U tom kontekstu jeste i izjava selefa: "Djela dobročinstva i čestitosti mogu činiti i dobri i pokvareni, ali grijeha se klone samo iskreni."
Od Ebu Hurejre, radijallahu anhu, prenosi se da mu je Vjerovjesnik, alejhis-selam, rekao: "...kloni se zabranjenog, bit ćeš najpobožniji medu ljudima..." (Tirmizi)
Hasan el-Basri veli: "Najbolje djelo pobožnjaka jeste kloniti se Allahovih zabrana."
Preferiranje klonjenja zabrana nad činjenjem naredbi jasno je vidljivo u hadisu i to se odnosi samo na dobrovoljne ibadete (nafile), a poznato je da je oblik činjenja vadžiba bolji od oblika izostavljanja grijeha. To je zbog toga što su dobra djela, sama po sebi, cilj, dok se od zabrana traži njihova neprimjena te se za njihovu realizaciju ne uvjetuje nijet što nije slučaj s naredbama. Također, ponekad ostavljanje naredbi može biti nevjerstvo kao npr. ostavljanje šehadeta, temelja islama ili nekih od njih, kako je već objašnjeno, što nije slučaj s kršenjem zabrana čije upražnjavanje ne vodi u nevjerstvo.
To potvrđuje izjava Ibn Omera, radijallahu anhuma: "Bolje je odvratiti lopova od harama negoli udijeliti stotinu hiljada dinara na Allahovom putu!"
Omer ibn Abdulaziz, rahimehullah, rekao je: "Nije bogobojaznost noć provesti u lbadetu, niti dane u postu, niti to pomiješati. Prava bogobojaznost jeste ispunjavanje Allahovih naredbi i napuštanje Njegovih zabrana. Ako uz to čovjek pridoda i dobra djela, to je onda dvostruko dobro!"
Također se od njega prenosi da je rekao: "Poželio sam da klanjam samo pet dnevnih namaza i vitr, da dajem zekat i da više ne udijelim ni dirhem sadake, da postim ramazan i da nakon njega ne postim nijedan dan, da obavim obavezni hadž i da nakon njega više ne obavim nikakva hadža, a da potom uzmem višak svog imetka (hrane) i izdvojim ga iz onoga što mi je Allah zabranio i da se ubuduće čuvam tog harama."
Može se rezimirati i reći da sva ta predanja upućuju da je klonjenje zabrana, pa makar i minimalno, bolje od izvršavanja mnogobrojnih nafila i ostalih dobrovoljnih ibadeta jer to je farz a posljednje je nafila.
Neki od postklasičara rekli su da je Poslanik, alejhis-selam, rekao: "Kada vam nešto zabranim, klonite ga se, a kad vam neku stvar naredim, uradite je koliko možete" zbog toga što se primjena naredbe postiže samo pozitivnim djelovanjem, a realizacija djela zavisi od uvjeta i razloga od kojih je neke ponekad nemoguće izvršiti. Zato je naredbu ograničio mogućnošću isto kao i bogobojaznost.
Uzvišeni veli:
"...zato se Allaha bojte koliko god možete..." (Et-Tegabun, 16.)
Isti je slučaj i sa hadžom:
"...hodočastiti Kuću dužan je, Allaha radi, svaki onaj koji je u mogućnosti..." (Ali-Imran, 97.)
Što se tiče zabrana, od njih se zahtijeva da se ne primjenjuju i to je osnova, temelj. Pod tim se podrazumijeva njen kontinuitet. I to je moguće ostvariti i u tome ne postoji nešto što se ne može. Međutim, i to je donekle diskutabilno. To je zbog toga što motiv za činjenje grijeha ponekad može biti vrlo snažan tako da se čovjek kod njega ne može strpjeti da ga ne počini, a posebno još ako ima mogućnost za to. Udaljavanje od njega u toj situaciji zahtijeva od čovjeka velike napore, možda čak teže za dušu od onih koji je navode na činjenje pokornosti. Zbog toga ima mnogo ljudi koji se mogu strpjeti na izvršavanje naredbi, ali ne mogu ostaviti zabrane.
U tom kontekstu je i Omer, radijaliahu anhu, upitan o ljudima koji žude za strastima, ali ih ne rade, pa je rekao: "To su ljudi čija je srca Allah stavio na kušnju. Njima će biti oprošteno i velika ih nagrada čeka!"
Može se onda reći da Uzvišeni ne opterećuje ljude iznad njihovih mogućnosti. Mnogih djela ih je oslobodio samo zato što im predstavljaju poteškoću da bi im ih olakšao i iz milosti prema njima.Međutim, što se tiče zabrana, niko se ne može pravdati zbog njihova kršenja zbog jakih motiva i strasti. Naređeno je svima da se ih u svakom slučaju klone. Zabranjena hrana koja se u nuždi dozvoljava da bi se život spasio nije dozvoljena radi uživanja u njoj i radi strasti. Ovo potvrđuje konstataciju imama Ahmeda u kojoj stoji da je zabrana kompleksnija od naredbe i u tom smislu je, prije svega, i hadis Poslanika, alejhis-selam, kojeg prenosi Sevban i drugi, a u kojem stoji:
"Ustrajte, pa i pored toga što nećete biti u stanju sve izdržati!" ( Ibn Madža, 277 )
U riječima Poslanika: "...a što sam vam naredio, praktikujte to koliko možete...", jeste dokaz za onoga ko ne može izvršiti sve naredbe. Takav će uraditi koliko može od njih. Ovo se pravilo proteže kroz sva poglavlja, kao npr. čistoću. Pa ako ne može ispuniti sve uvjete, već neke može, a druge ne može zbog nedostatka vode, ili bolesti nekih organa, u tom će slučaju oprati dijelove tijela koje može a preko onih dijelova koje ne može oprati uzet će tejemum.
To se odnosi i na namaz. Pa ko ne može klanjati zbog bolesti stojeći,klanjat će sjedeći, pa ako ni tako ne može, onda će klanjati ležeći. Prenosi Buharija u svom Sahihu od Imrana ibn Husajna, r.a., da je, Poslanik, alejhis-selam, rekao:
"Klanjaj stojeći, ako ne možeš, pa sjedeći; pa ako nisi i to u stanju učiniti, lezi na bok i klanjaj!"( Buhari, 2/587 )
A ako ne mogne ništa od toga, onda će išaretiti i klanjati s nijetom jer ni u takvom stanju nije oslobođen namaza, prema najpoznatijem mišljenju.
Isto pravilo važi i za sadekatul fitr. Ko bude u mogućnosti dati dio sa'a hrane dužan je to učiniti prema najispravnijem mišljenju.
Međutim, ko bude u mogućnosti postiti dio dana, a ne cijeli, neće biti obavezan to raditi, prema mišljenju svih učenjaka, jer post dijela dana nije ibadet sam po sebi.
Ista je stvar s onim ko mogne osloboditi dio roba u kefaretu (otkupu). To neće biti dužan, jer parcijalizacija roba nije draga Zakonodavcu. Naprotiv, on je naredio da se to na svaki način izvrši u cjelini.
Međutim, kome promakne stajanje na Arefatu, da li je takav obavezan izvršiti ostatak obreda hadža kao što su noćenje na Muzdelifi i bacanje kamenčića ili nije?
Ili će se ograničiti samo na tavaf i saj a potom osloboditi od ihrama kao da je učinio umru? Od Ahmeda se prenose dva predanja. Poznatije je ono u kojem se kaže da će se ograničiti na tavaf i saj jer je noćenje i bacanje kamenčića usko povezano s obredima koji se rade prije i poslije stajanja na Arefatu. A Allah je naredio da se spominje kod Meš'aril harama i u određenim danima samo onome ko je nakon stajanja krenuo s Arefata, što znači da to nije naređeno onome ko nije stajao na Arefatu, kao što nije naređeno ni onome ko obavi umru. A Allah najbolje zna.
