Odanost i Prezir

Da bi govorili o odanosti i preziru ispravnog učenja u Islamu, moramo prvo, u ovome uvodu, razmotriti tri sljedeća aspekta njegova učenja:

1. Stvarno značenje Islama predstavljenog u riječima kelimei-šehadeta
لا اله الا الله محمد رسول الله Nema boga osim Allaha, Muhammed je Allahov Poslanik i pravi smisao ovih riječi,

2. Smisao odanosti i prezira koji riječi kelimei-šehadeta podrazumijevaju i

3. Širk, nevjerstvo, licemjerstvo i odmetništvo od vjere koji izvode iz Islama.

Cilj mi je, da u granicama mogućnosti, pokušam prikazati šta je pravi smisao učenja Islama, a šta je u suprotnosti sa njim i da se posebno osvrnem na pitanje i ulogu odanosti i prezira u životu muslimana. Odanost i prezir su sastavni dio vjerovanja (akide) i o njima je nezamislivo govoriti, a da se ne krene od riječi kelimei-šehadeta. Da bi odanost i prezir koji musliman ispoljava bili ispravni, neophodno je da se i učenje Islama ispravno poznaje, jer bez istinskog poznavanja vjerovanja ne može biti ni ispravne odanosti ni prezira koji se Šerijatom traže.


Osim toga, upoznavanje sa misijom Allahovog Poslanika, s.a.v.s., sa rezultatima do kojih je ona, u preobražaju historije čovječanstva, dovela; sa civilizacijom koja je muslimane, od kako su spoznali Gospodara, Njegovu vjeru i Vjerovjesnika, visoko uzdigla, još se više nameće potrebnom, jer ćemo jedino tako shvatiti da je, upravo ona, bila ta koja je ljude koji su živjeli kao neznalice i slijepci, spasila i nakon smrti proživila:

Zar je onaj koji je bio u zabludi, a kome smo Mi dali život i svjetlo pomoću kojeg se među ljudima kreće, kao onaj koji je u tminama iz kojih ne izlazi? (El-En am, 122.)

To stanje u kome su bili možda je najbolje opisao el-Mikdad b. el-Esved, r.a., jedan od istaknutih ashaba, koji je, kako u navodi Ebu Neim rekao: "Tako mi Allaha, ni jedan drugi vjerovjesnik kao Muhammed, s.a.v.s., nije poslan u težem stanju ni u gorem neznaboštvu. Mislili su da ,nema bolje vjere od idolopoklonstva. Došao je sa Knjigom koja je rastavila Istinu od laži i dijete od roditelja. Bilo je onih kojima je Allah otvorio srce za vjeru da su na svog roditelja, dijete ili brata pokazivali kao na nevjernika , da bi obznanili da je propao onaj ko uđe u vatru i da im nije svejedno kako njihovi najbliži i najdraži propadaju u vatru. To su oni za koje je Uzvišeni Allah rekao da su govorili;

Gospodaru naš, podari nam u ženama našim i djeci našoj radost i učini da se Čestiti na nas ugledaju. (El-Furkan, 74.)

Govoreći o neznaboštvu predislamskih Arapa i ukazanoj milosti prema muslimanima, time što ih je uputio na Pravi put, Uzvišeni kaže:

Svi se čvrsto Allahova užeta držite i nikako se ne razjedinjujte! I sjetite se Allahove milosti prema vama kada ste bili jedni drugima neprijatelji, pa je On složio srca vaša i vi ste postali, milošću Njegovom, prijatelji; i bili ste na ivici vatrene jame, pa vas je On nje spasio. Tako vam Allah objašnjava Svoje dokaze da biste na pravom putu istrajali. (Alu Imran, 103.)

Kada su ashabi, neka je Allah s njima zadovoljan, nakon džahilijjeta upoznali Islam, odgajani na Kur'anu i vjerovjesničkoj praksi, postali su najbolja generacija koju je historija Islama ikada zapamtila.

Šta misliš u čemu je tajna tog neviđenog uspjeha o kome čitamo i slušamo i koji nam u poređenju sa bezdanom na čiju smo ivicu dospjeli danas liči na san? Kad bi neko iz te generacije primio Islam, jednom zauvijek bi raščistio sa svojom prošlošću u džahilijjetu; ostavio mračni ponor iza sebe, napustio tupoglava shvaćanja i odrekao se robovanja imetku i čovjeku, prihvatio se čistog života u Islamu širokog svijeta ispunjenog Allahovim svjetlom, sasvim novog poimanja sredine; odrekao se ugnjetavanja drugih zarekao da će robovati samo Uzvišenom Allahu.

Tajna tog uspjeha i veličine leži u tački s koje je Božiji Poslanik, s.a.v.s., krenuo; u riječima da nema boga osim Allaha i da je Muhammed Allahov poslanik, riječima koje su pokidale sve veze i počupale sve korijene osim jednog, korijen vjerovanja iz koga izrasta ljubav prema Allahu, najjača veza braće u vjeri, veza pred kojom se ruše sve barijere nacionalne, rodbinske, staleške i rasne različitosti.

Muslim u svome Sahihu od Ebu Hurejre, r.a., bilježi da je Allahov Poslanik, s.a.v.s., rekao: "Na Sudnjem danu Uzvišeni će Allah upitati:Gdje su oni koji su se u ime Moje Uzvišenosti voljeli? Danas ću ih staviti pod okrilje Moga hlada, danas kad drugog hlada do Moga nema."?

Od Omera b. el-Hattaba. r.a., se prenosi da je Poslanik, s.a.v.s., rekao: "Među Allahovim robovima ima i takvih ljudi koji nisu ni vjerovjesnici ni šehidi, a kojima će na Sudnjem danu, zbog njihove bliskosti Allahu, zavidjeti i Vjerovjesnici i šehidi. - Božiji Poslaniče, reci nam ko su oni!, rekli su.-To su oni koji se u ime Allaha međusobno vole, iako među njima nema nikakvih rodbinskih veza niti materijalnih interesa koji ih povezuju, odgovorio je. -Tako mi Allaha, lica su im od svjetla i svjetlo je ono što rade. Neće se bojati kad se drugi budu bojali, niti žalostiti kad se drugi budu žalostili." Pogledaj šta stoji u sljedećem ajetu:

I neka se ničega ne boje i ni za čim neka ne tuguju Allahovi štićenici! (Junus, 62.)

Allahov Poslanik, s.a.v.s., proveo je u Mekki trinaest godina pozivajući ljude u vjeru, urezujući je u srce onih koji su primili Islam. Rezultati toga počeli su se odražavati na njihovim djelima još u Mekki, a neprekidnom borbom za širenjem Allahove riječi na Zemlji nakon što je u Medini udaren kamen -temeljac mladoj islamskoj državi na čijem je čelu stajao Muhammed, a.s.

Ono što nas danas navodi da govorimo o ispravnom vjerovanju u Allaha, onako kako o Njemu uči Islam, je skretanje svijeta sa pravog puta, osim onih kojima se Allah smilovao. Danas se nameće nužna potreba da se svijetu objasni ispravno vjerovanje (akida) kako ga je donio Allahov Poslanik, s.a.v.s.

Ovo pitanje danas je kod većine svijeta postalo puka fraza koja se samo izgovara, bez svijesti i ikakvog znanja šta ona znači i šta podrazumijeva. Problem se ne zaustavlja samo na ovome, nego zadire i dublje, budući da se pokušavaju navesti neki tekstovi kao dokaz ispravnosti ovakvog shvaćanja, ne uzimajući u obzir sve tekstove koji o ovome pitanju govore i ne uvažavajući objašnjenja koja su data u nauci; hadiskim knjigama, komentarima i objašnjenjima od strane najmjerodavnijih i najučenijih ljudi ovog Ummeta tokom duge historije.

Pored ovoga, najšire značenje služenja Allahu i na ovom i na onom svijetu, svedeno je na suhoparne obrede koji se ogledaju u namazu, postu, zekatu i hadždžu.

Druge norme na kojima također počiva život: odanost prema kome? prezir - koga? ljubav i mržnja - prema kome? su pitanja i pojmovi o kojima gotovo nitko ne razmišlja. Ova vjera ne uči samo o rububijjetu (postojanju Boga) nego i o uluhijjetu (obaveznosti obožavanja i pokoravanja samo Njemu), kao i Njegovim savršenim svojstvima i imenima koja dolikuju Allahovoj veličini i uzvišenosti.

Razmisli malo, kao što kaže šejh Muhammed b. Abdulvehhab, Allah mu se smilovao: "Da je Allahov Poslanik, kada je počeo opominjati idolopoklonike na pogubnost idolopoklonstva (širka) i tražiti od njih da vjeruju samo u jednog Allaha, nije izazvao odmah njihovu mržnju. Oni u tome nisu vidjeli ništa opasno po sebe, dok otvoreno nije počeo vrijeđati njihovu vjeru i za njihove glavešine govoriti da su neznalice. Tek tada su se razbjesnili prema Poslaniku i njegovim ashabima tajeći prema njima neprijateljstvo i govoreći: -lznevjerio je naša očekivanja, jismijava se našoj vjeri i vrijeđa naše bogove!"

Međutim, svakome je poznato da Božiji Poslanik, s.a.v.s., nikada nije uvrijedio ni Isaa, a.s., ni njegovu majku, ni meleke ni dobre ljude, nego su, kad im je rekao da njihova božanstva ne mogu ni koristiti ni štetiti, niti im se odazvati ako ih pozovu, rekli da ih vrijeđa.

Ako si ovo razumio, vidjet ćeš da čovjekov Islam nije ispravan, čak i ako je odbacio širk i priznao da je jedino Allah bog, sve dok se ne suprotstavi šrku i prema nemuslimanima otvoreno ne pokaže mržnju i neprijateljstvo, kako Uzvišeni u poglavlju El-Mudžadele kaže: .

Ne treba da ljudi koji u Allaha i u onaj svijet vjeruju budu u ljubavi sa onima koji se Allahu i Poslaniku Njegovu suprotstavljaju, makar im oni, bili, očevi njihovi, ili sinovi njihovi ili braća njihova, ili rođaci njihovi. Njima je On u srca njihova vjerovanje usadio... (El-Mudžadele,

Ako ovo dobro razumiješ, vidjećeš da većina onih koji svojataju vjeru ne poznaju dovoljno riječi kelimei-šehadeta, tj. šta znači: "Nema boga osim Allaha". Šta bi drugo ulilo snagu prvim muslimanima da izdrže sva ta silna zlostavljanja, mučenja, dopadanja ropstva i prisilno iseljenje u Abesiniju? Ne treba zaboraviti da niko od Poslanika, s.a.v.s.. nije bio milostiviji i da je mogao ikome dati olakšicu, sigurno bi je dao njima.

Sve dok ima onih koji dovoljno ne poznaju smisao riječi: "Nema boga osim Allaha", one se moraju objašnjavati, tumačiti njihov smisao, na šta one obavezuju, šta iz njih proizilazi, a šta ih kvari.

"Što sam vam zabranio, klonite ga se, a što sam vam naredio, praktikujte to koliko možete..."

Riječi Poslanika, alejhis-selam: "Što sam vam zabranio, klonite ga se, a što sam vam naredio, praktikujte to koliko možete..." prema mišljenju nekih učenjaka su u značenju da je imperativ zabrane snažniji i preči od naređenja jer u zabrani nema nikakve mogućnosti ni prostora za bilo kakvu toleranciju, dok je naredba ograničena mogućnošću. To mišljenje prenosi se od imama Ahmeda.

U tom kontekstu jeste i izjava selefa: "Djela dobročinstva i čestitosti mogu činiti i dobri i pokvareni, ali grijeha se klone samo iskreni."

Od Ebu Hurejre, radijallahu anhu, prenosi se da mu je Vjerovjesnik, alejhis-selam, rekao: "...kloni se zabranjenog, bit ćeš najpobožniji medu ljudima..." (Tirmizi)

Hasan el-Basri veli: "Najbolje djelo pobožnjaka jeste kloniti se Allahovih zabrana."

Preferiranje klonjenja zabrana nad činjenjem naredbi jasno je vidljivo u hadisu i to se odnosi samo na dobrovoljne ibadete (nafile), a poznato je da je oblik činjenja vadžiba bolji od oblika izostavljanja grijeha. To je zbog toga što su dobra djela, sama po sebi, cilj, dok se od zabrana traži njihova neprimjena te se za njihovu realizaciju ne uvjetuje nijet što nije slučaj s naredbama. Također, ponekad ostavljanje naredbi može biti nevjerstvo kao npr. ostavljanje šehadeta, temelja islama ili nekih od njih, kako je već objašnjeno, što nije slučaj s kršenjem zabrana čije upražnjavanje ne vodi u nevjerstvo.

To potvrđuje izjava Ibn Omera, radijallahu anhuma: "Bolje je odvratiti lopova od harama negoli udijeliti stotinu hiljada dinara na Allahovom putu!"


Omer ibn Abdulaziz, rahimehullah, rekao je: "Nije bogobojaznost noć provesti u lbadetu, niti dane u postu, niti to pomiješati. Prava bogobojaznost jeste ispunjavanje Allahovih naredbi i napuštanje Njegovih zabrana. Ako uz to čovjek pridoda i dobra djela, to je onda dvostruko dobro!"

Također se od njega prenosi da je rekao: "Poželio sam da klanjam samo pet dnevnih namaza i vitr, da dajem zekat i da više ne udijelim ni dirhem sadake, da postim ramazan i da nakon njega ne postim nijedan dan, da obavim obavezni hadž i da nakon njega više ne obavim nikakva hadža, a da potom uzmem višak svog imetka (hrane) i izdvojim ga iz onoga što mi je Allah zabranio i da se ubuduće čuvam tog harama."

Može se rezimirati i reći da sva ta predanja upućuju da je klonjenje zabrana, pa makar i minimalno, bolje od izvršavanja mnogobrojnih nafila i ostalih dobrovoljnih ibadeta jer to je farz a posljednje je nafila.

Neki od postklasičara rekli su da je Poslanik, alejhis-selam, rekao: "Kada vam nešto zabranim, klonite ga se, a kad vam neku stvar naredim, uradite je koliko možete" zbog toga što se primjena naredbe postiže samo pozitivnim djelovanjem, a realizacija djela zavisi od uvjeta i razloga od kojih je neke ponekad nemoguće izvršiti. Zato je naredbu ograničio mogućnošću isto kao i bogobojaznost.
Uzvišeni veli:

"...zato se Allaha bojte koliko god možete..." (Et-Tegabun, 16.)

Isti je slučaj i sa hadžom:

"...hodočastiti Kuću dužan je, Allaha radi, svaki onaj koji je u mogućnosti..." (Ali-Imran, 97.)

Što se tiče zabrana, od njih se zahtijeva da se ne primjenjuju i to je osnova, temelj. Pod tim se podrazumijeva njen kontinuitet. I to je moguće ostvariti i u tome ne postoji nešto što se ne može. Međutim, i to je donekle diskutabilno. To je zbog toga što motiv za činjenje grijeha ponekad može biti vrlo snažan tako da se čovjek kod njega ne može strpjeti da ga ne počini, a posebno još ako ima mogućnost za to. Udaljavanje od njega u toj situaciji zahtijeva od čovjeka velike napore, možda čak teže za dušu od onih koji je navode na činjenje pokornosti. Zbog toga ima mnogo ljudi koji se mogu strpjeti na izvršavanje naredbi, ali ne mogu ostaviti zabrane.
U tom kontekstu je i Omer, radijaliahu anhu, upitan o ljudima koji žude za strastima, ali ih ne rade, pa je rekao: "To su ljudi čija je srca Allah stavio na kušnju. Njima će biti oprošteno i velika ih nagrada čeka!"

Može se onda reći da Uzvišeni ne opterećuje ljude iznad njihovih mogućnosti. Mnogih djela ih je oslobodio samo zato što im predstavljaju poteškoću da bi im ih olakšao i iz milosti prema njima.Međutim, što se tiče zabrana, niko se ne može pravdati zbog njihova kršenja zbog jakih motiva i strasti. Naređeno je svima da se ih u svakom slučaju klone. Zabranjena hrana koja se u nuždi dozvoljava da bi se život spasio nije dozvoljena radi uživanja u njoj i radi strasti. Ovo potvrđuje konstataciju imama Ahmeda u kojoj stoji da je zabrana kompleksnija od naredbe i u tom smislu je, prije svega, i hadis Poslanika, alejhis-selam, kojeg prenosi Sevban i drugi, a u kojem stoji:
"Ustrajte, pa i pored toga što nećete biti u stanju sve izdržati!" ( Ibn Madža, 277 )

U riječima Poslanika: "...a što sam vam naredio, praktikujte to koliko možete...", jeste dokaz za onoga ko ne može izvršiti sve naredbe. Takav će uraditi koliko može od njih. Ovo se pravilo proteže kroz sva poglavlja, kao npr. čistoću. Pa ako ne može ispuniti sve uvjete, već neke može, a druge ne može zbog nedostatka vode, ili bolesti nekih organa, u tom će slučaju oprati dijelove tijela koje može a preko onih dijelova koje ne može oprati uzet će tejemum.

To se odnosi i na namaz. Pa ko ne može klanjati zbog bolesti stojeći,klanjat će sjedeći, pa ako ni tako ne može, onda će klanjati ležeći. Prenosi Buharija u svom Sahihu od Imrana ibn Husajna, r.a., da je, Poslanik, alejhis-selam, rekao:
"Klanjaj stojeći, ako ne možeš, pa sjedeći; pa ako nisi i to u stanju učiniti, lezi na bok i klanjaj!"( Buhari, 2/587 )
A ako ne mogne ništa od toga, onda će išaretiti i klanjati s nijetom jer ni u takvom stanju nije oslobođen namaza, prema najpoznatijem mišljenju.

Isto pravilo važi i za sadekatul fitr. Ko bude u mogućnosti dati dio sa'a hrane dužan je to učiniti prema najispravnijem mišljenju.

Međutim, ko bude u mogućnosti postiti dio dana, a ne cijeli, neće biti obavezan to raditi, prema mišljenju svih učenjaka, jer post dijela dana nije ibadet sam po sebi.

Ista je stvar s onim ko mogne osloboditi dio roba u kefaretu (otkupu). To neće biti dužan, jer parcijalizacija roba nije draga Zakonodavcu. Naprotiv, on je naredio da se to na svaki način izvrši u cjelini.

Međutim, kome promakne stajanje na Arefatu, da li je takav obavezan izvršiti ostatak obreda hadža kao što su noćenje na Muzdelifi i bacanje kamenčića ili nije?
Ili će se ograničiti samo na tavaf i saj a potom osloboditi od ihrama kao da je učinio umru? Od Ahmeda se prenose dva predanja. Poznatije je ono u kojem se kaže da će se ograničiti na tavaf i saj jer je noćenje i bacanje kamenčića usko povezano s obredima koji se rade prije i poslije stajanja na Arefatu. A Allah je naredio da se spominje kod Meš'aril harama i u određenim danima samo onome ko je nakon stajanja krenuo s Arefata, što znači da to nije naređeno onome ko nije stajao na Arefatu, kao što nije naređeno ni onome ko obavi umru. A Allah najbolje zna.

Naređivanje dobra i odvraćanje od zla

Dobro se ogleda u svemu što nam Allah ili Njegov Poslanik naređuju. Zlo se, također, ogleda u svemu onome što nam Allah ili Njegov Poslanik, zabranjuju. Uzvišeni kaže:

كنتم خير أمة أخرجت للناس تأمرون بالمعروف وتنهون عن المنكر وتؤمنون بالله

“Vi ste narod najbolji od svih koji se ikad pojavio: tražite da se čine dobra djela, a od nevaljalih odvraćate, i u Allaha vjerujete.” (Suretu Ali Imran, ajet 110)

Ibn Kesir kaže: “Značenje je da su najbolji i najkorisniji narod za ljude, i to, počinjući od prvog (islamskog stoljeća) pa nadalje. Ko se okiti svojstvima ovoga naroda (ummeta) ulazi u pohvalu izrečenu u ajetu.

Omer ibnul-Hattab, r.a., kaže: “Koga raduje da bude od ovog ummeta neka izvrši Allahov uslov za to” – prenosi Ibn Džerir.

Allah, dž.š., kaže:

“Allah je od vjernika kupio živote njihove i imetke njihove u zamjenu za Džennet koji će im dati – oni će se na Allahovu putu boriti, pa ubijati i ginuti. On im je to zbilja obećao u Tevratu i Indžilu i Kur’anu -, a ko od Allaha dosljednije ispunjava obećanje Svoje? Zato se radujte pogodbi svojoj koju ste s Njim ugovorili, i to je veliki uspjeh. Oni se kaju, i Njemu robuju, i Njega hvale, i poste, i molitvu obavljaju, i traže da se čine dobra djela, a od nevaljalih odvraćaju i Allahovih propisa se pridržavaju. A vjernike obraduj!” (Suretut-Tevbe, ajet 111-112)


To je jedno od najspecifičnijih svojstava Allahovih štićenika (evlija). Uzvišeni kaže:

“A vjernici i vjernice su prijatelji jedni drugima: traže da se čine dobra djela, a od nevaljalih odvraćaju, i molitvu obavljaju, i zekat daju, i Allahu i Poslaniku Njegovu se pokoravaju. To su oni kojima će se Allah sigurno smilovati.” ( Suretut-Tevbe, ajet 71)

Naređivanje dobra i odvraćanje od zla kao kategorija ima pravilo fardi-kifajeta (kolektivna obaveza) – ako ga jedna skupina muslimana obavi dužnost spada sa ostalih. Može postati fardi-ajnom (pojedinačnom strogom obavezom) onome koji pojedinačno vidi kakvo zlo, kao što se spominje u “Šerhu Muslima”. Šerijatski tekstovi iz Kur’ana i Sunneta jasno naznačavaju i podstiču na ovo djelo. Allah, dž.š., govori:

“I neka među vama bude onih koji će na dobro pozivati i tražiti da se čini dobro, a od zla odvraćati, - oni će šta žele postići. I ne budite kao oni koji su se razjedinili i u mišljenju podvojili kada su im već jasni dokazi došli, - njih čeka patnja velika.” (Suretu Ali Imran, ajet 104-105)

Ibn Kesir kaže: “Uzvišeni naznačava da od vas bude specijalizirana grupa za obavljanje dužnosti pozivanja u dobro, naređivanje dobra i odvraćanje od zla, a takvi su uspjeli. Misli se na mudžahide i islamske učenjake. Ovim ajetom se želi organizovati skupina iz ovog ummeta koja će se posvetiti ovoj dužnosti, iako je (općenito) to dužnost svakog pojedinca kao što je potvrđeno u Sahihu Muslima od Ebu Hurejre, r.a, da je Poslanik, rekao:

“Ko od vas vidi kakvo zlo neka ga otkloni svojom rukom, a ako ne može onda jezikom, a ko ne može onda srcem , a to je najslabiji iman.”

Naređivanje dobra i odvraćanje od zla ima tri stepena:

Prvi: Promjena zla rukom. Ovo može svaki onaj koji ima vlast kao vladar nad narodom, namjesnik, upravitelj na poslu ili čovjek u svojoj kući.

Drugi: Promjena jezikom. Ovo mogu činiti svi sposobni ljudi. Iskrenost je prema Allahu, njegovu Poslaniku, Njegovoj knjizi, vladarima muslimana i ostalima. O tome govori i hadis. Promjena jezikom je najobligatnija u pogledu na vladare i učenjake, jer Allah, dž.š., kaže:

“A Allah će sigurno pomoći one koji vjeru Njegovu pomažu, - ta Allah je zaista Moćan i Silan. One koji će, ako im damo vlast na Zemlji, molitvu obavljati i milostinju udjeljivati i koji će tražiti da se čine dobra djela, a odvraćati od nevaljalih – a Allahu se na kraju sve vraća.” (Suretul-Hadždž, ajet 40-41) 

Naredba o naređivanju dobra, također, ulazi u pojam džihada, jer se od Poslanika, prenosi da je rekao:

“Nijedan poslanik prije mene nije poslan nekome narodu a da iz svog naroda nije imao pomagače i drugove koji su se držali njegova sunneta i slijedili njegovu naredbu. Zatim su poslije njih došle generacije koje su govorile ono što nisu radile i radile ono što im nije bilo naređeno. Pa ko se bude borio (džihad) protiv njih svojom rukom on je vjernik. Ko se bude borio protiv njih svojim jezikom on je vjernik. Ko se bude borio protiv njih svojim srcem on je vjernik, a iza ovoga nema vjere ni koliko je zrno gorušice.” (Prenosi Muslim.)

Treći: Promjena srcem. To je negiranje zla u tajnosti kada ne postoji mogućnost njegova otklanjanja rukom ili jezikom i to je najslabiji oblik imana (vjerovanja). Promjena srcem će biti mržnjom srca prema nevaljalom djelu kada bi vjernik u sebi trebao reći: “Allahu moj, utječem ti se od ovog djela.” Mržnja nevaljaloga podrazumijeva napuštanje mjesta gdje se čini zlo i unutarnje duševno nezadovoljstvo.

Smutnja imetka i žena

Danas su prisutne razne vrste zabave od koji nije sačuvan osim onaj koga Allah uputi i u pokornost Svoju uvede, te mu osvijetli srce takvalukom. Allah dž.š., kaže:
يا أيها الذين آمنوا لا تلهكم أموالكم ولا أولادكم عن ذكر الله ومن يفعل ذلك فأولئك هم الخاسرون
“O vjernici, neka vas vaša imanja i djeca vaša ne zabave od sjećanja na Allaha. A oni koji to učine, biće izgubljeni.” (Suretul-Munafikun, ajet 9)
I kaže takođe:
إنما أموالكم وأولادكم فتنة والله عنده أجر عظيم
“Imanja vaša i djeca vaša su samo iskušenje , a u Allaha je velika nagrada.” (Suretut-Tegabun, ajet 15)

Imetak može zaokupiti čovjeka od pokornosti Allahu i odvesti u griješenje, ako čovjek sve svoje interesovanje i namjere posveti njegovu sakupljanju i tvrdičluku. Poslanik , kaže:

“Svaki narod ima svoju smutnju, a smutnja ovog Ummeta je u imetku.” (Prenosi Et-Tirmizi)

On , kaže:

“Tako mi Allaha, ne bojim se za vas siromaštva, ali bojim se da vam se dunjaluk u izobilju dadne, kao onima prije vas, pa se oko njega budete takmičili kao što su se i oni takmičili i da vas on (dunjaluk) ne uništi kao što je i njih uništio.” (Prenosi El-Buhari i Muslim)



U hadisu se upozorava na opasnost zavaravanja dunjalukom, njegovim ukrasima i izobilju koje čovjek na njemu stekne.

Pored smutnje imetka postoji i smutnja žena. U hadisu od Ebu Seida, r.a., stoji:

“Ovaj svijet je kao slatko voće koje brzo prođe, a Allah će vas za namjesnike na njoj postaviti i da bi vidio kako ćete postupati. Čuvajte se dunjaluka i čuvajte se žena. Prva smutnja kod sinova Israilovih (židova) je bila u ženama.” (Sahihu Muslim)

U sahih-hadisu stoji:

“Kada Allah Svoga roba zavoli sačuva ga od dunjaluka, kao što vi vašeg bolesnika čuvate od vode.” (Et-Tirmizi, El-Hakim, El-Bejheki)

Kada čovjeka dunjaluk obuzme zaboravi na sebe samog, a strast ga polahko nadvlada.
Zaborav dunjaluka nije od osobina vjernika, zapravo to je osobina nevjernika. Uzvišeni kaže:

ذرهم يأكلوا ويتمتعوا ويلههم الأمل فسوف يعلمون
“Pusti ih neka jedu i naslađuju se, i neka ih zavara nada, - znaće oni!” (Suretul-Hidžr, ajet 3)

On također kaže:

فأعرض عن من تولى عن ذكرنا ولم يرد إلا الحياة الدنيا
ذلك مبلغهم من العلم إن ربك هو أعلم بمن ضل عن سبيله وهو أعلم بمن اهتدى

“Zato se okani onoga koji Kur’an izbjegava i koji samo život na ovom svijetu želi, - to je vrhunac njihova znanja.” (Suretun-Nedžm, ajet 29-30)

Čuvanje jezika i udaljavanje od besposlica

Jezik je sredstvo za pojašnjenje osjećaja čovjeka i onoga što se dešava u njegovim mislima. Tako, može biti sredstvo činjenja dobra, jer Poslanik  kaže:

“Allah se smilovao čovjeku koji kaže dobro, pa zaradi nagradu ili šuti, pa bude spašen.” (Prenosi El-Bejheki)

Jezik može biti sredstvo zla i pakosti. Poslanik  kaže:

“Ljudi neće biti vučeni na licima u vatru osim zbog onoga što su njihovi jezici zaradili.” (Prenosi Et-Tirmizi)

O domenu posljedica koje uzrokuje jezik , Poslanik  kaže:

“Musliman je onaj od čijih su jezika i ruku sačuvani drugi, a muhadžir je onaj koji ostavi ono što je Allah zabranio.” (Muttefekun alejhi)

i kaže:

“Od ispravnog znaka islama je da čovjek ostavi ono što ga se ne tiče.” (Et-Tirmizi i Ibn Madže)

Allah, dž.š., naređuje odabir lijepog govora, On kaže:

وقولوا للناس حسنا
“A ljudima lijepe riječi govorite.” (Suretul-Bekare, ajet 83)


Ovaj ajet je protumačen u smislu iskrenosti i blagosti prilikom govora, ophođenja i lijepog ponašanja. Uzvišeni kaže:

وقل لعبادي يقولوا التي هي أحسن إن الشيطان ينزغ بينهم إن الشيطان كان للإنسان عدوا مبينا
“Reci robovima Mojim da govore samo lijepe riječi: -jer bi šejtan mogao posijati neprijateljstvo među njima, šejtan je, doista, čovjekov otvoreni neprijatelj.” (Suretul-Isra’, ajet 53)

Ibn Kesir kaže: “Uzvišeni naređuje Svome robu i Poslaniku  da naredi vjernicima da samo lijepo govore i lijepom riječju se obraćaju, u protivnom će šejtan mržnju među njima posijati, a govor će iz verbalnog oblika preći u reakciju i tako će ubaciti zlo, svađu i fizički obračun, jer je Iblisovo neprijateljstvo prema čovjeku očito još od Adema. Zato je zabranjeno da musliman uperi oružje prema muslimanu, jer će se šejtan poigrati s njegovom rukom i možda tako raniti drugog muslimana.

Allah, dž .š.. naređuje ispravan govor koji odgovara istini. On kaže: 

“O vjernici, bojte se Allaha i govorite samo istinu. On će vas za vaša djela nagraditi i grijehe vam vaše oprostiti.” (Suretul-Ahzab, ajet 70-71)

On je iskrenost i ispravnost govora usko vezao s ispravnošću djela i oprostom grijeha. Očito je da se čuvanje jezika refleksira na postupke vjernika koji je primjer dobra i istine, za razliku od onoga koji sebi za naviku uzme laž, potvoru i besposličarenje. Zato Allah, dž.š., nagrađuje za lijepu, a kažnjava za nevaljalu riječ. On obavještava da će insan biti pitan za postupke koje su počinili njegovi dijelovi tijela:

“Ne povodi se za onim što ne znaš! I sluh, i vid, i razum, za sve to će se, zaista, odgovarati.” (Suretul-Isra’, ajet 36)

Poslanik kaže:

“Ko vjeruje u Allaha i Sudnji dan neka govori dobro ili neka šuti.”( Prenosi se u Sunenima)
.

Darivanje i velikodušnost

Od osobina vjernika je da bude čestit i velikodušan i da troši na sebe, svoju porodicu, roditelje, djecu i žene. Isto tako treba pomagati sirotinji, siročadima i svakoj osobi ovisnoj o pomoći iz reda muslimana. Uzvišeni kaže:

يسألونك ماذا ينفقون قل ما أنفقتم من خير فللوالدين والأقربين واليتامى والمساكين وابن السبيل وما تفعلوا من خير فإن الله به عليم
“Pitaju te kome će udjeljivati: Reci: “Imetak koji udjeljujete neka pripadne roditeljima, i rođacima, i siročadi, i siromasima, i putnicima-namjernicima; a za dobro koje učinite Allah sigurno zna.” (Suretul-Bekare, ajte 215)

Ibn Kesir kaže: “Tj. trošite svoje imetke u ove svrhe kao što stoji u hadisu:“Majku i oca, brata i sestru, pa onda niže srodnike”

Mejmun je proučio ovaj ajet i rekao: “Ovo su svrhe u koje se troši, a nije spomenuo ni bubnjeve ni svirale, ni drvene ukrase, ni zidne zastore.”


U obavezno trošenje ulazi zekat, zavjetovanje, izdržavanje porodice, djece i roditelja. U pohvalno trošenje spada učešće u humanitarnim programima koji drugima donose korist, kao i dijeljenje sadake općenito. Od osobina džennetlija je da su bogobojazni i da troše na Allahovom putu. On kaže:

“I nastojte da zaslužite oprost Gospodara svoga i Džennet prostran kao nebesa i Zemlja, pripremljen za one koji se Allaha boje, za one koji, i kad su u obilju i kad su u oskudici, udjeljuju, koji srdžbu savlađuju i ljudima praštaju – a Allah voli one koji dobra djela čine.” (Suretu Ali Imran , ajet 133-134)

Poslanik  je svome ummetu skrenuo pažnju na ishod udjeljivanja i trošenja na Božijem putu, te pokuđenost i loš svršetak onih koji škrtare. Ebu Hurejre, r.a., prenosi:
“Svakog dana kada robovi osvanu dođu dva meleka i jedan kaže: ‘Bože moj, povećaj onome koji udjeljuje!’, a drugi doda: ‘Bože moj, uskrati onome ko škrtari!” (Muttefekun alejhi.)

Božiji Poslanik  se zakleo da sadaka ne umanjuje imetak i kaže:

“Kunem se na tri stvari i o njima ću vam (sada) reći, pa ih upamtite! Imetak roba se neće umanjiti od davanja sadake, neće robu Božijem biti počinjeno nasilje i on se u tome strpi, a da mu Allah ne poveća ugled; i neće rob Božiji početi prosijačiti a da mu Allah neće propisati siromaštvo.”

Allah, dž.š., o nagradi onima koji dijele kaže:

“Oni koji imanja svoja troše na Allahovom putu liče na onoga koji posije zrno iz kojeg nikne sedam klasova i u svakom klasu po stotinu zrna. –Allah će onome kome hoće dati i više; Allah je neizmjerno dobar i sve zna.” (Suretul-Bekare, ajet 261)

Trošenje i udjeljivanje su pokazatelj duševne neiskvarenosti, iskrenog vjerovanja i pouzdanja u Allaha, dž.š. Dobra djela su povod za zadobijanje Allahovog zadovoljstva, a Allah ništa ne zaboravlja. Uzvišeni kaže:

“Što god vi udijelite, On će to nadoknaditi.” (Suretu Sebe’, ajet 39),

i kaže:

“Ono što udijelite drugima neka bude samo Allahu za ljubav – a ono što od imetka udijelite drugima nadoknadiće vam se potpuno, neće vam biti učinjeno krivo.” (Suretul-Bekare, ajet 272)

Ovaj ajet ukazuje na udjeljivanje sadake onima koji je traže, bez obzira o kojoj se vjeri radilo. Onaj koji udjeljuje nije odgovoran ako, shodno svom viđenju, pogrešno udijeli grješniku ili onome ko sadaku ne zaslužuje. Udjelitelju pripada nagrada zbog iskrene namjere. U hadisu se prenosi:

“ U svemu što ima živu jetru je nagrada.”

Dobrovoljna sadaka je pohvalna u svim situacijama. Sadaka data u tajnosti je bolja od one date javno. Pohvalno je često davati kada su drugi tome potrebni. Pohvalno je, takođe, davati sadaku bliskoj familiji i prijeko potrebnim, kao što stoji u El-Mugniju.

Šerijatska kazna za potvoru i uslovi njenog izvršenja

Čuvajući čast i dostojanstvo ljudi islam ustanovljava kaznu za potvoru, a ona je fizičkog oblika i iznosi osamdeset udaraca bičem paralelno sa odgojnom kaznom neprimanja svjedočenja. Uzvišeni kaže:


والذين يرمون المحصنات ثم لم يأتوا بأربعة شهداء فاجلدوهم ثمانين جلدة ولا تقبلوا لهمشهادة أبدا وأولئك هم الفاسقونإلا الذين تابوا من بعد ذلك وأصلحوا فإن الله غفور رحيم
 
“One koji okrive poštene žene, a ne dokažu to s četiri svjedoka, sa osamdeset udara biča izbičujte i nikada više svjedočenje njihovo ne primajte; to su nečasni ljudi Osim onih koji se i poslije toga pokaju i poprave, jer i Allah prašta i Samilostan je!” (Suretun-Nur, ajet 4-5.)

Kazna za potvoru je uslovljena s devet tački: četiri kod onoga koji je potvorio: da bude punoljetan, razuman, neprisiljen i da ne bude otac potvorenog. Pet tačaka je vezano za potvorenog: da bude čestit, punoljetan, slobodan, razuman i musliman. Kod zahirija islam nije uslov za čestitost, pa ko potvori nemuslimanskog stanovnika islamske države bit će kažnjen. Dokaz im je da u pojam čestitosti ulaze muslimani i nevjernici. (Bidajetul-mudžtehidi, El-Mugni El-Muhalla.)


Ko čestitog optuži za blud i to posvjedoči, ali svjedočenje ne bude potpuno (četiri svjedoka) nad njim će se izvršiti šerijatska kazna od osamdeset udaraca bičem. Uzvišeni kaže: “Sa osamdeset udara biča izbičujte.” Ko svoju suprugu optuži za blud bit će kažnjen, osim ako donese dokaz, a on je četiri svjedoka. Tada će se nad njom izvšiti šerijatska kazna kamenovanja, ili će prokleti jedno drugo čime pada kazna za potvoru a među njima će doći do rastave braka zauvijek.

Kazna za potvoru potvrđuje se priznanjem ili svjedočenjem dvojice poštenih ljudi. Optužba za potvoru nekada može biti i obavezna, kao kad suprug zatekne suprugu u bludu i ona rodi dijete, te mu preovladava mišljenje da dijete nije njegovo zbog sličnosti sa drugim čovjekom. Mubah je optužiti suprugu za blud ako je to ona uistinu počinila, ali nije rodila dijete; i to kada ima nešto drugo što treba negirati kao da je njen blud općepoznat. Razvod braka je bolji, jer je to prikrivenije, a i njena optužba za blud vodi u širenje sramote ili u međusobno proklinjanje prema većini islamskih učenjaka.

Kazna za potvoru ne izvršava se u sljedećim slučajevima: oprostom, priznanjem potvorenog da je počinio blud, donošenjem dokaza ili međusobnim proklinjanjem supružnika. 

Allah najbolje zna.

Izbjegavanje klevetanja

Čast je najviša vrijednost čovjeka i od najvažnijih je stvari kojima se posvećuje posebna pažnja. Čast je jedna od pet nužnih postavki koje šerijat čuva i štiti. Šerijat zabranjuje narušavanje časti govorom ili djelom. Primjer za nasrtaj na čast govorom jeste potvora (kleveta).
Potvora za zinaluk (blud) ili homoseksualizam jedan je od najvećih grijeha. Uzvišeni kaže:

إن الذين يرمون المحصنات الغافلات المؤمنات لعنوا في الدنيا والآخرة ولهم عذاب عظيم
“Oni koji obijede čestite, bezazlene vjernice, neka budu prokleti na ovom i na onom svijetu; njih čeka patnja nesnosna.” (Suretun-Nur, ajet 23.)

Ibn Kesir kaže: “Ovo je prijetnja od Uzvišenog Allaha onima koji optuže čestite i nevine žene za blud. Ovo je odgoj onome ko čuje nešto od ružna govora da ga ne širi i ne priča dalje. Uzvišeni kaže: 

إن الذين يحبون أن تشيع الفاحشة في الذين آمنوا لهم عذاب أليم في الدنيا والآخرة والله يعلم وأنتم لا تعلمون
“Oni koji vole da se o vjernicima šire bestidne glasine čeka teška kazna i na ovom i na onom svijetu; Allah sve zna, a vi ne znate.” (Suretun-Nur, ajet 19.)

tj. biraju ružan govor o njima: “Čeka teška kazna.”, tj. šerijatskom kaznom na ovom svijetu, a na Ahiretu patnjom.


Od Ebu Hurejre, r.a, prenosi se da je Poslanik, s.a.v.s., rekao:
“Izbjegavajte sedam grijeha koji vode u vatru.’ Rekoše: ‘O Allahov Poslaniče, koji su to?’ Reče: ‘Pripisivanje Allahu druga, sihr (vračanje), ubistvo onih koje je Allah zabranio, jedenje kamate, jedenje imetka jetima (siročeta), bježanje s bojnog polja i potvora čestitih i nevinih.” (El-Buhari i Muslim)

Potvora čestitih se tretira kao zločin za koji se u islamu kažnjava. Potvora proizvodi mnogobrojne opasnosti u društvu. U vjerodostojnoj predaji stoji:

“Muslimanu je kod drugog muslimana zabranjen, njegov život, imetak i čast.” (Muslim)

O upozorenju na potvoru i klevetu muslimana Allah, dž.š., kaže:

والذين يؤذون المؤمنين والمؤمنات بغير ما اكتسبوا فقد احتملوا بهتانا وإثما مبينا
“A oni koji vjernike i vjernice vrijeđaju, a oni to ne zaslužuju, tovare na sebe klevetu i pravi grijeh.” (Suretul-Ahzab, ajet 58.)

Preče je prikriti grješnike koji javno ne čine razvrat, te ih savjetovati i prekoriti sve dok se ne pokaju. Prenosi imam Ahmed od Sevbana, r.a., da je Poslanik, s.a.v.s., rekao: 

“Ne uznemiravajte Allahove robove niti ih brukajte, niti tragajte za njihovim propustima. Onaj ko traga za propustima svoga brata muslimana Allah će njegov propust tražiti sve dok ga u vlastitoj kući ne obruka.”

Ovo ukazuje da islam nije vjera uhođenja, špijuniranja i traganja za tuđim propustima i mahanama, nego se sve ostavlja za Dan obračuna osim onoga vezanog za prava ljudi u životima i imecima kada je zabranjeno šutjeti. Onaj ko potvori, a zatim se iskreno pokaje atribut griješnika spada sa njega. Uzvišeni kaže:

إلا الذين تابوا من بعد ذلك وأصلحوا فإن الله غفور رحيم
“Osim onih koji se i poslije toga pokaju i poprave, jer i Allah prašta i samilostan je!” (Suretun-Nur, ajet 5)

Obaveznost pokornosti nadređenima

Pokornost vođi, halifi i drugim nadređenima je obaveza prema Kur’anu i sunnetu. Dokaz za to su riječi Uzvišenog:
يا أيها الذين آمنوا أطيعوا الله وأطيعوا الرسول وأولي الأمر منكم
“O vjernici, pokoravajte se Allahu i pokoravajte se Poslaniku i predstavnicima vašim.” (Nisa’, 59)

Rečeno je da su predstavnici vođe, učenjaci, kao i vođe izvidnica. U hadisu od Ebu Hurejre r.a, Poslanik ,s.a.v.s., kaže: “Ko mi se pokorava i Allahu se pokorava, a ko mi je neposlušan i Allahu je neposlušan. Ko se pokorava vođi - meni se pokorava, a ko se ne pokorava vođi - ni meni se ne pokorava.” (El-Buhari)
I hadis: “Slušajte i pokoravajte se i kad bi vam crni rob kao namjesnik bio postavljen, a glava mu kao crni suhi grozd.” (El-Buhari)

Pokornost je uslovljena u svemu što nije nepokornost Allahu dž.š.. Od Alije r.a, prenosi se da je Poslanik ,s.a.v.s., rekao: “Nema pokornosti stvorenju u nepokornosti Stvoritelju. Pokornost je u dobru (prema pravilima šerijata).” (El-Buhari, Muslim, Ebu Davud i En-Nesai)

Pokornost je uokvirena nesuprostavljanjem šerijatu. Od Ibn Omera , r.a, se prenosi da je Poslanik ,s.a.v.s., rekao:

“Na čovjeku muslimanu je da sluša i pokorava se, volio to ili mrzio, osim da mu se grijeh naredi. A ako mu se grijeh naredi - nema slušanja ni pokoravanja.” (Prenosi se u Sunnenima)


Šerijat sa svim pravilima nastoji ujediniti ljude, a odbaciti neslaganja koja su razlog cijepanja, slabljenja snage ummeta i vladavine neprijatelja, svejedno, radilo se o vojsci ili vođi muslimana. Zato, pokornost označava izvršavanje naredbe i pokornost masa vladaru kojem je predata vlast. U tome je mudrost i milost Allahova prema Svojim stvorenjima, jer nije ispravan ummet bez odgovorne vlasti koja ispravlja greške, upućuje zalutale, uči neznalice, liječi bolesne i hvata zločince; opravdavajući povjerenje, sudeći po pravdi i izvršavajući obavezu. U Sahihima se prenosi:

“Dali smo prisegu Allahovom Poslaniku ,s.a.v.s., na poslušnost i pokornost u teškoćama i dobru, i u dobru i u zlu, na davanje prednosti drugima, da nećemo nepokorni nadređenima biti i da ćemo govoriti istinu gdje god bili ne bojeći se radi Allaha ničijeg prijekora.”

U drugoj predaji stoji:

“I da nećemo nepokorni nadređenima biti. Reče: ‘Osim da vidite otvoreno nevjerstvo za koji imate dokaz kod Allaha.”

Od Ibn Omera r.a, se prenosi da je rekao:
“Čuo sam Allahova Poslanik s.a.v.s., kako govori: “Ko umre odvojen od zajednice muslimana umro je paganskom smrću.”

Od Abdullaha ibn Omera prenosi se:
“Ko dâ prisegu vođi, a on mu pruži ruku i iskreno to učini, neka mu dâ ako može. Ako drugi vođa dođe suprotstavljajući mu se - ubijte ga.” (Muslim)

Od Ebu Hunejde Vaila ibn Hadžera r.a, prenosi se da je Seleme ibn Jezid el-Džafi upitao Poslanik ,s.a.v.s.,:
“Allahov Vjerovjesniče, šta misliš kada bi nam došli nadređeni koji bi tražili a ne bi davali naša prava, - šta tada naređuješ?” Poslanik ,s.a.v.s., se udalji od njega. Opet ga je upitao, a Poslanik ,s.a.v.s., reče: “Slušajte i pokoravajte se, oni će odgovarati za svoje postupke, a vi za svoje!” (Muslim)

Od Abdullaha ibn Mes’uda r.a, prenosi se da je Allahov Poslanik s.a.v.s., rekao:
“Poslije mene će biti borba za prestiž i djela koja ćete prezirati.’ Rekoše: ‘Allahov Polsaniče, šta nam naređuješ?’ Reče: ‘Izvršavajte prava drugih prema vama, a molite Allaha za svoja prava.” (Muttefekun alejhi)

Poslanik ,s.a.v.s., kaže:

“Kome bude postavljen namjesnik i vidi da on čini grijeh prema Allahu, neka prezire ono što (namjesnik) radi i neka ne napušta pokornost.” (Muslim)

Pokornost nadređenom i izbjegavanje opiranja je tačka razdvajanja ehlis-sunneta, haridžija i rafidija (šija). Onaj ko ustane na vladara bez ikakva opravdanja dozvoljeno ga je ubiti.

Postupci hadžije prvog dana Kurban-bajrama

Kada hadžija stigne na Minu sunnet je po redu činiti sljedeće radnje: baciti kamenčiće na Džemretul-Akabu, zaklati kurban za onog koji obavlja temettu’ i kiran, brijanje ili skraćivanje kose, tavaful-ifada, sa’j za temettu’, a za kiran i ifrad nema sa’ja poslije onog pri dolasku u Mekku. Nema smetnje neke od ovih spomenutih radnji učiniti prije ili kasnije. Prvi dan Kurban-bajrama je dan Velikog hadža. Nazvan je tako zbog mnogobrojnih radnji hadža koje se taj dan obavljaju.

Kamenčiće treba bacati jedan za drugim. Donijet će se tekbir sa svakim kamenčićem, a zatim se odmaknuti bez zastajkivanja. Poslije prvog bačenog kamenčića prekida se telbija. Poslije bacanja sunnet je zaklati kurban, ako ga ima, i to u bilo kojem dijelu Mine. Cijelo područje Harema je mjesto klanja. Zatim, obrijat će se ili skratiti kosa. Skraćivanje mora biti podjednako. Žena će od pletenica (ili repa) skratiti koliko su jagodice prstiju. Poslije će obaviti tavaful-ifadu, a poželjno je da tavaf bude poslije bacanja kamenčića, klanja i brijanja kose. Ako odgodi tavaf do noći nema zapreke. Dozvoljeno ga je obaviti nastupanjem ponoći prvog dana Kurban-bajrama. Ovo je mišljenje Eš-Šafiija, a zadnje vrijeme za ovaj tavaf, prema najispravnijem mišljenju, nije ograničeno. Kada ga god obavi ispravan je po mišljenju Ebu Kudame.( El-Mugni (na marginama je Eš-Šerhu-l-Kebir), 3/4759)


Ako bi hadžija dao prednost tavaful-ifadi nad bacanjem kamenčića ispravno je i dovoljno, a ako ga odgodi za posljednje dane Kurban-bajrama ili čak poslije, nema smetnje i za to neće klati kurban.( El-Medžmu’u, En-Nevevi, 8/161)

Poslije tavafa onaj koji obavlja temettu’ obavit će sa’j, jer je njegov prvi sa’j bio samo umranski. Za kiran i ifrad obavezno se mora obaviti sa’j poslije tavaful-ifade, ako nisu obavili sa’j poslije tavaful-kuduma (tavaf pri dolasku u Mekku).

Tavaf i sa’j su dva sastavna dijela hadža (ruknovi). Allah , kaže:

“I neka oko Hrama drevnog obilaze.”, (Suretul-Hadždž, ajet 29)

i kaže:

“Safa i Merva su Allahova časna mjesta, zato onaj koji Ka’bu hodočasti ili umru obavi ne čini nikakav prijestup ako krene oko njih.”( Suretul-Bekare, ajet 158)

Prvo razrješenje iz stega ihrama se dešava obavljanjem dvije od tri radnje: bacanjem kamenčića, brijanjem ili šišanjem kose i obavljanjem tavaful-ifade sa sa’jem (ako je dužan obaviti sa’j). Kada hadžija obavi dvije od tri spomenute radnje, sve mu je dozvoljeno osim spolnog općenja. Ako namjerno ili nenamjerno, prije ili naknadno, obavi jednu od ovih radnji nije griješan. Drugo razrješenje od ihramskih stega se okončava upotpunjavanjem treće radnje. Kada nju obavi sve mu je dozvoljeno, pa i spolni odnos. Klanje ne ulazi u uslove razrješenja iz stega ihrama.


*Boravak na Mini, bacanje kamenčića i zadnja tri dana Kurban-bajrama

Jedanaesti, dvanaesti i trinaesti dan zul-hidždžeta su tri posljednja dana Kurban-bajrama. Boravak na Mini po noći u tri zadnja dana je vadžib. Poslanik je to činio kao obred. On kaže:

“ Uzmite od mene vaše obrede (hadža).”

Ko ne nađe boravište na Mini i provede dio noći na njoj ostatak mu je dovoljan provesti drugdje u bilzini. Nema smetnje za to, ako Bog da.
Bacanje kamenčića na tri džemreta počinje sa jedanaestim danom poslije nastupanja podneva. Ako se kamenčići bace prije podneva dužnost ih je ponovo baciti. Isto se odnosi i na dvanaesti i trinaesti dan, osim, ako se požuri s napuštanjem Mekke. Svaki dan će početi bacanje od prvog džemreta, a to je malo džemre koje je u paraleli sa Mesdžidom El-Hif na Mini. Sa bacanjem kamenčića učit će se tekbir, stati prema Kibli i upućivati dove. Zatim, prići će se drugom tj. srednjem džemretu, stati i uputiti dove poslije bacanja; i na kraju će se prići zadnjem tj. velikom džemretu (Džemretul-Akaba), baciti kamenčiće i krenuti bez stajanja i upućivanja dove, povodeći se tako za praksom Poslanika ,El-Muveffek u El-Mugniju kaže: “ Ako jedan ili dva kamenčića budu nedostajala, nema smetnje, a ako više njih nedostaje to povlači sankcije.” Ako nedostaju tri kamenčića dužan je zaklati kurban, zato što se u jeziku tri smatra množinom. Ko izostavi bacanje kamenčića na sva tri džemreta u jednom danu dužan je zaklati kurban*, prema mišljenju Malika, Es-Sevrija, Eš-Šafiija, Ata’a, El-Evzaija i drugih.*( El-Medžmu’u; En-Nevevi)

Ako odgodi bacanje kamenčića do noći radi prijeke potrebe ili nemoći, neće ih bacati do sutra poslije podne, prema stavu Ebu Hanife i Ishaka. Eš-Šafii, Muhammed ibnul-Munzir i Ja’kub su mišljenja da će ih baciti noću zbog riječi Poslanika čovjeku koji je rekao:

“Bacio sam kamenčiće poslije akšama.” “Baci ih nema smetnje.” – odgovori Poslanik .( Prenosi El-Buhari objašnjavajući značenja pojma noć i razilaženje učenjaka u tome)

U El-Mugniju stoji: “ Ako odgodi bacanje jednog dana za drugi dan, ili sva bacanja odgodi za zadnji dan Kurban-bajrama, ostavio je sunnet i nema nikakve sankcije, osim što će po redu bacati (kako je i zakasnio). Ako prođu dani bajrama i sunce zađe a bacanje je izostavio neće ga naknadno obavljati, ali mu je dužnost zaklati kurban.” Ko ode sa obreda hadža prije bacanja kamenčića dužan je dati iskup, a griješan je ako se ne vrati. Uzvišeni kaže:

“I spominjite Allaha u određenim danima. A ni onome ko požuri i ostane samo dva dana nije grijeh; a neće se ogriješiti ni onaj koji se dulje zadrži, samo ako se grijeha kloni. I bojte se Allaha i znajte da ćete svi biti pred Njim sakupljeni.”( Suretul-Bekare, ajet 203)

Dozvoljeno je opunomoćiti drugoga za bacanje kamenčića, ako se radi o djeci, bolesnima, nemoćnima, trudnicama itd. Koga zalazak sunca zatekne trećeg dana Kurban-bajrama, dok je još u Mekki, ostat će do sutrašnjeg dana sve dok ne baci kamenčiće i ne ode s drugima.

Dozvoljene igre, natjecanje i gađanje

Musliman ima potrebu za dozvoljenom razonodom kojom ojačava tijelo, obnavlja živahnost, a od duše otklanja zamor od teškog posla. Zamjena za nedozvoljenu zabavu je zabava koju islam dozvoljava. Evo nekih primjera:

1. Utrka. Prenosi se da se Vjerovjesnik ,s.a.v.s., takmičio sa svojom suprugom Aišom , r.a, više puta. Aiša , r.a, kaže:
“Utrkivao se sa mnom Allahov Poslanik ,s.a.v.s., , pa sam ga prestigla. Prošlo je vremena dok se nisam udebljala kada se ponovo sa mnom utrkivao i onda me on prestigao i rekao: ‘Ovo je za onaj put (tj. jedan za jedan).’(Ahmed i Ebu Davud)

2. Hrvanje. Prenosi se da se Poslanik ,s.a.v.s., hrvao sa čovjekom po imenu Rukane više puta; što sve ukazuje da takmičenje ili hrvanje ne narušava dostojanstvo čovjeka, niti se kosi sa godinama starosti. Ovo hrvanje nije bilo poput današnjeg poznatog okrutnog hrvanja koje nekada odvede protivnika u smrt.

3. Streljaštvo. Prenosi se od Vjerovjesnika ,s.a.v.s., da je prošao pokraj ashaba koji su gađali strijelama i rekao im:
“ Gađajte i ja sam sa vama.” ( Ebu Davud)
Streljaštvo je jedna od najpohvalnijih igara koja muslimana priprema za džihad shodno riječima Uzvišenog:
وأعدوا لهم ما استطعتم من قوة
“I protiv njih pripremite koliko god možete snage …” (Enfal, 60)
Poslanik ,s.a.v.s., je protumačio snagu streljaštvom, jer je to bilo uobičajeno u njegovo doba. Spomenutim se dokazuje pravna šerijatska utemeljenost obučavanja.


4. Lov
U dozvoljenu razonodu spada i lov na kopnu i moru. Iz ovoga se izuzimaju oni koji su u ihramima hadža ili umre i oni koji su u Haremi-Šerifu. Nije dozvoljeno loviti ili ubijati iz igre, pa makar se radilo o vrapcima. O tome postoje šerijatski tekstovi zabrane.

5. Plivanje. Od pohvalnih psihičkih tj. sportskih aktivnosti je i učenje plivanja kao korisnog sredstva za borbu na Allahovom putu na moru.
6. Igra sa porodicom
Pomoć čestitosti jeste i igra čovjeka s vlastitom porodicom. Poslanik ,s.a.v.s., kaže:
“ Sve što nije Allahov spomen (zikr) jeste zabava ili zaborav, osim u četiri slučaja: streljaštvo, dresiranje konja, igra sa porodicom i učenje plivanja.” (Et-Taberani)

7. Ljuljačke za djecu. U Sahihul-Buhariji prenosi se u hadisu Aiše , r.a, da je govorila:
“…,a ja sam na ljuljački sa prijateljicama.”

8. Utrka konja i deva ima posebne uslove. Pohvalna sportska aktivnost koja vodi ostvarenju ciljeva borbe i džihada jeste utrka konja i deva prema hadisu:
“Nema takmičenja osim u papcima, strijelama i kopitama.” (Ahmed)
Utrkivanje je dozvoljeno sunnetom i koncenzusom učenjaka. Utrka može biti bez naknade i ona je apsolutno dozvoljena ili sa naknadom, što nije dozvoljeno, osim u utrci konja, deva ili u streljaštvu.

Uslovi su sljedeći:
a) da se pouzdano odrede i vizuelno znaju sredstva jahanja ili strijelci,
b) da sredstva utrke budu jedinstvena kao i streljačko naoružanje,
c) odrediti razdaljinu utrke prema običaju,
d) da je naknada poznata, dozvoljeno ju je odmah ili kasnije dati,
e) izbjegavati svaku slutnju hazarda (opklade) tj. da naknada bude data od jedne strane koja se natječe. Ako je naknada (tj. nagrada) data od vlasti, tj. vođe islamske države ili kakvog namjesnika, dozvoljeno je bez razilaženja, makar nagrada bila izdvojena iz državnih sredstava. U tome je opća korist i podstrek na obuku za džihad i korist muslimana. Ako bi neko drugi dao nagradu ne bi bilo smetnje pod uslovom da bude iz njegovog imetka.

Ako je naknada na teret učesnika uslov je da bude isključivo samo od jednog od njih prema mišljenju Ebu Hanife, Eš-Šafiija i Ahmeda. Ako obostrano ulože nije dozvoljeno, jer je to kocka, a svaki od njih može dobiti ili izgubiti. Neki učenjaci odobravaju kulturna takmičenja, pa makar i s naknadom smatrajući da je to širenje islamskog znanja džihad.

Dozvoljena su takmičenja i natjecanja, ali bez ikakve naknade kao što su utrke jedrilica, ptica i drugih životinja. U ovo ulazi i takmičenje u trčanju koje se smatra korisnim sportom za tijelo, zatim sva natjecanja u fizičkoj spremnosti, ali bez opklade, otkrivanja stidnih dijelova tijela, nedozvoljenog miješanja muškaraca i žena, i drugih prekršaja i neprijateljstava, izostavljanja Allahova spomena, namaza itd. Prenosi se vjerodostojno od Poslanika ,s.a.v.s., da je prošao pored dvije osobe koje su se smjenjivale u nošenju velikog kamena, a on nije na to reagovao. Natjecanje u igri tavle i šaha je hazard i apsolutno zabranjeno. El-Kurtubi kaže: “Nema razilaženja u dozvoljenosti utrke konja i drugih jahalica, takmičenja u trčanju, streljaštvu i rukovanju oružjem čime se obučava za ratovanje.” Ako se povede utrka među različitim vrstama životinja nije dozvoljeno. Ako čovjek kaže drugom: “Ispali ovu strijelu i ako pogodiš imaš nagradu.”, dozvoljeno je i smatra se nagrađivanjem. A ako mu kaže: “Ako pogodiš tebi je dirhem, a ako ne pogodiš dat ćeš mi dirhem- nije dozvoljeno, jer je to kocka.( El-Mugni, 11/55)
Allah najbolje zna.

Zabranjene igre i zabave

Islam nastoji sačuvati i iskoristiti vrijeme muslimana u korisne svrhe. Islam poziva na svestran i plodonosan rad i udobnost koja daje duševni smiraj. U korist pokornosti Allahu, s.w.t., islam zabranjuje igre i zabave suprotne šerijatu. Dokaz za to su riječi Uzvišenog:

وإذا رأوا تجارة أو لهوا انفضوا إليها وتركوك قائما قل ما عند الله خير من اللهو ومن التجارة
“Ali kada oni kakvu robu trgovačku ili veselje ugledaju, pohrle mu i tebe ostave sama da stojiš. Reci: Ono što je u Allaha bolje je i od veselja i od trgovine.”( Džumua, 11) i:

ومن الناس من يشتري لهو الحديث ليضل عن سبيل الله بغير علم ويتخذها هزوا
” Ima ljudi koji kupuju priče za razonodu, da bi, ne znajući koliki je to grijeh, s Allahova puta odvodili i da bi ga predmetom za ismijavanje uzimali.”( Lukman, 6)
Zabranjene igre su:

1. Kocka i lutrija, što se u islamu sve zajednički naziva hazardom. Ove igre su haram prema koncenzusu ispravnih prethodnika. Hazard je plodno tlo za neprijateljstvo i mržnju. Kockar je prisiljen prodati samog sebe, svoju porodicu i vjeru, a Allahu se utječemo od toga. Sam poziv na kocku zahtijeva iskup. Zarada od kocke bez sumnje je haram, svejedno radilo se o novcu, klađenju na utakmice i sl., što se sve zasniva na sreći i slučajnosti. Da bi pojasnio veličinu zabrane hazarda Allah, s.w.t., ga navodi u kontekstu sa vinom. On kaže:
إنما يريد الشيطان أن يوقع بينكم العداوة والبغضاء في الخمر والميسر ويصدكم عن ذكر الله وعن الصلاة فهل أنتم منتهون
“Šejtan želi da pomoću vina i kocke unese među vas neprijateljstvo i mržnju i da vas od sjećanja na Allaha i od obavljanja molitve odvrati. Pa hoćete li se okaniti?”( Maide, 91)
Strelice kojima se u pagansko doba kockalo, danas su postale lutrija koja isto tako spada u hazard.


2. Igre tavle (nerd) i šaha. U hadisu Sulejmana ibn Burejde u Sahihu Muslimu od njegova oca , r.a, prenosi se da je Poslanik ,s.a.v.s., rekao:

“Ko igra nerdešir kao da je svoju ruku umazao svinjskim mesom i krvlju.”

Nerd je danas poznat kao tavla (stolna igra). Hanefije nerdu priključuju i šah za koji kažu da je mekruh-tahrimen. Prioritetno mišljenje je da su šah i tavla haram prema mišljenju većine islamskih učenjaka. Ibnul-Kajjim u “Knjizi viteštva” kada spominje zabranu vina i kocke kaže: “ Takođe, igre koje zabavljaju, a nemaju koristi kao što su tavla, šah i sl., što sve odvodi od spomena Allaha, s.w.t., i obavljanja namaza.” Ibn Kudame je iznio dokaze i ništavnosti tavle i spomenuo u El-Mugniju njihovu zabranu. El-Bejheki u Šuabul-imanu kaže: “Općenito rečeno, igra nerda i šaha na imetak je haram, prema koncenzusu. O igri bez ulaganja novca postoji razilaženje, ali je kod mene zabrana prioritetnija.”- zatim je dugo govorio o ovoj tematici. Koncenzus o zabrani takođe prenosi i El-Kurtubi u svom tefsiru.

3. U zabranjeno spadaju klubovi i kockarnice u kojima se, pored ostalog, prodaje i nudi alkohol. Ovo su sve zabranjene igre i razonode u islamu.
Ovdje ulaze i sportske igre kojima se propušta namaz, igre koje vode naprijateljstvu i mržnji, igre u kojima se miješaju muškarci i žene, na kojima se pije alkohol, otkrivaju stidna mjesta. Islamska pravna formula kaže: Sve što vodi u haram i samo postaje haram.

4. Sredstva informisanja koja neprestano emituju program ne obraćajući pažnju na namaske vaktove, niti daju napomenu na njih. Takođe, sredstva informisanja koja prikazuju griješenje, slike žena i seksualne požude. Ako se ustroje ova sredstva i ograniče moralnim zakonima i upotrijebe za poziv u islam, podučavanje i odgoj, za dozvoljene stvari kao što su vijesti i sl., onda su ta sredstva dobra. Naročito, ako ih nadgleda pravedna islamska vlast, a ne komercijalne ustanove kao što je to slučaj u nekim tzv. islamskim i svim neislamskim državama. Propis i stav prema nečemu se temelji na izloženom, a ne na sredstvu kojim se dotično izlaže.

5. Igre u kojima se pije alkohol, udara u bubnjeve i svira muzika. Poslanik ,s.a.v.s., obavještava:
“Ljudi iz mog ummeta će sigurno piti vino nazivajući ga različitim imenima. Nad glavama će im se svirati instrumentima i pjevat će im pjevačice. Allah će dati da ih zemlje proguta i pretvoriće ih u majmune i svinje.”( Ibn Madže, Et-Taberani, El-Bejheki i Ibn Hibban u Sahihu)

6. Od zabranjenih zabava je i laž u vidu glume u teatru i filmovima s ciljem nasmijavanja ljudi. Poslanik ,s.a.v.s., kaže: “Teško onome koji govori i laže da bi ljude nasmijao! Teško njemu! Teško njemu! Teško njemu!”( Ahmed, Ebu Davud, Et-Tirmizi i El-Hakim,hasen)

7. Svaka razonoda koja zove ka još većoj razonodi, ubacuje neprijateljstvo i mržnju među igrače i odvraća od spomena Allaha i obavljanja namaza, na istom je stepenu kao i pijenje alkohola i najpreča da bude haram prema El-Kurtubiju koji ovo prenosi u svom tefsiru. Ibn Tejmijje kaže: “Sve što zabavlja i zaokuplja od Allahove naredbe, zabranjeno je, iako u osnovi nije haram.”

Propisi ihrama

Ko stigne do jednog od pet mikata sa namjerom da obavi hadž ili umru, dužnost mu je propisno obući ihram na samom mikatu. Ko obuče ihram prije mikata, nema smetnje ali je bolje da to bude na samom mikatu prema praksi Poslanika , Ako pređe mikat bez ihrama dužnost mu se vratiti i obući ihrame, u protivnom obavezan je iskupiti se klanjem kurbana. Onaj ko bez namjere obavljanja hadža pređe mikat, a zatim odluči učinit hadž ili umru obući će ihrame na onome mjestu gdje je to i odlučio ne prelazeći isto mjesto. Mikati su Zul-Hulejfa (Abar Ali) za Medinjane, El-Džuhfa ( u blizini Rabiga) za Šamlije, Egipat i zemlje Magriba, Jelemlem (Es-Sa’dijje) za Jemence, Karnul-Menzil (Es-Sejl) za Nedždlije, te Zatu Irk za stanovnike istoka i Iračane. Ovo su mikati za stanovnike spomenutih područja i za sve one koji preko ovih mikata prođu s namjerom obavljanja hadža ili umre. Ko je unutar mikata obući će ihram u svojoj kući, osim stanovnika Mekke koji izlaze van područja Mekke (na tzv. el-hall) radi oblačenja ihrama, i to isključivo za umru.

Ihram za hadž nije ispravan osim u poznatim mjesecima hadža, a oni su: ševval, zul-ka’de i deset prvih dana zul-hidždžeta. Ko dođe ili pređe mikat želeći obaviti hadž treba skinuti šivenu odjeću i obući gornji i donji dio ihrama. Poželjno je da bude čist i bijele boje. Onaj ko nema odjeću ihrama skinut će svoju odjeću i omotati je oko prsa. Donji dio odjeće (čakšire ili široke pantalone) će ostaviti na sebi i početi sa obavljanjem obreda. Ako u međuvremenu nađe ihrame skinut će šivenu odjeću i obući ih. Žena će obući svoju šivenu odjeću. Ako je u hajzu ili nifasu obući će ihram i početi s obredima kao i ostale hadžije, s tim što neće obavljati tavaf oko Ka’be sve dok joj hajz i nifas ne prestanu i dok se ne okupa.

Sunnet je onome ko želi obući ihram okupati se, očistiti, namirisati glavu i bradu, ali ne i odjeću ihrama. Isto tako, sunnet je da samo oblačenje ihrama treba biti poslije propisanog farz namaza ili nafile.

Ihram označava namjeru ulaska u obrede. Sunnet je jezikom izgovoriti nijjet ihrama. Kada onaj koji želi obaviti temettu’ hadž zanijjeti u mjesecima hadža, srcem će zanijjetiti, a jezikom izgovoriti: Lebbejke umreten mutemetti’an bihâ ilel-hadždži. “Odazivam Ti se (Allahu) umrom do obavljanja hadža.”

Isto se odnosi na onoga koji obavlja kiran, ifrad, umru, koji izvršava bedeluk i onog koji dobrovoljno obavlja hadž za drugu osobu. Pohvalno je da kod ihrama kaže “riječi uslovljavanja”: Fe in habesenije habisun fe mehallī hajsu habeseni. “Pa ako budem spriječen, moje mjesto je gdje sam i spriječen.”

Ako izgovori ove riječi, a zatim mu se nešto ispriječi na putu do Ka’be riješio se obreda hadža i nema više nikakvih dužnosti (ili sankcija). Ko ihram zanijjeti bez određivanja vrste hadža ispravno je, i takav hadž će pretvoriti u bilo koju vrstu hadža. Onaj ko obavlja temettu’ može dodati nijjet hadža na umru i nastaviti sa kiranom. Žena koja dobije hajz, a već je započela obred hadža, dodat će nijjet umre i tako preći na kiran, ako već nije obavila umranski tavaf.