«Licemjeri se zaklinju Allahom da nisu govorili, a sigurno su govorili nevjerničke riječi i pokazali da su nevjernici, nakon što su javno islam bili primili,» (prijevod značenja Tevba, 74)
Allah Uzvišeni jasno spominje da od govora ima onog što je kufr (nevjerstvo).
I kaže Uzvišeni: «0n vam je već u Knjizi objavio: kad čujete da u Allahove ajete kufr čine i da im se izruguju, ne sjedite s onima koji to čine dok ne stupe u drugi razgovor, inače, bićete kao i oni. Allah će sigurno zajedno sastaviti u džehennemu licemjere i nevjernike,» (prijevod značenja Nisa, 140) Uzvišeni jasno spominje da govor o Allahovim ajetima može biti kufr.
I kaže takođe: «Reci: "Zar se niste Allahu i riječima Njegovim i Poslaniku Njegovu rugali? Ne ispričavajte se! Postali ste nevjernici, nakon što ste vjerovali,» (prijevod značenja Tevba 65-66) Uzvišeni jasno spominje da je ismijavanje Allahom, Njegovim ajetima ili poslanicima djelo kufra koje izvodi iz imana. Uzvišeni nije rekao: Ja sam znao da je u vašim srcima kufr, već ih je nazvao nevjernicima samim ismijavanjem. Ko tvrdi nešto drugo mimo ovoga taj laže i potvara Uzvišenog Allaha.» (El-Fisal fil mileli vel ehvai ven-nihal, 3/244-245)
I kaže ibn Hazm: «Negiranje neke stvari za koju vjerodostojan dokaz ukazuje da nema imana osim vjerovanjem u nju - je kufr. Izgovaranje riječi za koje dokaz ukazuju da su riječi kufra - je kufr. Činjenje djela za kojeg dokaz ukazuje da je kufr - je kufr. Kufr se povećava, a sve što se u njemu povećava je kufr. On se i smanjuje a sav je opet - i ono što je ostalo i ono što se umanjilo - kufr. Neki kufr je veći, teži i gori od drugog a čitav je opet kufr.» (El-Fisal, 3/256)
I kaže ibn Hazm: «Izgovaranje jezikom bez vjerovanja srca ne koristi kod Allaha, Azze ve Dželle, jer neko od nas izgovori kufr prenoseći ili učeći Kuran ali time nije kafir sve dok ne prizna da je povjerovao u kufr. Kaže ebu Muhammed (t.j. ibn Hazm :) : Pa ako murdžije uzmu ove riječi kao dokaz i kažu da ispoljavanje kufra nije kufr, kažemo: Davanje imana ne pripada nama već Uzvišenom Allahu. S obzirom da nam je On naredio da učimo Kur'an u kojem je spomenuo riječi nevjernika, a On Uzvišeni ne želi kufr svojim robovima - time učač Kur'ana izlazi iz pojma kufra u Allahovo zadovoljstvo i iman.
Uzvišeni Allah kaže: «Oni koje oni, pored Njega, dozivaju - neće moći da se za druge zauzimaju; moći će samo oni koji Istinu priznaju, oni koji znaju.» (prijevod značenja Zuhruf, 86) Onaj ko posvjedoči o kufru kafira izlazi iz pojma kufra u Allahovo zadovoljstvo i iman.
Allah Uzvišeni takođe kaže: «-osim ako bude na to prisiljen, a srce mu ostane čvrsto u vjeri-» (prijevod značenja Nahl, 106) Onaj čiji je (اِكراهُه) ikrah (prisila) pritvrđen ispoljavanjem kufra nije nevjernik, jer ima olakšicu od Allaha. Ostaje onaj ko ispolji kufr ne kao karija (učač Kurana, učeći ajete o kufru), niti kao svjedok, niti kao onaj ko prenosi kufr ili onaj ko je prisiljen. Idžma'om-saglasnošću ummeta takvom se obavezno sudi kufrom jer je to sud Allahova Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, i Kur'anski tekst da je onaj ko izgovori riječi kufra -kafir. Riječi Uzvišenog: "Oni koji svoja prsa kufru otvore...", ne ukazuju samo na kufr ubjeđenja, kako neki misle. Naprotiv svako ko izgovori riječi kojima muslimani presuđuju onome ko ih izgovori kufrom, a nije karija, svjedok, prisiljeni ili onaj ko prenosi, - takav je svoja prsa otvorio kufru, u smislu da je svoja prsa otvorio prihvatanju kufra čije je izgovaranje zabranjeno i muslimanima i nevjernicima. Ispoljavanje kufra mimo dozvoljenih situacija je u stvari otvaranje prsa kufru, tako da njihovo obmanjivanje ovim ajetom biva (باطلٌ) batil (neistinito, neispravno), ve billahi et-tevfik.» (El-Fisal fil mi-leli vel ehvai ven-nihal, 3/249-250)
I kaže ibn Hazm takođe: «Što se tiče njihovih riječi - tj. džehmija, murdžija i ešarija - da je Allahova obavijest o nevjerstvu ovih ljudi, dokaz da je u njihovim srcima kufr, te da psovanje Allaha nije kufr već ukazuje da u srcu ima kufra, pa makar se radilo o kafiru koji nikada nije spoznao Allaha - sve to je njihova puka tvrdnja koja nema dokaza u šerijatskom tekstu, niti u vjerodostojnom ili nevjerodostojnom sunnetu. U osnovi nema potpore ni u razumu, idžmau'-saglasnosti uleme i kijasu, niti u govoru nekog od selefa prije nego li se pojavio prokletnik Džehm ibn Safvan (osnivač sekte džehmija). Kada je sve to(باطلٌ) batil (neistinito, neispravno), potvora i laž, onda njihov govor pada u vodu, hvala Allahu, Azze ve Dželle. A kako i ne bi kad dokaz iz Allahove Knjige, sunneta, idžma'-saglasnosti uleme, logike i osjećaja, ukazuju na neispravnost ovih riječi.» (El-Fisal fll mileli vel ehvai ven-nihal, 3/241)
I kaže ibn Hazm: «Džehmijama i ešarijama koji kažu: "Poricanje Allaha i psovanje Njega, kao i poricanje Njegova Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, ukoliko se ispolji jezikom nije kufr već je dokaz da u srcu ima kufra." kažemo: "Ko tvrdi da je onaj ko ispolji kufr svojim jezikom (جاحِد ) džahid (onaj koji negira i poriče) svojim srcem, taj laže i iznosi potvoru na Allaha. Pogledaj šejtanovo (Iblisovo) svjedočenje kojim je u zabludu odveo svoje štićenike (tj. učinio je kufr time što je odbio sedždu ali pored toga ne poriče svojim srcem Stvoritelja već kaže: Rabbi - Gospodaru moj. op.). Uzvišeni je posvjedočio da oni znaju istinu ali je skrivaju. Znaju da je Allah i Njegov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, hakk-istina, ali svojim jezicima ispoljavaju suprotno tome. Uzvišeni ih nikada nije nazvao nevjernicima osim zbog onoga što su ispoljili svojim jezicima i djelima, poput onoga što su uradili Iblis, ehlul kitabije i drugi."» (El-Fisal fil mileli vel ehvai ven-nihal, 3/259)
Ebu Muhammed Ali ibn Hazm ez-Zahirij (umro 456 h.g.)
