Alija b. Ebi Talib: „Tri su vrste ljudi...“

Kumejl b. Zijad en-Neha'i pripovjeda:“Jednom prilikom me je Alija b. Ebi Talib, radijallahu anhu uzeo za ruku i poveo prema pustinji.Kada je izašao u pustinju, duboko je uzdahnuo i rekao mi:

'Kumejl b. Zijade, srca su posude. Najbolja su ona u koja najviše može stati. Zapamti što ću ti reći! Tri su vrste ljudi: učenjak pronikao u vjerske znanosti, učenik koji traga za putem spasa i pokvareni ološ koji se povodi za svim i svakim i povinuje svakom vjetru koji puhne. Ove posljednje niti je obasjalo svjetlo znanja, niti su se oslonili na koga snažnog.

Znanje je bolje od imetka. Znanje čuva tebe, a ti čuvaš imetak. Sve što se više troši (a po drugoj verziji: "primjenjuje"), znanja je sve više, a imetka sve manje. Znanje je sudija, a imetak osuđenik. Ljubav prema znanju je vjera koja se ispovijeda. Znanje učenjaku omogućava da mu se, još u životu, drugi pokoravaju i da ga poslije smrti lijepim spominju, za razliku od imetka, čija djelotvornost prestaje, čim ga nestane. Čuvari imetka umiru još dok su živi, a učenjaci ostaju dok je vijeka i vremena, oči ih ne vide, ali se njihove izreke u srcima nose.

Evo, ovdje je znanje (pokazavši rukom na svoja prsa). Da sam bar našao nekoga kome bih ga pokazao i prenio, nego sam našao: ili oštroumna koji brzo shvaća, ali je nepouzdan, jer vjeru zloupotrebljava za sticanje dunjaluka, zaklanja se iza Allahovih dokaza protiv Njegovih prijatelja i služi Allahovim blagodatima u uznemiravanju Njegovih robova; ili na riječima predana onima koji su na strani istine, ali pri sebi nema bistrine i pronicljivosti, pa mu, i zbog najmanje sumnje, u srcu ponikne podozrenje - tako da ni jedan od ove dvojice nije podoban (da ponese znanje) - ; ili odana naslađivanju i prepuštena strastima i uživanju; ili zavedena skupljanjem i gomilanjem imetka, te ni oni nisu dostojni da pozivaju u vjeru, jer su najsličniji, stoci na paši. Zato i znanje umire, sa smrću onih koji ga nose." (Ebu Nuajm u djelu El-Hil'ja, 1/79,80)

Ovakva podjela ljudi, kakvu ju je napravio vladar pravovjernih, potpuno je ispravna i precizna, jer nema nijednog čovjeka, čak ni sa savršenim razumom ili pošteđenog mahana, a da ne pripada nekoj od navedenih vrsta. Prema tome, svaki je čovjek ili učenjak, ili učenik, ili nehajnik koji niti zna, niti znanje traži.

Nema učenjaka koji zaslužuje veću čast ni viši položaj od učenjaka proniklog u vjerske znanosti, znanosti kojima se spoznaje Gospodar. Zato je i opisan atributom (رَبَّانِي)"gospodnji", atributom koji, zbog vrste znanja, jedino, takav učenjak može nositi, i nijedan više.

U drugu kategoriju ljudi, učenika koji traga za putem spasa, spada onaj ko uči ono što će mu koristiti, ko ima za cilj da nauči kako će se sačuvati od propuštanja svojih obaveza, kako će se sačuvati nemarnog odnosa prema njima i izbjeći sličnost životinjama.

U treću kategoriju spadaju oni koji su nemarni prema sebi samima, zadovoljni sa svojim niskim položajem i jadnim stanjem, na dnu provalije i na najnižem stepenu neznanja i propasti.

Njegove riječi: "koji se povode za svim i svačim" znače: koji se odazivaju i pristaju za svakim ko ih pozove, svejedno pravim ili krivim putem, i jer se, i ne znajući kuda se pozivaju i da li je to istina ili laž, na poziv odazivaju.

Riječima "i povinuju svakom vjetru koji puhne" uporedio je njihove kratke pameti sa nejakom granom, a njihove prohtjeve i mišljenja sa vjetrovima, jer se grana za vjetrom savija, dok je riječima "niti ih je obasjalo svjetlo znanja, niti su se oslonili na koga snažnog" objasnio razlog zbog čega su dovedeni u takvo stanje, a to je da njihovo znanje nema nikakva svjetla pomoću koga bi razlikovali istinu od laži, kao što Uzvišeni Allah veli:

يَا أَيُّهَا الَّذِينَ آمَنُوا اتَّقُوا اللَّهَ وَآمِنُوا بِرَسُولِهِ يُؤْتِكُمْ كِفْلَيْنِ مِنْ رَحْمَتِهِ وَيَجْعَلْ لَكُمْ نُورًا تَمْشُونَ بِهِ
0 vi koji vjerujete, - Allaha se bojte i u Poslanika Njegova vjerujte, On će vam dvostruku milost Svoju darovati, i daće vam svjetlo pomoću kog ćete ići. (El-Hadid, 28.).

To znači da, kada u srcu nema svjetla, čovjek postaje zbunjen i izgubljen, pa ne zna kuda da krene. Zato, zbog svoje izgubljenosti i nepoznavanja puta do željenog cilja, nasjeda i pristaje za svakim glasom koji čuje.

Njegove riječi: "Znanje je bolje od imetka. Znanje čuva tebe, a ti čuvaš imetak" znače da znanje čuva svoga sahibiju i da mu ne da da propadne i posrne, za razliku od vlasnika imetka koji svoj imetak mora sam čuvati.

Njegove riječi: "Što se više troši, znanja je sve više, a imetka sve manje" znače: sve što više učenjak svoje znanje troši i na druge prenosi, njegovi izvori sve jače naviru pa tako postaje sve obilnije, snažnije i izraženije. Osim toga, prenoseći svoje znanje na druge, učenjak utvrđuje ono što je ranije naučio i uvijek nešto novo, što prije nije znao, nauči.

Dva su načina za zekat na znanje; podučavanje drugog i njegova primjena u praksi. U tome smislu neko je od ranijih učenjaka lijepo rekao: "U sticanju znanja potpomagali smo se postupanjem po njemu." Neko je drugi rekao: "Znanje doziva djela, pa ako se ona odazovu ostaje, a ako ne odazovu, prolazi."

Tirmizijina zbirka hadisa – Knjiga 3

Najznačajnije djelo koje je Tirmizija ostavio iza sebe jeste, bez ikakve sumnje, njegov Džami'-Sunen. To je njegova poznata zbirka hadisa koja je uvrštena među šest najpouzdanijih hadiskih zbirki, poznatih pod zajedničkim nazivom "El-Kutubu-s-sitte".Neki je po važnosti u hadiskoj nauci stavljaju na treće mjesto, odmah iza Buharijina i Muslimova Sahiha.

Tirmizijina zbirka hadisa je , bez sumnje, jedna od najljepših, a istodobno i najkorinijih hadiskih zbirki. Autor je nastojao da u njoj uglavnom zabilježi kratke i jezgrovite hadise u kojima su sadržani oni propisi i pitanja sa kojima se čovjek kroz život svakodnevno susreće. Tirmizija ih je na jedan dosta zanimljiv i koristan način razvrstao po poglavljima. Ibn Esir u djelu Džamiu-l-Usul kaže: "Tirmizijin Sahih (tj. Džami-Sunen) jest najljepša i najkorisnija hadiska zbirka. Ustrojena je na izuzetno lijep način i ima najmanje ponovljenih hadisa."

Download link: Download
(desni klik "save target as..." ili “save link as...”)
Alternativni download link: Download

ili posjeti

is where my documents live!

Ibadet

a.) Značenje ibadeta

Osnova ibadeta je skrušenost i poniznost. U šerijatskoj terminologiji postoji više definicija za ibadet a sve se svode na jedno.

Od toga je sljedeća definicija: Ibadet predstavlja pokornost Allahu, Azze ve Dželle, putem pridržavanja onoga što je Allah naredio na jeziku svojih poslanika.

U to spada i ova definicija: Poniznost Allahu, Subhanehu ve Te'ala, do krajnih granica uz maksimalnu ljubav.

Može se navesti jedna opšta definicija koja sve to obuhvata: «Sve što Allah voli i čime je zadovoljan od govora i djela, vanjskih i unutrašnjih.» Ta djela se mogu podijeliti na djela srca, jezika i tjelesnih organa. Tako su strah, nada, oslonac i čežnja, srčani ibadeti. Tesbih, tehlil, tekbir, hamd i šukr su jezičko srčani ibadeti. Namaz, zekat, post, džihad i hadž su tjelesni ibadeti kao i drugi ibadet koji se izvode putem jezika, srca i drugih organa i oni su mnogobrojni. Allah, Azze ve Dželle, je robove stvorio radi ibadeta. U tom kontekstu Uzvišeni kaže:

وَمَا خَلَقْتُ الْجِنَّ وَالْإِنْسَ إِلَّا لِيَعْبُدُونِ
«Džine i ljude sam stvorio samo zato da Mi ibadet čine.» (Zarijat, 56)


Uzvišeni Allah nas obavještava da je mudrost stvaranja džina i ljudi da obožavaju Allaha. Allah je neovistan od njihovog ibadeta a oni su siromasi i imaju potrebu za Allahom tako da ga obožavaju u skladu sa Njegovim šerijatom. Onaj ko odbije da obožava Allaha, Azze ve Dželle, on je oholnik. Onaj ko Ga obožava ali pored Njega obožava još nekog on je mušrik. Onaj ko Ga obožava na način kako to nije propisao on je novotar. Onaj ko Njega Jedinog obožava na način kako je to propisao on je vjernik muvehhid-jednobožac.

b.) Vrste ibadeta i obuhvatnost

Postoje mnogobrojni i raznovrsni ibadeti koji obuhvataju sve vrste pokornosti vanjštinom na jeziku i organima kao i one koji potječu od srca kao što su: zikr, tesbih, tehlil, učenje Kurana, namaz, zekat, post, hadž, džihad, naređivanje dobra a zabranjivanje zla, dobročinstvo prema rodbini i siročadima, siromacima i putnicima namjernicima, zatim ljubav prema Allahu, Azze ve Dželle, i Poslaniku, strah od Allaha, povratak i pokajanje i iskreno ispovjedanje vjere, strpljenje i zadovoljstvo Njegovom odredbom, oslonac na Njega, nada u Njegovu milost i strah od Njegove kazne. Ibadet može biti svako djelo vjernika ako njime namjerava da se približi Allahu, Azze ve Dželle, pa čak i običaji ako ima nijjet pokornost i bogobojaznost kao što je spavanje, jelo i piće, kupoprodaja i traženje opskrbe i ženidba. Ove običajne stvari ako ih prati dobar nijjet postaju ibadeti za koje slijedi sevab-nagrada. Tako da ibadet nije ograničen samo na poznate vjerske stvari.

Pojašnjenje neispravnih shvatanja oko definisanja ibadeta

Ibadeti su po prirodi tevkifije tj,. strogo i precizno definisani šerijatskim dokazima. To znači da se ništa ne može propisati kao ibadet osim s dokazom iz Kur'ana i sunneta. Ono što nije propisano tretira se kao novotarija koja se odbija. Kao što to Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, kaže: «Ko uradi djelo na kojem nije ova naša vjera to se odbija.» Tj., to njegovo djelo se odbija i ne prihvata se od njega, čak šta više biva grješan zbog njega jer je to grijeh a ne pokornost.

Zatim ispravan menhedž u pogledu izvršavanja ibadeta je sredina ili umjerenost između poigravanja i lijenosti na jednoj i zastranjivanja i fanatizma na drugoj strani. Allah svome Poslaniku veli: «Ti idi pravim putem, kao što ti je naređeno, i nek tako postupe i vjernici koji su uz tebe,» (prijevod značenja Hud, 112) Ovaj plemeniti ajet sadrži nacrt ispravnog menhedža u pogledu činjenja ibadeta koji se ogleda u istrajnosti njihovog činjenja uz umjerenost u kojem nema nemarnosti ali ni pretjerivanja. Već onako kako je to propisano shodno šerijatu: «kako ti je naređeno». Zatim je to potvrdio riječima: «i objesni ne budite». Izraz 'tugjah označava prelazak granice putem pretjerivanja i fanatizma. U poznatom hadisu su trojica ashaba, koji su se raspitivali o Poslanikovom, sallallahu alejhi ve sellem, životu rekli: «"Ja ću stalno postiti i neću nikako mrsiti." Drugi je rekao: "Ja ću stalno klanjati i neću spavati." Treći je rekao: "Ja se neću ženiti." Na to im je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: "Što se tiče mene ja postim ali i mrsim i ženim se. Ko se okrene od mog sunneta nije od mene."»

Po ovom pitanju postoje dvije grupacije koje pogrešno razumijevaju ibadet.

Prva od njih su oni nemarni koji olahko shvaćaju izvršavanje ibadeta tako da su mnoge ibadete zapostavili i ograničili se na određena djela koja se uglavnom izvršavaju u mesdžidima. Kod njih nema mjesta za ibadet unutar: kuće, kancelarije, radnje ili trgovine, na ulici, niti u međuljudskim odnosima niti u drugim porama života. Naravno da mesdžid ima svoju posebnu vrijednost i obaveza je da se u njemu obavlja pet dnevnih namaza, međutim ibadet je prožet kroz cjelokupan život muslimana, unutar i van mesdžida.

Druga skupina je toliko čvrsta u praktikovanju ibadeta da je to odvodi do granice radikalizma tako da mustehab (poželjne) stvari dižu na stepen vadžiba i zabranjuju neke dozvoljene stvari. A one koji se suprostave njihovom pravcu proglašavaju zabludjelim ili smatraju da čine greške.

Najbolja uputa je uputa Muhammeda, sallallahu alejhi ve sellem, a najgore stvari su novotarije u vjeri.

Ispraćaj i slijeđenje dženaze

Ispraćaj i slijeđenje dženaze, te prisustvo ukopu spada u pritvrđene Sunnete Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem. U vjerodostojnom hadisu od Ebu Hurejre, radijAllahu anhu, potvrđeno se prenosi da je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: „Musliman kod muslimana ima pet prava: odvraćanje selama, obilazak bolesnog, slijeđenje dženaze, odaziv na poziv i nazdravljanje kada kihne."(El-Buhari Feth, 3/356; Muslim Šerh Nevevi, 5/319-320)

Od Sevbana, radijAllahu anhu, prenosi se da je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: „Ko klanja dženazu njemu pripada jedan kirat, a ko bude prisustvovao ukopu ima dva kirata. Jedan kirat je velik poput Uhuda."(Sahihu Muslim Šerh Nevevi, 3/16-17)

Musliman je dužan prisustvovati dženazi prilikom njenog ispraćaja i ukopa. Treba se prisjetiti teškoće smrti, uzimati pouke i razmišljati. Treba imati na umu da će oni koji ispraćaju, sutra postati kao i ovaj koji se ispraća. Ovo razmišljanje potiče čovjeka da se samoobračunava, razmatra i razmišlja o svojim stanjima. Ukoliko dobro čini, povećat će ga, a ukoliko čini loše, povratit će se i okrenuti uputi. Ovo razmišljanje i uzimanje pouka je osnovni cilj prisustva dženazama.

U hadisu koji se navodi od Ebu Seida el-Hudrija Vjerovjesnik, salhllahu alejhi ve sellem, kaže: „Obilazite bolesne i slijedite dženaze, jer vas one podsjećaju na Ahiret."(Ahmed, Ibn Hibban, El-Fethur-Rebbani, 19/162; Sahihu Ibn Hibban, 7/221; Medžmeuz-zevaid, 3/29; Ahkamu dženaiz, 67)


U hadisu se prenosi da je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, prilikom praćenja dženaze mnogo šutio, a na njemu se vidjela potištenost i mnogo bi razmišljao.(Vekia i Ibn Mubarek u Zuhdu, Et-Taberani, Es-Sujuti)

El-Fudajl ibn Ijad kaže: „Kada bi se okupili na dženazi, to bi se na njima kasnije primjetilo sljedeća tri dana. Abdullah ibn Mes'ud je vidio nekog čovjeka kako se smije na dženazi, pa je rekao: „Zar se smiješ na dženazi? Nikada više s tobom neću govoriti!""

Učenjaci su prezirali da neko govori na dženazi ili da kaže: 'Tražite oprosta za vašeg brata'. Abdullah ibn Omer, radijAllahu anhu, je čuo nekog čovjeka kako na dženazi povikuje: „Tražite oprosta za vašeg brata", pa mu reče. „Neka ti Allah ne oprosti.""

Sufjan ibn Ujejne je upitan o šutnji na dženazi i onome što će doći, pa je rekao: „Prisjeti se stanja na Sudnjem danu." Potom je proučio ajet:

يَوْمَئِذٍ يَتَّبِعُونَ الدَّاعِيَ لَا عِوَجَ لَهُ ۖ وَخَشَعَتِ الْأَصْوَاتُ لِلرَّحْمَٰنِ فَلَا تَسْمَعُ إِلَّا هَمْسًا
"Toga dana će se oni glasniku odazvati, moraće ga slijediti i pred Milostivim glasovi će se stišati i ti ćeš samo šapat čuti!' (Ta-Ha, 108)"

Katade kaže: „Ebu Ed-Derda je ugledao čovjeka koji se smijao na dženazi, pa je rekao: „Bolje bi bilo da vidiš strahote smrti koje će te zaokupirati od smijeha.""

Ove predaje spominje Es-Sujuti (El-Emru bit-tiba, 253-255), pa kaže: „Ovo je bojazan ovih prethodnika od smrti, a većinu onih koji danas prisustvuju dženazama vidiš kako se zabavljaju i smiju, govoreći o onome što je mrtvi ostavio u nasljedstvo svojim nasljednicima." (El-Emru bil-ittiba, 255)

Imam En-Nevevi kaže: „Pohvalno je onome koji ide sa dženaze da bude zaokupljen spomenom Allaha i razmišljanjem o onome što će ga zateći u budućnosti, kakav će biti njegov završetak i konačno boravište. Treba znati da je to kraj dunjaluka i put kojim idu njegovi stanovnici. Neka se pripazi, najviše što može, govora o onome od čega nema nikakve koristi. To je vrijeme razmišljanja i zikra u kome je pokuđena nesmotrenost, zabava i zaokupljenost ispraznim pričama. Govor od kojeg nema koristi je zabranjen u svim okolnostima, a kako i ne, posebno u ovoj okolnosti."

Znaj da je odabrano i ispravno ono na čemu su bili ispravni prethodnici - selefu salih, a to je šutnja kada se ide za dženazom. Ne podiže se glas učenjem zikra i slično.

Mudrost toga je očita, a ogleda se u smirivanju emocija i boljem razmišljanju, što se traži u ovim trenucima. Ovo je istina i nemoj biti obmanut većinom onih koji joj se suprotstavljaju. Ebu Alijj El-Fudajl ibn Ijad je rekao: „Pridržavaj se puteva upute i neće ti naštetiti mali broj onih koji njime idu. Čuvaj se puteva zablude i nekoj biti obmanut mnoštvom onih koji su propali." (El-Ezkar, 136; Jes'eluneke, 3/41)

Osobine vjernika

Vjernici imaju prefinjene osobine i velika djela. Allah , Azze ve Dželle, ih je opisao i iznio pohvalu o njima. Od ovih osobina koje se mogu navesti za primjer a ne da bi se sve pobrojale, su:
Prvo:
وَأَطِيعُوا اللَّهَ وَرَسُولَهُ إِنْ كُنْتُمْ مُؤْمِنِينَ إِنَّمَا الْمُؤْمِنُونَ الَّذِينَ إِذَا ذُكِرَ اللَّهُ وَجِلَتْ قُلُوبُهُمْ وَإِذَا تُلِيَتْ عَلَيْهِمْ آيَاتُهُ زَادَتْهُمْ إِيمَانًا وَعَلَىٰ رَبِّهِمْ يَتَوَكَّلُونَ
„ I pokoravajte se Allahu i Poslaniku, ako ste pravi vjernici. Pravi vjernici su samo oni čija se srca strahom ispune kad se Allah spomene, a kad im se riječi Njegove kazuju, vjerovanje im povećavaju i samo se na Gospodara svoga oslanjaju." (Enfal, 1-2)

U ovim ajetima su iznešene velike osobine vjernika:

1. Pokornost Allahu i Njegovom Poslaniku, sallallahu alejhi ve sellem
2. Bojazan i strah od Allaha, Azze ve Dželle
3. Povećavanje imana prilikom slušanja Kur'ana i njihovo pomno razmišljanje o njemu
4. Pouzdanje i oslanjanje na Allaha , Azze ve Dželle, uz izvršavanje potrebnih povoda
5. Obavljanje namaza, farzova i nafila sa vanjskim i unutrašnjim djelima (djela srca i tjelesnih udova)
6. Obavezno trošenje poput zekata, iskupa, trošenje na one koje je dužnost skrbiti, sadaka na putu dobra


Drugo: Allah, Azze ve Dželle, kaže:

وَالْمُؤْمِنُونَ وَالْمُؤْمِنَاتُ بَعْضُهُمْ أَوْلِيَاءُ بَعْضٍ ۚ يَأْمُرُونَ بِالْمَعْرُوفِ وَيَنْهَوْنَ عَنِ الْمُنْكَرِ وَيُقِيمُونَ الصَّلَاةَ وَيُؤْتُونَ الزَّكَاةَ وَيُطِيعُونَ اللَّهَ وَرَسُولَهُ ۚ أُولَٰئِكَ سَيَرْحَمُهُمُ اللَّهُ ۗ إِنَّ اللَّهَ عَزِيزٌ حَكِيمٌ
„A vjernici i vjernice su prijatelji jedni drugima, traže da se čine dobra djela, a od nevaljalih odvraćaju, i molitvu obavljaju i zekat daju, i Allahu i Poslaniku Njegovu se pokoravaju. To su oni kojima će se Allah sigurno smilovati. Allah je doista Silan i Mudar." (Et-Tevbe, 71)

U ovom ajetu su velike osobine kojima su se vjernici okitili, a one su:

1. Prijateljstvo, ljubav i pomaganje vjernika
2. Naređivanje dobra, a dobro je sveobuhvatan naziv za sve ono što je poznato kao lijepo i ispravno, u vidu ispravnog vjerovanja, dobrih djela i pohvalnih moralnih osobina
3. Zabrana zla, a ono predstavlja sve što je u suprotnosti i oprečnosti dobru u vidu neispravnog vjerovanja, prljavih djela i pokuđenih moralnih osobina
4. Obavljanje namaza sa vanjskim i unutrašnjim djelima, bilo da je riječ o farzu i nafili
5. Davanje zekata onome kome pripada tj. za osam različitih kategorija
6. Pokoravanje Allahu, Azze ve Dželle, i Njegovome Poslaniku, sallallahu alejhi ve sellem, i pridržavanje toga u svim okolnostima

Treće: Allah, Azze ve Dželle, kaže:

إِنَّ اللَّهَ اشْتَرَىٰ مِنَ الْمُؤْمِنِينَ أَنْفُسَهُمْ وَأَمْوَالَهُمْ بِأَنَّ لَهُمُ الْجَنَّةَ ۚ يُقَاتِلُونَ فِي سَبِيلِ اللَّهِ فَيَقْتُلُونَ وَيُقْتَلُونَ ۖ وَعْدًا عَلَيْهِ حَقًّا فِي التَّوْرَاةِ وَالْإِنْجِيلِ وَالْقُرْآنِ ۚ وَمَنْ أَوْفَىٰ بِعَهْدِهِ مِنَ اللَّهِ ۚ فَاسْتَبْشِرُوا بِبَيْعِكُمُ الَّذِي بَايَعْتُمْ بِهِ ۚ وَذَٰلِكَ هُوَ الْفَوْزُ الْعَظِيمُ
„Allah je od vjernika kupio živote njihove i imetke njihove u zamjenu za Džennet koji će im dati, oni će se na Allahovom putu boriti, pa ubijati i ginuti. On im je to zbilja obećao u Tevratu i Indžilu i Kur'anu, a ko od Allaha dosljednije ispunjava obećanje Svoje? Zato se radujte pogodbi svojoj koju ste s njim ugovorili, i to je veliki uspjeh." (Et-Tevbe, 111)

التَّائِبُونَ الْعَابِدُونَ الْحَامِدُونَ السَّائِحُونَ الرَّاكِعُونَ السَّاجِدُونَ الْآمِرُونَ بِالْمَعْرُوفِ وَالنَّاهُونَ عَنِ الْمُنْكَرِ وَالْحَافِظُونَ لِحُدُودِ اللَّهِ ۗ وَبَشِّرِ الْمُؤْمِنِينَ
„Oni se kaju, i Njemu ibadet čine, i Njega hvale, i poste, i molitvu obavljaju, i traže da se čine dobra djela, a od nevaljalih odvraćaju i Allahovih propisa se pridržavaju. A vjernike obraduj." (Et-Tevbe, 112)

Iz ova dva ajeta se jasno očituju velike osobine onih, koji u svojim srcima nose vjerovanje, a to je na sljedeći način:

1. Pokajanje od svih grijeha i pridržavanje pokajanja u svim vremenima
2. Obožavanje Allaha, Azze ve Dželle, izvršavanjem svih obaveza, pohvalnih djela i udaljavanje od svih zabrana i pokuđenosti u svakom vremenu. Tako će rob postati pobožnjak
3. Zahvala Allahu u izobilju i oskudici i iznošenje njegovih pohvalnih osobina u pogledu blagodati, priznanje očitih i skrivenih blagodati
4. Putovanje radi traženja znanja, hadždža i umre, džihada, održavanja rodbinskih odnosa i sl., kao i Šerijatom utemeljeni dobrovoljni post
5. Mnogostruko obavljanje namaza,koji sadrži pregibanje i sedždu.
6. Naređivanje dobra, a u njega spadaju sva obavezna i pohvalna djela
7. Zabranjivanje zla, a u njega spada sve ono što su Allah i Njegov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, zabranili
8. Naučavanje granica koje je Allah objavio Svome Poslaniku, sallallahu alejhi ve sellem, te svih naredbi, zabrana i propisa koji u to spadaju ili ne. Pridržavanje toga podrazumijeva činjenje jednih a ostavljanje drugih djela

Četvrto: Allah, Azze ve Dželle, kaže:

قَدْ أَفْلَحَ الْمُؤْمِنُونَ الَّذِينَ هُمْ فِي صَلَاتِهِمْ خَاشِعُونَ وَالَّذِينَ هُمْ عَنِ اللَّغْوِ مُعْرِضُونَ وَالَّذِينَ هُمْ لِلزَّكَاةِ فَاعِلُونَ وَالَّذِينَ هُمْ لِفُرُوجِهِمْ حَافِظُونَ إِلَّا عَلَىٰ أَزْوَاجِهِمْ أَوْ مَا مَلَكَتْ أَيْمَانُهُمْ فَإِنَّهُمْ غَيْرُ مَلُومِينَ فَمَنِ ابْتَغَىٰ وَرَاءَ ذَٰلِكَ فَأُولَٰئِكَ هُمُ الْعَادُونَ وَالَّذِينَ هُمْ لِأَمَانَاتِهِمْ وَعَهْدِهِمْ رَاعُونَ وَالَّذِينَ هُمْ عَلَىٰ صَلَوَاتِهِمْ يُحَافِظُونَ أُولَٰئِكَ هُمُ الْوَارِثُونَ الَّذِينَ يَرِثُونَ الْفِرْدَوْسَ هُمْ فِيهَا خَالِدُونَ
„Ono što žele vjernici će postići, oni koji molitvu svoju ponizno obavljaju, i koji ono što ih se ne tiče izbjegavaju, i koji milostinju udjeljuju, i koji stidna mjesta svoja čuvaju, osim od žena svojih ili onih koje su u posjedu njihovu, oni, doista, prijekor ne zaslužuju. A oni koji i pored toga traže, oni u zlu sasvim pretjeruju, i koji o povjerenim im emanetima i obavezama svojim brigu brinu, i koji molitve svoje na vrijeme obavljaju, oni su dostojni nasljednici, koji će Džennet nasljediti, oni će u njemu vječno boraviti." (El-Muminun, 1-11)

Ove osobine u ovima ajetima su sljedeće:

1. Skrušenost u namazu, prisutnost srca pred Allahom, Azze ve Dželle, tokom namaza
2. Udaljavanje od besmislica u kojima nema dobra. Onaj ko se udaljava od besmislica, udaljava se i od zabranjenog prema prioritetu
3. Izdvajanje zekata na imetak i pročišćenje duše od prljavih moralnih osobina i to njihovim izbjegavanjem
4. Čuvanje spolnih organa od zinaluka i izbjegavanje povoda za to, kao što je pogled, osamljivanje i dodir
5. Čuvanje povjerenih stvari, svejedno odnosilo se na Allahova prava ili prava Njegovih robova. Ajet je generalan.
6. Čuvanje izvršavanja ugovora između roba i Allaha, te između čovjeka i drugih robova
7. Redovno obavljanje namaza uz pažnju na njegove temelje, uslove, obaveze i pohvalna djela

Postoje i druge osobine vjernika spomenute u Allahovoj, Azze ve Dželle, Knjizi. Molim Allaha da mene i sve ostale muslimane uputi na ove prefinjene osobine.

Preuzeto iz knjige ’’Svjetlost imana i tame nifaka’’ - dr. Seid el-Kahtani

Izlazak sunca sa zapada

Izlazak sunca sa zapada je jedan od velikih predznaka Sudnjeg dana zasnovan na Kur'anu i Sunnetu.Kaže Uzvišeni:

يَوْمَ يَأْتِي بَعْضُ آيَاتِ رَبِّكَ لَا يَنْفَعُ نَفْسًا إِيمَانُهَا لَمْ تَكُنْ آمَنَتْ مِنْ قَبْلُ أَوْ كَسَبَتْ فِي إِيمَانِهَا خَيْرًا
Onog dana kada neki predznaci od Gospodara tvoga dođu, nijednom čovjeku neće biti od koristi to što će tada vjerovati, ako prije nije vjerovao ili ako nije, kao vjernik, kakvo dobro uradio. (El En'am, 158)

Vjerodostojni hadisi ukazuju na to da se: "nekim predznacima" - misli na izlazak sunca sa zapada i to je mišljenje većine komentatora Kur'ana. (Tefsirut Taberi, 8/96-102; Tefsir Ibn Kesir, 3/366-381; Tefsir Kurtubi, 7/145 i Ithaful džema'a, 2/315-316)

Mnogo je hadisa o izlasku sunca sa zapada, evo nekih od njih:

Buharija i Muslim bilježe od Ebu Hurejre da je Resulullah , sallallahu alejhi ve sellem rekao: Neće nastupiti Sudnji dan dok sunce ne izađe sa zapada. Kad izađe i ljudi ga ugledaju svi će povjerovati ali, tada čovjeku neće biti od koristi to što će tada vjerovati, ako prije nije vjerovao ili ako nije, kao vjernik, kakvo dobro uradio. (Buhari, 11/352; Muslim, 2/149)


Buhari bilježi od Ebu Hurejre da je Resulullah , sallallahu alejhi ve sellem rekao: Neće nastupiti Sudnji dan dok se ne sukobe dvije skupine ... (potom je spomenuo hadis, i u njemu): dok sunce ne izađe sa zapada, ali tada čovjeku neće biti od koristi to što će tada vjerovati, ako prije nije vjerovao ili ako nije, kao vjernik, kakvo dobro uradio. (Buhari, 13/81-82)

Muslim bilježi od Ebu Hurejre da je Resulullah , sallallahu alejhi ve sellem rekao: Požurite sa dobrim djelima prije nego nastupi šestero: Izlazak sunca sa zapada…( Muslim, 18/87)

Imam Ahmed i Muslim bilježe da je Abdullah ibn Amr rekao: Zapamtio sam od Resulullaha , sallallahu alejhi ve sellem hadis koji nisam zaboravio, čuo sam ga kad je rekao: Prvi predznak koji će se pojaviti je izlazak sunca sa zapada. (Musned Ahmeda, 11/110-111, hadis 6881; Muslim, 18/77-78)

Od Ebu Zerr'a se prenosi kako je Resulullah , sallallahu alejhi ve sellem jednog dana rekao: Znate li vi kuda ide ovo sunce?Allah i Njegov Poslanik najbolje znaju, rekoše. Zaista ono žuri dok ne stigne do svog odredišta pod Aršom i padne mu na sedždu. Ostane u tom položaju dok mu se ne kaže: Podigni se, vrati se odakle si došlo, pa ranim jutrom se vrati i izađe sa svog izlazišta. Zatim ide žurno dok ne stigne do svog odredišta pod Aršom i padne mu na sedždu. Ostane u tom položaju dok mu se na kaže: Podigni se i vrati odakle si i došlo pa se ranim jutrom vrati i izađe sa svog izlazišta. Zatim će žuriti i ljudima će se to činiti normalnim sve dok ne stigne do svog odredišta pod Aršom. Pa će mu se reći: Podigni se, i izađi sa zapada pa će izaći sa zapada. Potom Resulullah , sallallahu alejhi ve sellem reče:Znate li kada će se to dogoditi? Onda kada čovjeku neće biti od koristi ... uradio. (Muslim, 2/195-196; Buhari, 8/541 i 13/404)

Neprihvatanje imana i tevbe nakon izlaska sunca sa zapada

Kad sunce izađe sa zapada neće biti primljen iman onoga ko do tada nije vjerovao kao što neće biti primljeno ni pokajanje griješnika. To stoga što je izlazak sunca sa zapada veliki predznak kojeg će vidjeti svi koji budu tada živjeli. Činjenice će postati očite i vidjeće strahotu pred kojom će pogeti vratove potvrđujući i vjerujući u Allaha i Njegove znakove. Njihov slučaj je poput onih koji dožive Allahovu kaznu, o kojima Allah kaže:

فَلَمَّا رَأَوْا بَأْسَنَا قَالُوا آمَنَّا بِاللَّهِ وَحْدَهُ وَكَفَرْنَا بِمَا كُنَّا بِهِ مُشْرِكِينَ فَلَمْ يَكُ يَنْفَعُهُمْ إِيمَانُهُمْ لَمَّا رَأَوْا بَأْسَنَا ۖ سُنَّتَ اللَّهِ الَّتِي قَدْ خَلَتْ فِي عِبَادِهِ ۖ وَخَسِرَ هُنَالِكَ الْكَافِرُونَ
A kad bi kaznu Našu doživjeli, onda bi govorili: Mi vjerujemo u Allaha, u Njega Jedinog, a odričemo se onih koje smo Mu ravnim smatrali. Ali im vjerovanje njihovo, kad bi kaznu Našu doživjeli, ne bi nimalo bilo od koristi, prema Allahovom zakonu koji je vrijedio za sve robove Njegove koji su bili i nestali, - i tada bi nevjernici stradali. (Sura el Gafir, 84-85)

Kurtubi kaže: Učeni vele: Nijednom čovjeku neće biti od koristi to što će vjerovati tada, prilikom izlaska sunca sa zapada, zbog toga što će tada svaka strast nestati iz srca a tjelesna snaga će se otupiti. Svi ljudi, zbog jake svijesti o blizini Sudnjeg dana, će biti u stanju iščekivanja smrti. U njima neće biti onoga što pospješuje nepokornost prema Allahu niti snage koja je pokreće. Ko se u takvom stanju pokaje neće mu tevba biti primljena kao ni onom kome je smrt već nastupila. (Et tezkire, 706; Tefsirul Kurtubi, 7/146)

Ibn Kesir kaže: Ako nevjernik izrazi vjerovanje toga dana ono neće biti primljeno od njega. A onaj ko prije toga bude vjerovao ako je bio ispravan u svom djelovanju biće u velikom dobru, a ako je bio prevrtljiv pa toga dana izjavi tevbu, tada mu ona neće biti primljena. (Tefsir Ibn Kesir, 3/371)

To je ono što je zabilježeno u Kur'ani Kerimu i vjerodostojnim hadisima, zaista Uzvišeni Allah kaže:

يَوْمَ يَأْتِي بَعْضُ آيَاتِ رَبِّكَ لَا يَنْفَعُ نَفْسًا إِيمَانُهَا لَمْ تَكُنْ آمَنَتْ مِنْ قَبْلُ أَوْ كَسَبَتْ فِي إِيمَانِهَا خَيْرًا
Onog dana kad neki predznaci Gospodara tvoga dođu, nijednom čovjeku neće biti od koristi to što će tada vjerovati, ako prije nije vjerovao ili ako nije, kao vjernik, kakvo dobro uradio. (Sura el En'am, 158)

A Resulullah , sallallahu alejhi ve sellem kaže: Neće prestati hidžra sve dok tevba bude primljena a tevba će biti primana sve dok sunce ne izađe sa zapada. A kad izađe, svako srce će biti zapečaćeno sa onim što je u njemu i ljudima će biti dovoljno ono što su učinili. (Musned Ahmeda, 3/133-134, hadis 1671. Ibn Kesir kaže: Sened ovog hadisa je dobar i jak: En Nihaje, 1/170. A Hejsemi kaže: Ahmedovi ljudi su povjerljivi – Medžmeuz zevaid, 5/251)

I kaže alejhis selam: Allah je na zapadu stvorio vrata tevbe. Široka su sedamdeset godina hoda. Neće ih Zaključati dok sunce ne izađe iz pravca tih vrata. Zato su riječi Uzvišenog: Onoga dana kada neki predznaci Gospodara tvoga dođu, nijednom čovjeku neće biti od koristi to što će tada vjerovati ... ajet. (Tuhfetul ahvezi 9/517-518. Tirmizi kaže: Ovaj hadis je hasen sahih. A Ibn Kesir kaže: Nesai kaže kako je ovaj hadis sahih, Tefsir Ibn Kesir, 3/369.)

Ibn Džerir et Taberi bilježi od Abdullah ibn Mes'uda da je rekao: Pokajanje je moguće sve dok sunce ne izađe sa zapada. (Tefsirut Taberi, 8/101. Ibn Hadžer kaže: Sened mu je dobar. Fethul Bari, 11/355)

Imam Muslim bilježi od Ebu Musa el Eš'arija, radijallahu anhu da je Resulullah , sallallahu alejhi ve sellem rekao: Allah noću pruža svoju ruku oprosta griješnicima dana a danju pruža svoju ruku griješnicima noći i tako sve dok sunce ne izađe sa zapada. (Muslim, 17/76)

Ibn Hadžer spominje mnogo hadisa o vijestima koje upućuju na to kako su vrata tevbe zaključana do Sudnjeg dana, potom kaže: Ove predaje jačaju jedna drugu i slažu se u tome kako se vrata pokajanja zaključavaju sa pojavom sunca sa zapada i nakon toga neće biti otključana. To se ne odnosi samo na dan Izlaska, nego na sve vrijeme, nakon toga, do Kijameta. (Fethul Bari, 11/354-355)

Ruknovi (temelji) dva šehadeta

Šehadet 'la ilahe illallah' ima dva rukna (temelja) a to su negacija i potvrda. Riječi 'la ilahe' su prvi rukn (temelj) i označavaju negaciju. One negiraju širk svih vrsta i obavezuje na nevjerovanje u sve što se obožava mimo Allaha. Drugi rukn (temelj) je potvrda, tj., riječi 'illallah'. Ovo je potvrda da niko ne zaslužuje pravo na ibadet osim Allah, Azze ve Dželle. I to obavezuje na rad po tome. Značenje ova dva rukna je spomenuto u mnogim Kur'anskim ajetima kao što su riječi Uzvišenog:

فَمَنْ يَكْفُرْ بِالطَّاغُوتِ وَيُؤْمِنْ بِاللَّهِ فَقَدِ اسْتَمْسَكَ بِالْعُرْوَةِ الْوُثْقَىٰ لَا انْفِصَامَ لَهَا
«Onaj ko ne vjeruje u taguta, a vjeruje u Allaha - drži se za najčvršću vezu, koja se neće prekinuti. - A Allah sve čuje i zna.» (Bekara, 256)

Njegove riječi: «Onaj ko ne vjeruje u taguta» označavaju prvi rukn (tj., la ilahe), a riječi: «a vjeruje u Allaha» označavaju drugi rukn (tj., illallah). Također Njegovo kazivanje o Ibrahimu, alejhi selam:

وَإِذْ قَالَ إِبْرَاهِيمُ لِأَبِيهِ وَقَوْمِهِ إِنَّنِي بَرَاءٌ مِمَّا تَعْبُدُونَِلَّا الَّذِي فَطَرَنِي فَإِنَّهُ سَيَهْدِينِ إ
«A kad Ibrahim reče ocu svome i narodu svome: "Nemam ja ništa sa onima koje vi obožavate, ja obožavam samo Onoga koji me je stvorio, jer će mi On, doista, na pravi put ukazati"» (Zuhruf, 26, 27) Njegove riječi: «Ja nemam ništa sa onima koje vi obožavate.», one predstavljaju negaciju u prvom temelju a riječi: «Ja obožavam samo Onoga koji me je stvorio.», označavaju potvrdu u drugom temelju.


Šehadet Muhammedun resulullah ima dva rukna (temelja) a to je potvrda da je on Njegov rob i poslanik. Ova dva rukna negiraju nemarnost i pretjerivanje u njegovim, sallallahu alejhi ve sellem, pravima. On je Njegov rob i poslanik. On je najpotpunije stvorenje u ova dva plemenita svojstva. Značenje riječi 'abd' je ovdje onaj koji se posjeduje ili pobožnjak. To jest on je čovjek i stvorenje, stvoren je od čega su i drugi ljudi stvoreni. Njemu se dešava ono što se dešava i drugim ljudima. U tom kontekstu Uzvišeni kaže:

قُلْ إِنَّمَا أَنَا بَشَرٌ مِثْلُكُمْ
«Reci: "Ja sam čovjek kao i vi.» (Kehf, 110)

Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, je u potpunosti obavio i dostavio svoj ubudijjet-robovanje. Allah, Azze ve Dželle, ga je zbog toga pohvalio. O tome kaže:

أَلَيْسَ اللَّهُ بِكَافٍ عَبْدَهُ ۖ وَيُخَوِّفُونَكَ بِالَّذِينَ مِنْ دُونِهِ ۚ وَمَنْ يُضْلِلِ اللَّهُ فَمَا لَهُ مِنْ هَادٍ
«Zar Allah sam nije dovoljan robu Svome? A oni te plaše onima kojima , pored Njega, robuju. Onoga koga Allah ostavi u zabludi - niko ne može na pravi put uputiti.» (Zumer, 36)

-I kaže Uzvišeni:

الْحَمْدُ لِلَّهِ الَّذِي أَنْزَلَ عَلَىٰ عَبْدِهِ الْكِتَابَ وَلَمْ يَجْعَلْ لَهُ عِوَجًا
«Hvaljen neka je Allah koji Svome robu objavljuje Knjigu.» (Kehf, 1)

-I kaže:

سُبْحَانَ الَّذِي أَسْرَىٰ بِعَبْدِهِ لَيْلًا مِنَ الْمَسْجِدِ الْحَرَامِ إِلَى الْمَسْجِدِ الْأَقْصَى
«Hvaljen neka je Onaj koji je u jednom času noći preveo Svoga roba iz Hrama časnog u Hram daleki.» (Isra, 1)

Značenje er-resul je onaj koji je poslan svim ljudima da ih pozove ka Allahu kao opominjač i donosilac radosnih vijesti. Tako da ovaj šehadet sadrži ove dvije osobine: nijekanje nemarnosti i pretjerivanja u pogledu prava Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem. Mnogi koji se deklarišu kao pripadnici njegovog ummeta zastranjuju u pogledu njegovih prava. Tako ga mnogi uzdižu sa stepena robovanja na stepen njegova obožavanja te ga tako učine kao sudruga Allahu pa od njega traže pomoć mimo Allaha, i od njega traže ono što može dati samo Allah, Azze ve Dželle, od rješenja potreba i izbavljanja iz nevolja. Drugi opet niječu njegovu poslanicu ili su nemarni u pogledu njegova slijeđenja te se oslanjaju na mišljenja i učenja koja se suprostavljaju onome s čim je došao. A njegove hadise i obavijesti tumače u nekom prenesenom značenju.

Definicija novotarije, vrste i propisi

El-bid'atu-novotarija u jezičkom smislu


Ovaj izraz potječe od riječi 'el-bed'u' što znači inovacija nečeg što slično nije postojalo prije. U tom kontekstu su riječi Uzvišenog: بَدِيعُ السَّمَاوَاتِ وَالْأَرْضِ «On je stvoritelj nebesa (bedi'us-semavati) i Zemlje.» (Bekara, 117) Tj., On ih je izumio bez prethodnog sličnog primjerka. Zatim Uzvišeni kaže: قُلْ مَا كُنْتُ بِدْعًا مِنَ الرُّسُلِ «Reci: "Ja nisam prvi poslanik.» (Ahkaf, 9) tj., ja nisam prvi koji je došao robovima sa poslanicom od njihova Gospodara, naprotiv prije mene su prethodili mnogi poslanici. Kada se kaže da je neko došao sa bidatom-novotarijom to znači došao je sa novim načinom ili stvari za koju ne postoji sličan prethodnik.

Inovacije se mogu podjeliti u dvije skupine. Inovacije u pogledu adeta-običaja kao što su savremeni izumi. Ovo je dozvoljeno jer je osnova kod adeta dozvoljenost.I drugo, inovacije ili novotarije u vjeri. Ovo je zabranjeno jer je osnova kod ibadeta tevkif-zastoj (zato se za ibadete kaže da su tevkifijje tj., da su strogo definisani Kuranom i sunnetom.)

A Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, kaže: «Ko uvede nešto novo u ovu našu vjeru što nije od nje to se odbacuje.» Bilježi ga Buharija i Muslim. A u drugom rivajetu stoji: «Ko uradi djelo na kojem nije ova naša vjera to se odbacuje.» Bilježi ga Muslim.


Vrste novotarija

Novotarije u vjeri se mogu podjeliti u dvije vrste.

Prva vrsta su jezičko akaidske novotarije (novotarije u vjerovanju). Primjer toga su izreke džehmija, mu'tezila, rafidija i ostalih zalutalih sekti kao i njihova vjerovanja i ubjeđenja.

Druga vrsta su novotarije u ibadetima kao što je obožavanje Allaha, Azze ve Dželle, putem ibadeta koje On nije propisao. Ova vrsta novotarija se može podijeliti u više vrsta:

1. Novotarija u osnovi samog ibadeta. To znači da izmisli kompletan ibadet koji nema osnove u šerijatu, kao npr., da izmisli namaz koji nije propisan ili post koji nije propisan u vjeri islamu ili da izmisli neke praznike koji nisu propisani kao što je praznik obilježavanja Poslanikova, sallallahu alejhi ve sellem, rođendana-mevlud i drugi.

2. Novotarije koje se odlikuju dodatkom na već propisani ibadet kao što je npr., dodavanje petog rekata u namazu.

3. Novotarije u pogledu opisa ibadeta tako da se čini neki ibadet na način kako nije opisan u sunnetu (praktikovanje sunneta na ne sunnetski način). Primjer toga je praktikovanje propisanih zikrova povišenim glasom skupno, ili kao što je otežavanje samom sebi ibadetom do granice koja pričinjava čovjeku poteškoću i opterećenje, što opis tog ibadeta izvodi iz kruga sunneta.

4. Da odredi posebno vrijeme za neki ibadet koji je u osnovi propisan ali mu šerijat nije odredio posebno vrijeme. Primjer toga je odlikovanje dana polovice ša'bana postom a da tu noć odlikuje noćnim namazom. Post i noćni namaz su u osnovi propisani ali da bi se neki dan posebno odlikovao postom za to mora postojati šerijatski dokaz.

Propis za sve vrste novotarija u vjeri

Svaka novotarija u vjeri je zabranjena i predstavlja zabludu zbog Poslanikovih, sallallahu alejhi ve sellem, riječi: «Čuvajte se uvedenih stvari, jer je svaka uvedena stvar bid'at-novotarija, a svaka novotarija je zabluda.» Bilježi ga Tirmizi. Zatim njegove, sallallahu alejhi ve sellem, riječi: «Ko uvede nešto novo u ovu našu vjeru to se odbacuje.» Hadis je muttefekun alejhi. A u drugom rivajetu stoji: «Ko uradi djelo na kojem nije ova naša vjera to se odbacuje.» Bilježi ga Muslim. Ova dva hadisa ukazuju da je svaka uvedena stvar u vjeri bid'at - novotarija, a svaka novotarija je zabluda koja se odbacuje.

To ukazuje da su novotarije u ibadetima i akidi zabranjene ali se ta zabrana razlikuje shodno vrsti novotarije. Tako neke novotarije predstavljaju čisti kufr (nevjerstvo) kao što je: činjenje tavafa oko kaburova s namjerom približavanja njihovim vlasnicima, kao što je prinošenje žrtava i zavjeta kaburovima, upućivanje dove mrtvima i traženje pomoći od njih. Zatim kao što su izreke fanatika od džehmija i mu'tezila. Neke od tih novotarija predstavljaju put i sredstvo do širka kao što je građenje na kaburovima i činjenje dove i namaza kod njih. Neke od novotarija predstavljaju fisk-grijeh kao što su novotarije haridžija i murdžija, njihove izreke i ubjeđenja koje se suprostavljaju šerijatskim dokazima. Neke od njih su grijeh kao što je novotarija izoliranja od svijeta i posta stojeći na suncu ili kastriranje kako bi se riješio strasti i potrebe za intimnim odnosom.

Ovdje treba napomenuti da oni koji novotarije dijele na dobre i loše, griješe i suprostavljaju se riječima Poslanika,sallallahu alejhi ve sellem: «Svaka novotarija je zabluda.» Jer je Poslanik za sve novotarije presudio da su zabluda, a dotični koji ih tako dijeli kaže da nije svaka novotarija zabluda i kaže da postoje dobre i loše novotarije.

Hafiz ibn Redžeb u komentaru 'Četrdeset hadisa' kaže: «Njegove, sallallahu alejhi ve sellem, riječi: "svaka novotarija je zabluda", predstavljaju sažet govor (dževami'ul-kelim), iz ovog hadisa se ne izuzima nijedna novotarija. To je veliki temelj od temelja vjere. Taj govor je sličan navedenom hadisu: "Ko uvede nešto novo u ovu našu vjeru to se odbija." Svako ko izmisli nešto novo i to pripiše vjeri a ta stvar nema osnova u islamu to se smatra zabludom a vjera je od toga čista. Bez obzira da li se radi o pitanjima vjerovanja ili o djelima i govoru, vanjskim i unutrašnjim.« Završen citat.

Ovi nemaju dokaza o postojanju lijepe novotarije osim riječi Omera, radijallahu anhu, u pogledu teravih namaza kada je rekao: "Lijepa li je ovo novotarija." Zatim oni kažu da su uvedene neke novotarije a da ih selef nije negirao i napadao kao što je npr., sakupljanje Kurana u mushaf i pisanje i sakupljanje hadisa Allahova Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem. Odgovor na ovo glasi da su to stvari koje imaju osnove u šerijatu i da ne predstavljaju novotariju. To što je Omer rekao da je to lijepa novotarija pod tim je podrazumjevao jezičko a ne šerijatsko značenje te riječi. Ono što ima osnove u šerijatu na to se može vratiti. A ako bi rekao da je to novotarija kažemo da je to novotarija u jezičkom ali ne i u šerijatskom pogledu, jer je novotarija u šerijatskoj terminologiji ono što nema osnove u šerijatu. Sakupljanje Kur'ana u jednu knjigu ima osnove u šerijatu jer je i Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, naređivao pisanje Kur'ana, tako da je bio zapisan ali razdvojen. Poslije su ga ashabi, radijallahu anhum, sabrali u jedan mushaf-zbirku kako bi ga sačuvali.

Isto tako teraviju je Poslanik,sallallahu alejhi ve sellem, nekoliko noći klanjao svojim ashabima a zatim je izostao jer se bojao da im ne bude propisana kao obavezan-farz namaz. Ashabi su za vrijeme njegova života nastavili da je klanjaju razdvojeno ili pojedinačno a i poslije njegove, sallallahu alejhi ve sellem, smrti sve dok ih Omer, radijallahu anhu, nije ujedinio oko jednog imama kao što su klanjali i za Poslanikom. Tako da ovo ne predstavlja novotariju u vjeri.

Zatim zapisivanje hadisa također ima osnove u vjeri. Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, je naredio nekim ashabima da zapišu dio njegovih hadisa pošto je to traženo od njega. Ebu Hurejre je zapisivao hadise za vrijeme života Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem. Prvobitno je postojalo opravdanje u pogledu zabrane pisanja hadisa jer je postojao strah da se hadis ne pomješa sa Kuranom. Kada je umro Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, nestalo je ove opasnosti jer je Kuran upotpunjen i preciziran prije nego je umro Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem. Poslije toga su muslimanai sabrali hadise Allahova Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, kako bi ih sačuvali od zaborava. Neka ih Allah nagradi ispred svih muslimana dobrom zbog toga što su sačuvali knjigu njihova Gospodara i sunnet njihova Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, od gubljenja i poigravanja onih koji su spremni na to!

Uzroci Allahovog napuštanja i ostavljanja roba

Uzrok Allahovog napuštanja roba jeste u pokvarenosti i nepodobnosti roba da prihvata blagodati. Kada bi mu se ukazala blagodat, rekao bi: "Ovo je moje, a dato mi je jer ja to zaslužujem i meni to priliči!" O tome je Uzvišeni objavio: "Ovo što ja imam stekao sam znanjem svojim!', govorio je on (prijevod značenja El-Kasas,77), tj. znanjem koje je Allah vidio kod mene, a ono kod Njega zavrednjuje i obavezuje spuštanje blagodati.

El-Ferra u vezi s ovim ajetom veli: "Stekao sam vrlinama svojim, zato što zaslužujem blagodati!"(Meanil Kur'an, 2/311)

A Mukatil kaže: "Govorio je: 'Stekao sam to dobrotom svojom koju je Allah vidio u meni!'"

Allahov poslanik Sulejman, sin Davuda, alejhi selam, kada je pobrojao blagodati i kraljevstvo koje mu je Allah dao, citirao je riječi Uzvišenog: "Ovo je blagodat Gospodara moga, Koji me iskušava da li ću zahvalan ili nezahvalan biti."( prijevod značenja En-Neml,40) Nije rekao: "Ovo je zbog moje plemenitosti!" A potom u ajetu slijedi spomen Karuna i njegovih riječi: "Ovo što ja imam stekao sam znanjem svojim!"( prijevod značenja El-Kasas,77) Poruka glasi da je Sulejman, alejhi selam, sve blagodati pripisao Allahu, Koji ga iskušava hoće li biti zahvalan na njima ili će ih poreći, dok je Karun, na drugoj strani, smatrao blagodati svojom zaslugom i trudom.


U tom su kontekstu i riječi Milostivog: "Kada ga obaspemo milošću Našom, poslije nesreće koja ga zadesi, on govori: 'Ovo sam : zaslužio!'"( prijevod značenja Fussilet,50), tj. blagodat meni pripada i ja sam je zaradio. Ona mi je svojstvena kao što vlasniku pripada njegov posjed.

Međutim, vjernik zna da su blagodati vlasništvo njegovog Gospodara i dobročinstvo koje, bez obaveze, ukazuje Svom robu. To je milostinja koju Allah dariva Svome robu. On je uz puno pravo može i uskratiti, a da to i učini, ništa ne bi uskratio robu što on zaslužuje.

U slučaju da rob previdi i ne posvjedoči ovu istinu, nego misli da on zaslužuje i zavređuje blagodati, diveći se samome sebi, poričući vrijednost blagodati i žudeći za povišicom, sve što će mu blagodati donijeti jeste umišljenost i razmetljivost. Allah Svevišnji o tome kaže: "Ako čovjeku milost Našu pružimo, pa mu je poslije uskratimo, on pada u očajanje i postaje nezahvalan. A ako ga blagodatima obaspemo, poslije nevolje koja ga je zadesila, on će sigurno reći: 'Nevolje su me napustile!' On je doista umišljen i razmetljiv." (prijevod značenja Hud, 9-10).

Kada ga Allah iskuša neimaštinom i oskudicom, pokaže se u lošim osobinama: nezahvalnosti i očaju, a kada ga Allah iskuša u blagostanju, on bude umišljen i razmetljiv. Kada mu Allah otkloni nevolje, umjesto da Mu se zahvali, veliča Ga i hvali, on govori: "Nevolje su me napustile!" A kamo sreće da je kazao: "Nevolje su me Allahovom milošću i dobrotom napustile!", tada ne bi ukor zaslužio, nego bi pohvalu dobio. No, on je, pošto su nevolje od njega otišle, zaboravio na Darovatelja blagodati, i sam odlazak nevolja nevoljama pripisuje, a zatim se razmeće i umišljenost pokazuje.

I kada Allah u srcu Svoga roba vidi ove osobine, to je najveći uzrok da ga napusti i ostavi, jer takav rob nije podoban za prihvatanje upotpunjene i neograničene blagodati. Uzvišeni je rekao: "Najgora bića kod Allaha jesu ona koja su gluha i nijema, koja neće da shvaćaju. Da Allah zna da od njih može biti ikakva dobra, učinio bi da čuju a da je učinio i da čuju, oni bi se opet okrenuli, jer oni i inače glave okreću. (prijevod značenja El-Enfal, 22-23). Allah Svevišnji obavještava da takvi nisu podobni prihvatiti Njegovu blagodat, ali, i pored tog uzroka, oni imaju još jedan uzrok koji onemogućava da im Allahova blagodat bude data, a to je njihovo usiljeno odmetanje i okretanje kada blagodat dobiju i upoznaju je.

Potrebno je znati da su svi uzroci Allahovog napuštanja i ostavljanja roba (hizlan) uvijek skriveni u čovjeku, i dolaze od njega, bez obzira na ljudsku narav s kojom je rob stvoren i čovječije slabosti i mahane, dok su uzroci Allahove upute i podrške (tevfik) od Njegovog dobra i milosti, time što nekoga učini podobnim za prihvatanje Njegove blagodati. Allah stvara i daje i jedno i drugo, kao što je stvorio cijelu zemlju, pa učinio da jedna bude podobna za sjetvu, a druga nepodobna. On je stvorio i drveće, pa su neka stabla podobna za izbacivanje plodova, a druga su nepodobna. Stvorio je pčele. Nekima od njih dao je mogućnost da iz trbuha svojih izlučuju med, ali je trutovima uskratio tu podobnost. Stvorio je sve duše. Neke su podobne prihvatiti blagodat Njegovog veličanja i zahvale, ljubavi, slavljenja, uzdizanja, svjedočenja Allahove jednoće i izvršavanja ibadeta, ali druge, loše duše, nisu podobne za to, nego im je prikladnije i bliže sve ono što je suprotno tome. A On je Mudri i Sveznajući.

Ibnul Qajjim

Ebu Abdullah El-Munir Et-Tunisi

Qur'an

Kiraet verš po predanju Asbehanija.Učač šejh Ebu Abdullah El-Munir Et-Tunisi.








(desni klik "save target as..." ili “save link as...”)

Download 1 dio: Download
Download 2 dio: Download
Download 3 dio: Download

Ili

Download link 1 dio: rapidshare hotfile
Download link 2 dio: rapidshare hotfile
Download link 3 dio: rapidshare hotfile

(Rapidshare linkovi – kliknuti na slow download, sačekati dok odbroji do 0 i kliknuti na download now.Hotfile linkovi-kliknuti na regular download)

Ima ljudi...

وَمِنَ النَّاسِ مَنْ يَعْبُدُ اللَّهَ عَلَىٰ حَرْفٍ ۖ فَإِنْ أَصَابَهُ خَيْرٌ اطْمَأَنَّ بِهِ ۖ وَإِنْ أَصَابَتْهُ فِتْنَةٌ
انْقَلَبَ عَلَىٰ وَجْهِهِ خَسِرَ الدُّنْيَا وَالْآخِرَةَ ۚ ذَٰلِكَ هُوَ الْخُسْرَانُ الْمُبِينُ
„Ima ljudi koji Allahu robuju površno: ako ga zadesi dobro, smiri se, a ako ga zadesi iskušenje, vrati se svom nevjerovanju, pa tako izgubi i ovaj i onaj svijet. To je, uistinu, očiti gubitak.“ (El-Hadždž,11)


وَمِنَ النَّاسِ مَنْ يُعْجِبُكَ قَوْلُهُ فِي الْحَيَاةِ الدُّنْيَا وَيُشْهِدُ اللَّهَ عَلَىٰ مَا فِي قَلْبِهِ وَهُوَ أَلَدُّ الْخِصَامِ
Ima ljudi čije te riječi o životu na ovome svijetu oduševljavaju i koji se pozivaju na Allaha kao svjedoka za ono što je u srcima njihovim, a najljući su protivnici. (Al-Beqare,204)

وَمِنَ النَّاسِ مَنْ يُجَادِلُ فِي اللَّهِ بِغَيْرِ عِلْمٍ وَلَا هُدًى وَلَا كِتَابٍ مُنِيرٍ
Ima ljudi koji raspravljaju o Allahu bez ikakva znanja, bez ikakve upute i bez knjige svjetilje.
(Luqman,20)

وَمِنَ النَّاسِ مَنْ يَقُولُ آمَنَّا بِاللَّهِ فَإِذَا أُوذِيَ فِي اللَّهِ جَعَلَ فِتْنَةَ النَّاسِ كَعَذَابِ اللَّهِ
Ima ljudi koji govore: "Vjerujemo u Allaha" – a kad neki Allaha radi bude na muke stavljen, on drži da je ljudsko mučenje isto što i Allahova kazna. (Al-Ankebut, 10)

وَمِنَ النَّاسِ مَنْ يَقُولُ آمَنَّا بِاللَّهِ وَبِالْيَوْمِ الْآخِرِ وَمَا هُمْ بِمُؤْمِنِينَ
Ima ljudi koji govore: "Vjerujemo u Allaha i u onaj svijet!" – a oni nisu vjernici. (Al-Beqare,8)

وَمِنَ النَّاسِ مَنْ يُجَادِلُ فِي اللَّهِ بِغَيْرِ عِلْمٍ وَيَتَّبِعُ كُلَّ شَيْطَانٍ مَرِيدٍ
Ima ljudi koji se bez ikakva znanja prepiru o Allahu i koji slijede svakog šejtana prkosnoga. (El-Hadždž,3)

وَمِنَ النَّاسِ مَنْ يَشْتَرِي لَهْوَ الْحَدِيثِ لِيُضِلَّ عَنْ سَبِيلِ اللَّهِ بِغَيْرِ عِلْمٍ وَيَتَّخِذَهَا هُزُوًا ۚ أُولَٰئِكَ لَهُمْ عَذَابٌ مُهِينٌ
Ima ljudi koji kupuju priče za razonodu da bi, ne znajući koliki je to grijeh, s Allahova puta odvodili i da bi ga predmetom za ismijavanje uzimali. Njih čeka sramna kazna. (Luqman,6)

وَمِنَ النَّاسِ مَنْ يَتَّخِذُ مِنْ دُونِ اللَّهِ أَنْدَادًا يُحِبُّونَهُمْ كَحُبِّ اللَّهِ ۖ وَالَّذِينَ آمَنُوا أَشَدُّ حُبًّا لِلَّهِ ۗ وَلَوْ يَرَى الَّذِينَ ظَلَمُوا إِذْ يَرَوْنَ الْعَذَابَ أَنَّ الْقُوَّةَ لِلَّهِ جَمِيعًا وَأَنَّ اللَّهَ شَدِيدُ الْعَذَابِ
Ima ljudi koji su umjesto Allaha kumire prihvatili, vole ih kao što se Allah voli, ali pravi vjernici još više vole Allaha. (Al-Beqara,165)

...a ima i ljudi...

وَمِنَ النَّاسِ مَنْ يَشْرِي نَفْسَهُ ابْتِغَاءَ مَرْضَاتِ اللَّهِ ۗ وَاللَّهُ رَءُوفٌ بِالْعِبَادِ
Ima ljudi koji se žrtvuju da bi Allaha umilostivili – a Allah je milostiv robovima Svojim. (Al-Beqare,207)

Zar lijek za neznanje nije pitanje ?

Ibn Šihab je rekao: "Znanje je riznica, a ključ te riznice je pitanje!"

Ata' b. Ebi Rebah je rekao: "Čuo sam Ibn Abbasa, radijallahu anhu, kako priča o nekom čovjeku iz vremena Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, koji je zadobio ranu na glavi, a nakon toga snašao ga je dženabet. Naređeno mu je da se okupa, nakon čega je dobio groznicu i umro. Vijest o tome doprla je do Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, koji je rekao: "Ubili su ga, Allah ih ubio! Zar lijek za neznanje nije pitanje!"

Aiša, radijallahu anha, rekla je: "Predivne li su žene ensarijke! Stid ih nije spriječio da pitaju o svojoj vjeri i poduče se njoj."

Upitan je El-Asme'i: "Čime si postigao to što si postigao?" Odgovorio je: "Mnogobrojnim pitanjima i grabljenjem izgubljene mudrosti."

El-Ferzdek je rekao:

"Zašto me ne obavijestite ljudi, samo sam pitao,a onaj koji o znanju pita i saznat će..."

Abdullah ibn Mesud, radijallahu anhu je rekao:Povećanje znanja jeste žudnja i priželjkivanje istog, dok je uspinjanje u znanju - pitanje.Zato, poduči se onome što ne znaš i radi po onome što znaš.“


Ibn Abdillberr je izrecitovao pojedinim prethodnicima:

"Ako budeš u nekoj zemlji neznalicaa znanje budeš tražio, upitaj.

Doista je pitanje lijek neznanjukao što je rečeno u prvom primjeru."

Umejje b. Ebi es-Salt je rekao:

"Nemoj da te pretjerivanje odvrati od čekanja
velike strpljivosti, niti da te odvede požurivanje.
Ponekad pitanje čovjeku poveća iskustvo
i odmori ga od vijesti onoga koji ih donosi."

Sabik je rekao:

"Nije isti onaj koji zna i ima bogobojaznost kao onaj koji je ne
poznaje, niti onaj koji vidi poput slijepca, koji vida nema.

Zato upitaj ljude o onome što ne znaš,
ponekad vijest otklanja sljepilo."

Ibn Šihab je rekao: "Doista, znanje su riznice koje se otvaraju pitanjem."

El-Halil je govorio: "Nauke su katanci, a pitanja su njihovi ključevi."

El-Asme'i bi citirao:

"Lijek sljepila je često zapitkivanje, a potpuno sljepilo je duga šutnja na neznanju."

Sabik el-Berberi je rekao:

"Znanje je lijek kada ga zatraži onaj koji ga ne poznaje,
s lijekom, makar i starim, savladava se bolest."

Drugi je rekao:

"Ako ne budeš znao i ne budeš pitao onoga ko zna, pa kako ćeš onda znati?"

Prenosi se od El-Halila b. Ahmeda, rahmetullahi alejhi, da je rekao: "Ako ne budeš podučavao ljude zbog nagrade, podučavaj ih da bi njihovim podučavanjem proširio i učvrstio svoje znanje, i ne strahuj od postavljenih pitanja. Doista, ona te upozoravaju na znanje koje ti ne poznaješ."

Vehb b. Munebbih i Sulejman b. Jesar rekli su: "Dobro pitanje je pola znanja, a blagost je pola života."

Muhammed b. Ma'n prenosi da mu je Abdul-Aziz b. Omer b. Abdul-Aziz rekao: "Nema stvari o kojoj nisam upoznat, osim stvari za koje sam se stidio da pitam. Ostario sam i još uvijek ih ne poznajem."

Ikrime prenosi da mu je Alija, radijallahu anhu, rekao: "Zapamtite pet stvari, da uzjašete deve i potražite ih, iscrpili biste se prije nego što biste ih pronašli: rob se ne boji osim za svoj grijeh i ne nada se nikome osim svome Gospodaru, neznalica se ne stidi da pita, niti se učeni stidi da, kada nešto ne bude znao, kaže: Allah najbolje zna, i strpljenje je na takvom stupnju vjerovanja kao i na kakvom je stupnju i glava u tijelu, pa kao što nema dobra u tijelu bez glave, tako nema ni vjere onaj koji nema strpljenja."

Obaveza spoznaje značenja "la ilahe illallah"

Kada je Vjerovjesnik, sallallahu alejhi ve sellem, od mušrika zatražio da kažu "la ilahe illallah", rekli su:

أَجَعَلَ الْآلِهَةَ إِلَٰهًا وَاحِدًا ۖ إِنَّ هَٰذَا لَشَيْءٌ عُجَابٌ
„Zar da bogove svede na Boga jednog? To je, zaista, nešto veoma čudno!“ ( Sad, 5 )

Oni su priznavali da je Allah: Stvoritelj, Onaj Koji daje opskrbu, Onaj Koji svime upravlja, Gospodar svega i njegov Vlasnik; kao što već Allah, dželle šanuhu, to o njima govori na mnogim mjestima u Njegovoj Knjizi ali...

Uzvišeni Allah je Svojim robovima je naložio spoznaju značenja "la ilahe illallah" i da znaju da nema drugog boga osim Njega. Uzvišeni kaže:

فَاعْلَمْ أَنَّهُ لَا إِلَٰهَ إِلَّا اللَّهُ
„Znaj da nema boga osim Allaha!“ ( Muhammad, 19 )

El-Buhari je komentirao ajet pa je naslovio: 'Poglavlje o znanju prije riječi i dijela', ukazujući time da je znanje o značenju "la ilahe illallah" prva obaveza, a zatim, poslije toga, dolaze riječi i djela. Allah, dželle šanuhu, kaže:

هَٰذَا بَلَاغٌ لِلنَّاسِ وَلِيُنْذَرُوا بِهِ وَلِيَعْلَمُوا أَنَّمَا هُوَ إِلَٰهٌ وَاحِدٌ
„Ovo je obznana ljudima i da njome budu opomenuti i da znaju da je samo on jedan Bog...“,( Ibrahim , 52 )


فَإِلَّمْ يَسْتَجِيبُوا لَكُمْ فَاعْلَمُوا أَنَّمَا أُنْزِلَبِعِلْمِ اللَّهِ وَأَنْ لَا إِلَٰهَ إِلَّا هُوَ
„Ako vam se ne odazovu, onda znajte da se on objavljuje samo s Allahovim znanjem i da nema boga osim Njega...“, ( Hud, 14 ) tj. znajte da nema boga osim Njega.

Uzvišeni kaže:

وَلَا يَمْلِكُ الَّذِينَ يَدْعُونَ مِنْ دُونِهِ الشَّفَاعَةَ إِلَّا مَنْ شَهِدَ بِالْحَقِّ وَهُمْ يَعْلَمُونَ
„Oni koje oni, pored Njega, prizivaju – neće moći da se za druge zauzimaju; moći će samo oni koji Istinu posvjedoče, oni koji znaju.“ .“( Az-Zuhruf, 86 )

Mufesiri vele: Osim onih koji posvjedoče "la ilahe illallah", a znaju srcem ono što su posvjedočili svojim jezicima.

Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao je: „Ko umre znajući da nema istinskog božanstva osim Allaha ući će u Džennet.”

Ovim i sličnim ajetima učenjaci dokazuju to da prva obaveza čovjeka jeste da spozna Allaha. Ovi ajeti ukazuju da najpritvrđenija obaveza jeste znanje o značenju riječi "la ilahe illallah", a da najveće neznanje jeste nedostatak znanja o njihovom značenju. Ako je poznavanje njihovog značenja najpritvrđenija obaveza, tada je neznanje o tome najveće i najružnije neznanje.

Čudno je kako neki ljudi kada čuju onoga ko govori o značenju ovih riječi, negirajući i potvrđujući, osuđuju to i govore: „Nismo obavezani ljudima i govorom o njima“. Takvima se kaže: „Naprotiv, ti si obavezan poznavanjem tevhida zbog kojeg je Allah, dželle šanuhu, stvorio džine i ljude i poslao sve poslanike da njemu pozivaju, kao i poznavanjem njemu suprotnog a to je širk koji neće biti oprošteni, niti obaveznik ima opravdanje za neznanje o tome. U tome nije dozvoljeno slijeđenje jer to je osnova svih osnova. Onaj ko ne poznaje dobro i zlo, taj je propao. Nema sumnje da je tevhid najveće dobro, a širk najveće zlo“.

Abdullahu b. Mesudu, radijallahu anhu, jedan čovjek je rekao:“Propao sam ako ne budem naređivao dobro i odvraćao od zla“. Ibn Mesud reče: „Propao si ako tvoje srce ne bude znalo dobro i zlo“.
Poznavanjem tevhida poznaju se njegovi pripadnici. Kao što je Alija, radijallahu anhu, rekao: „Spoznaj istinu, znat ćeš njene sljedbenike“.

Neke izreke Ebu Derde, radijallahu anhu

Ebu Derda, radijallahu anhu je rekao:

„Doista se znanje postiže samo učenjem, kao što se i blagost postiže blagošću.Ko bude tražio dobro, dat će mu se, ko se bude čuvao zla, sačuvat će se“.

„Tri su znaka neznanja: samodopadanje, mnoštvo govora o onome što ga se ne tiče i da zabranjuje neku stvar a sam je čini“.

„Doista , ono čega se najviše bojim za vas jeste greška učenjaka, rasprava licemjera s Kur'anom, a Kur'an je istina i on ima svoje svjetionike kao što i put ima svoje znakove.“

„Šutnja je mudrost a malo je onih koji je imaju pri sebi“.

„Onaj ko ne smatra ranjenje i kašnjenje radi znanja borbom, takvom je pomanjkalo razuma i inteligencije“.

„Allah subhanehu we te'ala opskrbljuje znanjem sretne, a uskraćuje ga nesretnim“.

„Znanje se postiže učenjem“

„Čije se znanje poveća poveća se i njegova osjećajnost“.


„Tražite znanje prije nego se ono uzdigne, a njegovo uzdizanje biva odlaskom njegovog nosioca.Učitelj i učenik su saučesnici u dobru, dok pri drugim ljudima nema dobra.Doista najbogatiji čovjek je učen čovjek čije je znanje potrebno drugima i kojim se okorištava onaj kome je znanje potrebno.Ako ne bude bilo potrebe za njegovim znanjem, on će se sam okoristiti znanjem koje mu je podario Uzvišeni Allah.Ja vidim kako vaši učeni umiru, a neznalice se ne podučavaju! Bojim se da ne ode prvi, a drugi se ne poduči! Kada bi učen tražio znanje , time bi samo povećao svoje znanje, a ništa mu ne bi bilo uskraćeno.Kada bi neznalica tražio znanje, našao bi ga dostojanstvenim.Vidim da ste se vi zasitili hranom a znanja ste gladni.“

„Šta vam je ?! Vidim kako vaši učeni odlaze, a neznalice se ne podučavaju! Podučavajte se znanju prije nego se ono uzdigne! Uistinu, ono će se uzdignuti s odlaskom učenih! Šta vam je ?! Vidim vas kako se trudite u onome što vam je već određeno, a zapostavljate ono čime ste zaduženi.Bolje poznajem vaše zle od potkivača koji poznaje konje :oni neće dolaziti na namaz osim na kraju i neće slušati Kur'an osim glasno.“
„Uistinu, najviše čega se bojim jeste da mi se, kada stanem na Dan obračuna, kaže:“Znao si, pa šta si uradio sa onim što si znao?!“

„Ne bojim se da mi se na Sudnjem danu kaže:“O Ebu Derda, šta si radio s onim što nisi znao?, već se bojim da mi se kaže:“O Uvejmire, šta si radio s onim što si znao?“

„Tvoja ljubav za dunjalukom ne ogleda se u stjecanju onoga što ti koristi od njega“.

“O Uvejmire, od tvog fikha je i popravljanje tvog načina života.“

„Nećeš postići cijeli fikh sve dok ne vidiš da Kur'an ima mnogo tumačenje i nećeš skupiti cijeli fikh sve dok ne budeš prezirao ljude kada je u pitanju Allahov subhanehu ve te'ala Zat (Biće), a zatim se vratiš svojoj duši pa je budeš prezirao više nego što prezireš ljude koje raspravljaju o Allahovom Zatu.“

„Čuvajte se pronicljivosti učenjaka.Čuvajte se da ne posvjedoče protiv vas svjedočenjem koje će vas strmoglaviti na vašim licima u vatru.Tako mi Allaha, ta pronicljivost je istina koju Allah subhanehu we te'ala, stavlja u njihova srca i čine je vidnom na njihovim pogledima.“

Šaljenje

Ebu Hurejre prenosi da su rekli Alejhisselamu:

— Allahov Poslaniče, pa ti se s nama šališ.
— Ali uvijek govorim samo istinu. (Tirmizi 1990, Ahmed 2/360 i El-Bejheki u Es-Sunenu 10/248.)

Enes b. Malik kazuje: "Dođe Vjerovjesniku, neka je mir i blagoslov na njega, neki čovjek, tražeći da mu da devu za jahanje, pa mu Alejhisselam reče:

— Dat ću ti da jašeš potomka deve.
— Allahov Poslaniče, šta mogu s njim? — s čuđenjem upita.
— Pa zar svaka deva nije nečiji potomak?! — reče Alejhisselam. (Ebu Davud 4998 i Et-Tirmizi 1991)

Bekr b. Abdullah priča: "Vjerovjesnikovi drugovi znali bi se gađati lubenicom, ali bi u ozbiljnim situacijama pokazivali svoju muškost."

Ibn Ebu Mulejke priča: "Aiša se našalila pred Allahovim Poslanikom neka je mir i blagoslov na njega, pa njena majka reče: — Allahov Poslaniče, neke su doskočice poput strelica.
— Čak i neke šale — reče Alejhisselam"
Enes b. Malik priča: "Kad je Vjerovjesnik, neka je mir i blagoslov na njega, došao kod nekih svojih žena — a među njima je bila i Ummu Seleme — reče: — Polahko, Endžeše, polahko vodi staklenice."

Kaže Ebu Kilabe: "Da je neko drugi umjesto Vjerovjesnika, neka je mir i blagoslov na njega, izgovorio ove riječi (Vodi staklenice...'), zamjerili bi mu." (El-Buhari 6149, Mu-1323 i El-Bejheki 10/199)

Šaljenje s djecom

Enes b. Malik priča: "Vjerovjesnik se, neka je mir i blagoslov na njega, toliko šalio s nama da bi znao kazati mome mlađem bratu:' Umejr, gdje je ptić?' " (El-Buhari 6203, Muslim 2150 i Ibn Madždže 4269)

Ebu Hurejre priča: "Vjerovjesnik je, neka je mir i blagoslov n njega, uzeo Hasana - ili Husejna - za ruke, stavio njegove noge na svoj i rekao mu: 'Penji se.'" (Ahmed 2/787 i Ibn Ebu Šejbe 6/380)

Džahilijjet - الْجَاهِلِيَّة

To je stanje u kojem su se nalazili arapi prije islama od džehla-neznaja o Allahu, poslanicima, propisima vjere, hvalisanju porjeklom, ohološću i drugim stvarima. To se veže za izraz džehl-neznanje koji je nasuprot ilma-šerijatski validnog znanja.

Šejhul-islam ibn Tejmijje, Allah mu se smilovao, kaže: «Onaj ko ne poznaje istinu je džahil neznatnog džehla a ko vjeruje nešto suprotno istini on je veliki džahil. Ako kaže nešto što je suprotno istini a poznaje ili ne poznaje istinu također se smatra džahilom. Kada to znamo konstatujemo da su ljudi prije Muhammedova, sallallahu alejhi ve sellem, poslanstva bili u džahilijetu koji se veže za neznanje. Ono na čemu su bili od djela i govora to su im izmislili džahili i po tome su postupali džahili. Također svi koji se suprostavljaju onome s čime su dolazili poslanici od židova i kršćana to se također smatra džahilijetom a ono prethodno se naziva opštim džahilijetom. A što se tiče džahilijeta koji je zastupljen nakon dolaska Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, on može biti u jednoj pokrajini mimo druge kao i u zemlji nevjerstva. Ili može se odnositi na neku osobu mimo druge kao što je primjer čovjeka dok ne primi islam, on je prije toga u džahilijjetu pa makar živio u muslimanskoj državi. A što se tiče opšteg vremena i vremenskih perioda ne postoji opšti džahilijet u vremenu nakon dolaska Muhammeda, sallallahu alejhi ve sellem. U njegovom ummetu će neprestano vidno biti jedna skupina na istini sve do Sudnjeg dana. Ograničen džahilijet može se odnositi na pojedine muslimanske kuće i na mnoge pojedince od muslimana kao što Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, kaže: «Četiri stvari kod mog ummeta su od džahilijjeta...» Bilježi ga Muslim. Zatim je Ebu Zeru rekao: «Ti si čovjek koji kod sebe ima džahilijeta.» Bilježi ga Buharija i Muslim, i slično.» Završen citat.


Rezime toga je da se džahilijet veže za džehl-neznanje a to je nepostojanje znanja. Džahilijet se može podjeliti na dva dijela:

1. Opšti džahilijjet. To je period i stanje prije slanja poslanika Muhammeda, sallallahu alejhi ve sellem, a koji se završio sa njegovim dolaskom.

2. Poseban džahilijjet koji se odnosi na neke zemlje, neke gradove i neke pojedince. Ova vrsta je stalno prisutna. Ovo objašnjava grešku koji uopšteno govore o džahilijetu kada kažu: "Džahilijet ovog stoljeća, ili džahilijet dvadesetog stoljeća" i slične izreke. Ispravno je reći: "Džahilijet pojedinaca u ovom stoljeću ili većine ljudi ovog stoljeća". A što se tiče uopštenog govora i izražavanja to nije ispravno niti dozvoljeno jer je s dolaskom Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, prestao period opšteg džahilijjeta.

"Ko na mene slaže namjerno neka sebi pripremi mjesto u vatri."

Prenosi se od Ibn Burejde od njegova oca da je rekao: "Na dvije milje od Medine bilo je naselje Benu Lejsa. Između njih je bio čovjek koji je u džahilijetu od njih prosio neku ženu, pa ga nisu htjeli oženiti. Jednog dana im je došao, a na njemu bijaše ogrtač, pa reče: "Poslanik, sallallahu alejhi ve selleme, me je odjenuo ovim ogrtačem i naredio mi je da ja sudim u pogledu vaših imetaka i krvi." Zatim je otišao i odsjeo kod one žene koju bijaše volio. Svijet je poslao nekoga do Poslanika, sallallahu alejhi ve selleme, pa im on reče: "Slagao je Allahov neprijatelj." Zatim je poslao jednog čovjeka, pa mu reče: "Ako ga zatekneš živog, a ne mislim da ćeš ga zateći živog, odsjeci mu glavu, a ako ga zatekneš mrtvog spali ga na vatri." Kaže: "To su riječi Allahova Poslanika, sallallahu alejhi ve selleme: "Ko na mene slaže namjerno neka sebi pripremi mjesto u vatri." Sened hadisa je sahih po šartovima sahiha.

Ljudi u pogledu hadisa imaju dva mišljenja:

Prvo. Rad po vanjštini hadisa, tj. ubijanje onog ko namjerno slaže na Poslanika, sallallahu alejhi ve selleme. Među njima ima i onih koji kažu da time postaje kafir. To je mišljenje skupine, a od njih su: Ebu Muhammed Džuvejni, a isto prenosi Ibn Akil od svog šejha.


Ubej Fadl Hemedani kaže: "Novotari u islamu, lažci i oni koji izmišljaju hadise su gori od mulhida-bezbožnika koji napadaju vjeru s polja, dok ovi nastoje da je iskvare iznutra. Oni su kao jedan narod koji brani grad unutar zidina. Mulhidi su poput onih koji ga opsjedaju s vana a ovi su poput izdajica koji im iznutra otvore kapije utvrđenja. Nema sumnje da oni predstavljaju zlo za islam. Objašnjenje ovog mišljenja bi bilo da laž na Poslanika predstavlja laž na Allaha, zbog toga je i rekao: "Laž na mene nije kao laž na nekog od vas." Ono što naredi Poslanik, sallallahu alejhi ve selleme, to mu je naredio Allah, dželle še'nuhu, i obaveza je to slijediti kao što je obaveza slijediti Allahove naredbe. Ono o čemu nas on obavjesti obaveza je u to vjerovati poput onog o čemu nas je obavjestio Allah, dželle še'nuhu...

Opće je poznato da onaj ko slaže na Allaha tvrdeći da je Allahov poslanik ili vjerovjesnik te da od Allaha prenosi lažne vijesti, kao što je slučaj Musejleme i Anesija i drugih koji su za sebe tvrdili poslanstvo, takav je nevjernik čija krv postaje dozvoljenom. Isti je slučaj sa onim ko namjerno slaže na Poslanika, sallallahu alejhi ve selleme. Laž na njega je na stepenu njegova ugonjenja u laž. Otuda je Allah te dvije stvari spojio u ajetu:

وَمَنْ أَظْلَمُ مِمَّنِ افْتَرَىٰ عَلَى اللَّهِ كَذِبًا أَوْ كَذَّبَ بِالْحَقِّ لَمَّا جَاءَهُ ۚ أَلَيْسَ فِي جَهَنَّمَ مَثْوًى لِلْكَافِرِينَ
„I ima li onda nepravednijeg od onoga koji o Allahu izmišlja laži ili poriče Istinu koja mu dolazi? I zar nevjernicima nije mjesto u Džehennemu?“ (El-Ankebut,68)

Šta više, možda je laž na njega veći grijeh od ugonjenja u laž Poslanika. Otuda je Allah prvo spomenuo laž u ajetu. Isto tako je onaj koji govori istinu o njemu na većem stepenu od onog koji vjeruje da je istina ono o čemu je obavjestio. Ako je lažac kao onaj ko ugoni u laž, ili još gore od toga, isti je slučaj sa lašcem na Allaha i onim koji ga poriče. Onaj ko laže na Poslanika je kao onaj koji ga ugoni u laž. To pojašnjava činjenica da njegovo ugonjenje u laž predstavlja vrstu laži koja obuhvata nijekanje onoga o čemu je obavjestio, što opet predstavlja rušenje Allahove vjere. Nema razlike oko toga da li se u laž ugoni zbog jedne obavjesti s kojom je došao ili zbog svih obavjesti. Takav postaje kafirom jer tim postupkom ruši poslanicu i Allahovu vjeru. Onaj ko slaže na njega, time u Allahovu vjeru unosi, namjerno, ono što nije od nje i misli da je obaveza na ummetu da vjeruje u tu vijest i da se pokori tome, jer, to onda biva od Allahove vjere, iako zna da to nije Allahova vjera. Dodavanje dodataka u vjeru je kao i oduzimanje od nje. Nema razlike između onog ko zaniječe ajet iz Kur'ana i onoga ko namjerno napiše neki govor tvrdeći da je to sura iz Kur'ana...

Poenta ove stvari se ogleda u tome što je Poslanik, sallallahu alejhi ve selleme, bio najsavršeniji čovjek u svakom pogledu. Ono što je izostavio od govora i djela treba znati da je to ostavljanje potpunije od činjenja istog, a ono što je uradio treba znati da je taj posao bolji i potpuniji od ostavljanja istog. Pa ako čovjek na njega slaže namjerno ili od njega prenese vijest koju on nije rekao, onda to predstavlja omaložavanje Poslanika sallallahu alejhi ve sellem, jer, da je to predstavljalo savršenstvo onda bi to poteklo od njega. Onaj ko ponižava Poslanika, sallallahu alejhi ve selleme, postaje nevjernik...