Ibn-Kajjim je u stihovima svoje kaside Nunijje nazvane "Dovoljna i za pobjedu spašene skupine djelotvorna" , objasnio kako su novotari insistirali na zvanju ehli-sunneta haridžijama.
"A čudno je i to što su oni onima govorili
Koji su s knjigama i Kur’anom dolazili:
"Vi ste tako haridžijama slični", a oni su
Pojavnog uhvatili se, suštinu su zanemarili."
Koji su s knjigama i Kur’anom dolazili:
"Vi ste tako haridžijama slični", a oni su
Pojavnog uhvatili se, suštinu su zanemarili."
Eš-Šatibi navodi riječ i hafiza Abdurrahmana ibn Bette, gdje se on žali na klevete ljudi njegova vakta i koji se s njim ne slažu koji ga nazivaju raznim pogrdnim imenima. On kaže: "Bio sam u sličnoj situaciji kao i poznati imam, hafiz Abdurrahman ibn Betta sa svojim savremenicima. Pričao je o sebi pa je kazao: ’Bio sam začuđen svojim stanjem na putovanju i u mirovanju, s bližima i daljima, dobrima i lošima; u Mekki, Horasanu i drugim mjestima većina ljudi koje sam sreo bili su saveznici ili protivnici, i pozivali su me da slijedim ono što oni govore te da potvrdim i posvjedočim da su u pravu. Ako bih povjerovao u to što bi kazali i rekao da je to dozvoljeno, oni bi me nazvali saveznikom, a ako bih zastao negdje dok bi govorili ili kad bi nešto činili, nazvali bi me protivnikom. A ako bih spomenuo da se Knjiga i Sunnet s tim ne slažu, kazali bi da sam haridžija. Kad bih pročitao hadis o tevhidu, rekli bi da sam mušebbih; ako je hadis bio o viđenju Allaha, kazali bi da sam salimija; ako je bio o imanu, da sam murdžija; a ako je bio o djelima, da sam kaderija..... Kad bih se god s jednima složio, drugi bi mi postali neprijatelji, a da sam im se ulagivao svima, razljutio bih Svevišnjeg Allaha. A oni mi protiv Allaha ne mogu pomoći, ja se čvrsto držim Knjige i Sunneta i molim za oprost Njega, pored Kojeg drugog boga nema i Koji je Oprosnik i Samilosnik.’"
Eš-Šatibi dalje veli: "Ovo je cijela hikaja i kao da on, Allah ga obasuo Svojim rahmetom, govori jezikom sviju. Teško ćeš danas naći poznata učenjaka ili dobra čovjeka kao on a da nije zaglavio u te stvari, ili u neke od tih stvari. Jer, hir vlada onim ko se protivi, a razlog razilaženja sa Sunnetom jeste njegovo nepoznavanje, dok se hirovi uglavnom slijede od strane onih koji su protiv. Kad bude tako, sljedbeniku Sunneta spočitava se da on to nije, što za sobom povlači njegovo vrijeđanje i proglašavanje njegovih riječi i djela ružnim te mu bude prislonjeno ono što odgovara smutljivcima.
Od najboljeg roba nakon ashaba, Uvejsa el-Karanija, prenosi se da je kazao: ’Podsticanje na dobro i odvraćanje od zla vjerniku nisu doveli iskrena prijatelja. Mi ih pozivamo na dobro, a oni nas vrijeđaju i u tom pomagače među grješnicima pronalaze. Čak su me, tako mi Allaha, optužili da sam učinio velike grijehe. Ali, ja opet nikad neću odustati da im iznesem Njegovu istinu.’"
Vrlo je slično ono što piše Šejhul-islam: "Džehmije i mu'tezile s najvećom sigurnošću mogu se nazvati mušebbihima zbog njihovih laži i kleveta. Neki su među njima otišli tako daleko da su za tu stvar optuživali i vjerovjesnike – mir i salavat njima! – pa Semame ibn el-Ešres, jedan od istaknutih džehmija, veli: ’Trojica su vjerovjesnika pridodali Allahu svojstva stvorenja, i to Musa, kad je kazao: "To može biti samo varka Tvoja," (El-Earaf, 155). Isa, kad je kazao: "Ti znaš šta je u duši mojoj, a ja ne znam šta je u duši Tvojoj," (El-Maide, 116) i Muhammed, kad je kazao: ’Naš Gospodar silazi...’
Čak je većina mu'tezila ubacila među druge imame: među Malika i pravnike njegovog mezheba, Es-Sevrija i njegove, El-Evza'ija i njegove, Šafiju i njegove, Ahmeda i njegove učenike, Ishaka ibn Rahevejha, Ebu-Ubejda i druge da su i oni dijelom mušebbihi.
Ebu-Ishak Ibrahim ibn Osman ibn Derbas eš-Šafi'i napisao je jedno poglavlje i nazvao ga: "Tenzihu eimmetiš-šeriah anil-elkabiš-šeniah," ’Uzdizanje šerijatskih imama od ružnih naziva’ a u tom poglavlju navodi citate ispravnih prethodnika i još nekih u vezi s ovim. Spominje i to da novotari u svakoj svojoj knjizi ehli-sunnet nazivaju imenima koja su izmislili, a pri tom još i po svom pogrešnom mišljenju drže da je to ispravno, isto kao što su mušrici izmišljali nadimke kojima su potom nazivali Vjerovjesnika. Rafidije ih zovu nasibima, kaderije ih zovu džebrijama, murdžije ih zovu sumnjivcima (šekkak), džehmije mušebbihima, a mutekellimi haševijama, ljudima koji mrze nove stvari i zaostalima. Takvih primjera ima napretek. A isto bi tako Kurejšije Vjerovjesnika , jednom nazivali ludakom, drugi put pjesnikom, nekad opet vračarem, a nekad klevetnikom.
Govorili su kako je to (što oni rade) ispravno nasljedstvo i potpuno slijeđenje. (...)
Ko tako o ljudima zbori i naziva ih lažnim imenima shodno svom uvjerenju s kojim se oni ne slažu, oni će pred Gospodara svoga stati, a ko drugom jamu kopa, sam u nju upada."
Skoro je isto ono što je u svojoj kasidi, nazvanoj "Dovoljna i za pobjedu spašene skupine
djelotvorna", u poglavlju: ’Uzdizanje šerijatskih i hadiskih imama od ružnih i pokuđenih naziva’, kazao njegov učenik, Ibn-Kajjim. On veli:
Za laž ih pri svakom velikom djelu optužuju
Pripisuju im neistinu klevetničku.
Optužili su ih za nevaljalost samo što je tužitelj
Opasniji i prije se njegova zla treba čuvati.
Nedužni se od optužbi lažima brani
Pa mu zbog svog neiskustva počne sličiti.
Haševijama su ih i zaostalim nazivali
Čak i idolopoklonicima su ih zvali.
A oni su se s Resulom i ashabima neprijateljili.
Znaj da su rafidije najgora stvorenja bili.
Protiv ashaba su neprijateljstvo uspostavili
A Milostivog skupinu Nasibima prozvali
Ovo je pjesma kratka, stihovi joj čudnovati.
Skupino bratska, vama ću je posvetiti.
I Resul i protivnik njegov moraju se naslijediti,
Među ljudima su skupa dva, oni su različiti.
Prvi su oni što su njega i put mu slijedili,
A protivnika mu dva su skupa naslijedili.
Jedni su protiv njega i strane njegove zaratili,
U tome se uopće nisu prikrivali.
Za svaku su ga stvar imenima pogrdnim zvali,
A oni su ti, i milosti Milosnika nisu imali.
Došli su potom drugi i prve naslijedili.
Oni su za nevaljalstvo i neprijateljstvo optužili.
Ovo je potvrda šta su oba naslijedili.
Dobro slušaj, ako su ti uši Oni dali.
Drugi su licemjeri, oni su skrivali
Jedno, a drugo oni su kazivali.
Robovi su nasljedstvo među sobom podijelili.
Među skupinama razdijelio je Dobrostivi.
Ovo je druga pjesma stihova kratkih.
U njoj je utjeha onih oklevetanih.
Koliko ćeš samo puta vidjeti pokvarenih
Što insana optužuju da je mušebbih.
A Allah će to otkloniti od dobrih,
Kao što Hvaljeni nema ništa s kuđenim.
Oni kaljaju kuđenog, a on je Hvaljeni.
Kako god okreneš, i po značenju i po riječi.
Bog je od njihovih kleveta spasio Muhammeda
On mušebbih nije. To su ta dva naslijeđa.
Kao što su i sljedbenike besposličari klevetali.
Svakoj pogrdi nađu se oni što su njezini.
Klevete će se samo njima vratili.
Jer, vjernici su od Milosnika štićeni.
Besposličar nadijeva mušebbih-nadimke.
A kod njega su osobine što su pogrdne.
Te su mlade lijepe vama poklonjene
Bez dopusta i traženja dozvole.
A ilum ulazi u srce uspješnika,
Sačuvaj nas Bože zabranjenoga.
Lišeni će onima što su ga lišili vratiti.
Od vaših će srca i kaljavih džina uzeti.
U srdžbi umrite, moj Gospodar sve zna.
I Resul Mu znanje ima i moć vladanja.
Allah će vjeru Svoju i Knjigu pomagati
Sve da će se svi ljudi i džini protiviti.
* * *
A čudno je i to što su novotari onima govorili
Koji su s predanjima i Kur’anom dolazili:
"Vi ste tako haridžijama slični," a oni su
Pojavnog uhvatili se, suštinu su zanemarili.
Sve tako do kraja stihova u vezi s tim. Allah ga Svevišnji rahmetom obasuo.
