— U prvu grupu spadaju oni koji uopće ne razmišljaju o onome što govore, nego govore sve što im na jezik dođe, ne istražujući da li time potvrđuju istinu ili negiraju neistinu. Većina ljudi je takva.
— U drugu grupu spadaju oni koji govore da bi potvrdili ono što u svojoj duši smatraju istinom, a negirali ono što misle da je neistina, ne istražujući pri tome (pravu) istinu, nego se tvrdoglavo drže onoga na čemu su. I ovih je dosta, ali manje nego prvih.
— U treću grupu spadaju svi oni koji govor stavljaju na njegovo pravo mjesto, a takvi su rijetki kao crveni dragulji.
Golema li je briga onoga koga ljuti istina!
Čuvaj se podržavanja lošeg druga i potpomaganja svojih savremenika u svemu što će ti na onom svijetu donijeti štetu ili ti štetiti na ovom svijetu. Ako tako ne budeš postupio, imaćeš od toga samo kajanje, ali kada ono ne bude moglo više koristiti.
Isto tako, čuvaj se da se suprotstavljaš drugu i proturiječiš svojim savremenicima u onome što ti ne donosi nikakvu korist, ni na ovom ni na onom svijetu. Ako tako ne budeš postupio, imaćeš od toga samo njihovo uznemiravanje, izbjegavanje i neprijateljstvo, a možda će to dovesti i do toga da traže tvoje kažnjavanje i oštećenje, a u svemu tome za tebe neće biti nikakve koristi uopće. Ako, pak, bude bilo nemoguće izbjeći da rasrdiš ljude ili Allaha džellešanuhu, i budeš morao odbaciti ili ljude ili istinu, ti onda rasrdi ljude i napusti ih, a nemoj nipošto da srdiš Stvoritelja i Gospodara svoga niti da odbacuješ istinu!
Nestalnost koja je pokuđena jest da se prelazi iz jednog izgleda koji je neprirodan i besadržajan u drugi, koji mu je sličan, te prelazak iz jednog stanja koje nema nikakva sadržaja u drugo također bez sadržaja, bez ikakva opravdana razloga. Kada neko oblači odjeću koju ima i koja mu je neophodna, izbjegavajući pretjeranost u tome, to je dokaz njegove velike umnosti i mudrosti. Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve selleme, koji je uzor u svakom dobru i čiji je moral Allah džellešanuhu pohvalio i kome je podario sve savršene vrline, a sačuvao ga od svake manjkavosti, obilazio je bolesnika sa svojim drugovima gologlav i bez turbana i idući bos, i u najudaljenije dijelove Medine. Kada je imao, oblačio je sukno i ogrtač od šarenog vezenog platna, a nikada se nije opterećavao onim što nije imao, niti je ostavljao ono što mu potrebno bijaše. Onim što je imao zadovoljavao se od onoga što nema. Tako je on nekad išao pješice i bos, drugi put nosio je sandale i jahao na lijepoj sivkastoj mazgi. Ponekad je jahao i na konju bez sedla, ali i na devi. Ali, on je jahao i na magarcu, posadivši sebi za leđa nekog od svojih drugova. Nekada je jeo datule umjesto kruha, a nekad opet bajat kruh, i ništa više. Jeo je i prženu jarčetinu, bostan sa svježim datulama i kolače. Svim tim on snagu prikupljaše, a višak dijeliše i ono što mu ne trebaše, ne uzimaše. Nepotrebnim se nikada ne opterećivaše. On se nikada nije srdio radi sebe, ali nikada nije propustio naljutiti se kada se radilo o Allahovom džellešanuhu hatoru.
Postojanost kao ispravnost i postojanost u svađi toliko su međusobno slične da ih može razlikovati samo vrsni znalac morala. A razlika među njima je ta što je prepirka ono što je zasnovano na neistini ili što je neko učinio da bi pomogao ono u što se upetljao, a čija neispravnost mu je poznata ili mu nije poznata ni ispravnost ni neispravnost toga. To je pokuđeno. Nasuprot njemu je pravičnost.
Postojanost koja je valjana potrebna je kada se radi o istini ili onom što čovjek smatra istinom, ako mu se nije otkrila njegova neispravnost. To je pohvalno svojstvo. Njemu nasuprot je nestabilnost. Neki kude oba ova svojstva jer je to, s jedne strane, nepromišljanje onog što se ima i, s druge strane, neis-traživanje onog što je potrebno da se ustanovi da li je istina ili neistina.
Umnost je u izvršavanju pokornosti i prihvatanju vrlina, a ostavljanju grijeha i poroka. Allah džellešanuhu je na više mjesta u Svojoj Knjizi upozorio da onaj koji griješi prema Njemu, nije uman. Govoreći o jednom od minulih naroda, Allah džellešanuhu kaže: „Oni govore: 'Da smo slušali ili razum koristili, ne bismo bili stanovnici Džehennema"'! Potvrđujući to njihovo priznanje, Allah džellešanuhu dalje kaže: „Pa su priznali svoj grijeh. Daleko bili stanovnici Džehennema ognjenog!" Glupost je grijehe raditi i poroke činiti. Nepravda, ogovaranje i buncanje su znak ludila i uzburkanosti gorčine u tijelu.
Glupost je suprotna razumu i to dvoje smo ranije objasnili. Na sredini između njih je maloumnost, koja se sastoji u tome da se radi i govori ono što ne traži ni vjera ni ovosvjetska dobit, ni pohvalni moral, ali u čemu nema ni grijeha, niti pokornosti ili pomoći nekom od spomenutog dvoga, kao ni vrline ni poroka. Riječ je, dakle, o nepotrebnom brbljanju i beskorisnom djelu. U kojoj mjeri prevlada jedno od njih ili se smanji, utoliko čovjek više zaslužuje naziv malouman.
U jednom slučaju čovjek može pokazati maloumnost, u drugom umnost, a u trećem glupost.
Nasuprot bezumlju stoji razboritost i sposobnost rasuđivanja u znanostima i zanatima. To su prvi mudraci nazivali darom govora. Između ovoga dvoga nema sredine.
Što se tiče stvari vezanih za ovaj svijet i nastojanja da se dopadne ljudima čineći ono što im odgovara, a što poboljšava stanje onoga koji to čini, bilo da je to neistina ili nešto drugo, ili mana ili nešto drugo, zatim dovitljivost da se imetak unaprijedi, slava proširi i ugled postigne, na sve moguće načine, ne prežući čak ni od grijeha ni poroka, u svemu nabrojanom nema uopće umnosti. Oni za koje Allah dželle-šanuhu potvrđuje da nemaju razuma i nas izvještava da oni nemaju razuma upravljaju svojim ovosvjetskim dobrima, unapređuju svoje imetke, dodvoravaju se svojim gospodarima čuvajući njihovu vlast. Ova vrsta morala naziva se lukavost. Nasuprot njoj stoji razumnost i ispravnost. Međutim, ako se nastoji postići ovo što smo nabrojali uz sačuvanost (od grijeha i poroka) i stid, onda se to zove odlučnost, nasuprot koje stoji gubitak.
Dostojanstvo, umjesnost govora i sredina u uređenju življenja te ispravno ophođenje sa ljudima, ove moralne osobine nazivaju se jadnim imenom ozbiljnost. Njoj suprotna je maloumnost.
Vjernost se sastoji od pravičnosti, izdašnosti i smionosti. Vjeran smatra nasiljem ne nagraditi onoga koji u njega ima povjerenje i koji mu je učinio neko dobro, pa je on u tome pravičan. On također smatra da na nevjernost ne treba odmah odgovoriti, nego treba biti tolerantan, pa je u tome izdašan. I on se, na kraju, naoružava strpljenjem za ono što će doći kao posljedica vjernosti, pa je u tome hrabar.
Četiri su središnje vrline iz kojih proizilaze sve ostale. To su: pravednost, znanje, smionost i izdašnost.
A četiri su osnovna poroka iz kojih proizilaze svi ostali, koji su suprotnost vrlinama koje smo spomenuli. To su: nepravda, neznanje, kukavičluk i tvrdičluk.
Amanet i poštenje su vrste pravednosti i izdašnosti. Ebu Muhammed ibn Ahmed kaže da je o moralu, između ostalog, ispjevao sljedeće:
Razum je temelj iznad kojeg je moral bedem
Ukras razuma je znanje, u protivnom je (razum) propast
Neznalica je slijep i ne vidi kuda ide
Znanje se upotpunjuje pravednošću, u protivnom ono je ispraznost
Uzda pravde je izdašnost, u protivnom to je nasilje
Temelj izdašnosti je smionost, a kukavičluk je zabluda
Bićeš čedan ako budeš ljubomoran; ljubomoran nije nikada počinio blud
Savršenstvo svega je pobožnost; govoriti istinu je svjetlost
To su temelji dobrote o kojima sam ovo izrekao nakon zakletve
On je, također, rekao o moralu i ovo:
Temelj temelja svih vrlina su: pravednost, ispravno razumijevanje, izdašnost i moć.
Od ovih se sastavljaju sve druge, pa ko njih posjeduje, on upravlja svijetom
On, također, posjeduje stvari čijim razaznavanjem se otklanja nejasnost
U ljudskoj duši postoji vrlina koja se sastoji iz smionosti, a također i strpljivosti. Blagost je vrsta smionosti.
Zadovoljstvo je vrlina koja se sastoji iz izdašnosti i pravednosti. Zlo se rađa iz pohlepe, pohlepa iz zavisti, a zavist se rađa iz želje (strasti), želja iz nepravde, tvrdičluka i neznanja.
Iz pohlepe proizilaze veliki poroci kao što su: poniženje, krađa, otimačina, prostitucija, ubistvo, strastvena zaljubljenost, strah od siromaštva i prošnja od svijeta.
Mi smo razgraničili pohlepu i požudu, jer je pohlepa otkrivanje požude skrivene u duši.
Druževnost je vrlina koja se sastoji od blagosti i strpljivosti. Iskrenost se sastoji od pravičnosti i smionosti.
Nema ničega ružnijeg od laži koja je vrsta nevjerstva, jer je svako nevjerstvo laž. Laž je dakle vrsta, a nevjerstvo podvrsta.
Laž se rađa iz nasilja, kukavičluka i neznanja. Jer kukavičluk donosi poniženje duši. Lažov je prezrena duša i daleko je od pohvalnog ponosa.
Dvojica su vrlo spokojna: jedan od njih zaslužuje svaku pohvalu, dok drugi zaslužuje prezir i osudu. To su onaj koji je odbacio ovaj svijet i onaj koji je odbacio stid.
U zadivljujuće Allahovo džellešanuhu uređenje ovog svijeta spada i to što je svaku stvar koja je na njemu neophodna učinio lahko dostupnom. Razmisli, u vezi s tim, o vodi i onome što je iznad nje. A svaka stvar na ovom svijetu koja nije neophodna vrlo teško je dokučiva. Razmisli u vezi s tim o crvenom dragulju i onome što mu je podređeno. Ljudi su, po onome što kušaju, poput putnika u pustinji: kad god prevali jedan njezin dio, pred njim se otvore nova prostranstva. Jer samo što čovjek razriješi jedan uzrok, pojave se drugi uzroci. Istinu je kazao ko je rekao: Razumni na ovom svijetu je umoran! A istinu je također kazao ko je rekao: On je na ovom svijetu spokojan. Naime, njega zamara to što se neistina stalno širi i osvaja nove prostore, kao i njegova nemoć da objelodani istinu. A miran je i spokojan od svega onoga što zaokuplja ostali svijet, a što je nepotrebno za življenje na ovom svijetu.
Neće ti, znaj sigurno, biti zahvalan čovjek kome si pomogao, nego će ti biti zlurad. U najmanju ruku, a to je suština ovoga, neće ga zanimati tvoj loš završetak i nesretan kraj.
Dužnost je povoditi se za Vjerovjesnikom, sallallahu alejhi ve selleme, u poučavanju neznanih, griješnih i poročnih. Jer onaj koji poučava sa grubošću i smrknuta lica, griješi i odstupa od Vjerovjesnikova, sallallahu alejhi ve selleme, načina i u najviše slučajeva postaje podstrekač onome kome savjet upućuje da ustraje u onome u čemu je, izazivač prepirke i svađe, pa će u svojoj pouci činiti zlo umjesto dobra. Ko poučava (savjetuje) sa radošću, osmjehom i blagošću kao da samo iznosi mišljenje i izvještava o nekome drugome, a ne o onome kome se obraća, bolje će i djelotvornije uspjeti u tome. Ako onaj kome se obraća to ne prihvata, onda neka savjetuje ružeći ga nasamo. Ako ni to ne bude prihvatio, onda u prisustvu onoga koga se uvjetovani stidi. To je način Allahova džellešanuhu odgajanja kada je naredio da se govori blaga riječ. A Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve selleme, ne upućivaše savjet izravno, nego govoraše: „Šta misle ljudi koji čine to i to!?" On je pohvalio blagost, naredio olakšavanje, a zabranio rastjerivanje. Savjetovao je, ali se čuvao da to ne pređe u dosadu. Allah džellešanuhu je rekao: „... a da si osoran i grub, razbjegli bi se iz tvoje blizine".
Grubost i oštrina potrebni su jedino kada se radi o Allahovim, džellešanuhu granicama. Ne smije tada biti blag onaj koji je kadar izvršiti kaznu.
Prilikom savjeta također je vrlo djelotvorno pohvaliti, u prisustvu onoga koji čini zlo, onoga koji čini dobro. To podstiče na činjenje dobra. I za pohvalu ja vidim samo ovu vrijednost, a nikakvu drugu, to jest da se povede za tim onaj koji pohvalu čuje. Stoga, smatramo potrebnim bilježiti i vrline i poroke, kako bi onaj koji to čuje mogao pobjeći od zabilježenog zla koje je drugi učinio, a poželjeti učiniti dobro koje je do njega doprlo, a koje je učinio neko prije njega, i da se time pouči.
Duboko sam razmišljao o svemu što nebo pokriva i dugo o svemu tome mislio, pa sam zaključio da svako živo biće ili stvar ima u prirodi svojoj da, ako je moćno, iskorjenjuje kakvoću drugog bića ili stvari, namećući mu svoje osobine. Tako, dobar nastoji da svi ljudi budu dobri, a poročan želi da svi ljudi budu poročni. Također vidiš da svako ko nešto spominje, u želji da na to podstakne, govori: — I ja činim to.
Svako ko slijedi neki pravac želi da mu svi ljudi to odobravaju. Vidiš to i u elementima: kada jedan ojača u odnosu na drugi, pretvori ga u svoju vrstu, kao što je npr. slučaj sa rastom drveta i hranjenju biljaka i stabala vodom i vlagom iz zemlje, da bi to transformisali u svoju vrstu. Neka je uzvišen Onaj koji je to tako ustrojio i mudro uredio! Nema drugog božanstva osim Njega!
U zadivljujuće vidove Allahove džellešanuhu moći spada i to što u mnoštvu stvorenja ne vidimo da je bilo koje od njih slično drugome toliko da se briše svaka razlika između njih. Pitao sam jednog starinu koji je prevalio osamdesetu godinu života da li je u tome što je došlo i prošlo zapazio da su neki likovi bili potpuno slični ovim današnjima, pa mi je odgovorio da nije, i da svaki lik ima nešto po čemu je različit od drugoga. Tako je sa svim stvarima na svijetu. To najbolje zna onaj koji je dobro upoznao oruđa i sva složena tjelesa, koja je dugo promatrao. Jedino on može valjano uočiti razliku među njima i pomoću razlika ih prepoznavati. To se razaznaje dušom, a riječ nije kadra izraziti to. Pa neka je uzvišen Moćni i Mudri čije su moći beskonačne!
