omrazio." (El-Hudžurat, 7)
Pogledaj kako je Uzvišeni napravio razliku između kufra, fiska i nepokornosti (ma'sijet). Zato rob neće biti siguran od greške sve dok ne napravi razliku u stvarima u kojima je Uzvišeni napravio razliku, i spoji stvari koje je Uzvišeni spojio.
Zato mora napraviti razliku između onoga što ruši osnovu imana, a to su mukeffirati (sve ono što izvodi iz vjere), i onoga što umanjuje obavezni ili poželjni iman a ne ruši osnovu imana.
Rezime ovoga bi bio: Iman kojem nasuprot stoji kufr jeste aslul iman tj. osnova imana. A što se tiče obaveznog imana kojem nasuprot stoji fisk i poželjnog imana kojem nasuprot stoji ostavljanje stvari čije ostavljanje ne predstavlja niti kufr niti fisk, neka se čovjek pripazi da ne pomiješa ova tri stepena, jer to predstavlja posrtaj.
Nevjernik je dakle onaj ko počini grijeh koji je kufr i koji ruši osnovu imana, bez obzira radilo se o:
-ostavljanju neke od obaveza osnove imana, poput neizgovaranja šehadeta, ostavljanja namaza, nevjerovanja srca – a to je kufr poricanja, nepostojanje srčanog ubjeđenja (jekina) – a to je kufr sumnje, i tome slični ogranci i obaveze osnove imana, bez obzira radilo se o djelima srca, jezika ili udova.
- ili činjenju nekih od harama koji ruše osnovu imana, bez obzira radilo se o o djelima srca,jezika ili udova, poput parničenja pred tagutom (tehakum ila et-tagut), psovanja Allaha i Njegova Poslanika, upućivanje dove drugom mimo Allaha, klanje i sedžda drugom mimo Njega subhanehu ve teala, ili davanje prava na zakonodavstvo, tahlil i tahrim nekom drugom mimo Njega.
Veliki griješnik je onaj ko počini grijeh koji nije kufr poput zinaluka, krađe, pijenja alkohola i sl. Na ovu vrstu grijeha misli ulema kada opisuje vjerovanje ehli-sunneta vel džema'ata, i kaže: "Oni ne tekfire nikoga od sljedbenike Kible zbog grijeha kojeg počini dok ga ne ohalali” a ne na mukeffirate (djela koja izvode iz vjere), kako to pojedini džahili tvrde.
