Što se tiče njihovog dokazivanja sa dva ajete: "Gospodaru naš, ne kazni nas..." I ajeta: "Nije grijeh ako u tome pogriješite...", može se reći da se ova olakšica odnosi na pripadnike kible, a poznato je da opisivanje nekog kao pripadnika kible ne biva osim u pogledu roba muvehida-jednobošca, koji je napustio kufr i sve što se obožava mimo Allaha, dželle še'nuhu, i koji je znano i s ciljem napustio širk i okrenuo se obožavanju jedinog i Moćnog Allaha. Ovakav podliježe pod olakšice koje imaju pripadnici kible. A što se tiče mušrika i kafira takav nije od pripadnika kible.Dokaz tome je da je olakšica greške došla nakon konteksta koji govori o ostvarenju imana u riječima Uzvišenog: "Poslanik vjeruje u ono što mu se objavljuje.... Gospodaru naš, ne kazni nas ako zaboravimo ili što greškom (nehotice) učinimo! ..." Iz konteksta se vidi da se olakšica odnosi na ono što je mimo tevhida i imana, koji su osnova vjere. Ovo je poput hadisa koji bilježi Buharija u kojem je Poslanik, sallallahu alejhi ve selleme, u prisustvu velikih ashaba rekao: "Dajte mi prisegu da nećete Allahu širk činiti, da nećete krasti, da nećete zinaluk činiti, da nećete ubijati svoju djecu.... onaj ko od vas to ispoštuje njegova nagrda je osigurana kod Allaha, a onaj ko od toga nešto učini pa zbog tog bude kažnjen na dunjaluku to mu je otkupljenje za taj grijeh."
Hafiz kaže: "Nevevi kaže: 'Uopćenost ovog hadisa je izdvojena riječima Uzvišenog: "Allah neće oprostiti da mu se širk čini." Tako, ako se murted ubije zbog svog otpadništva to mu ubijanje neće biti iskupljenje za njegov grijeh.'" Hafiz dalje nastavlja: "Zato što njegove (Poslanikove ) riječi 'a onaj ko od toga nešto učini', obuhvataju sve ono što je spomenuo i to je očigledno." (Fethul-bari, 1/81-83.) Završen citat.
Zatim je Hafiz počeo nabrajati mišljenja uleme u tom pogledu, da bi na kraju, kao preovladavajuće mišljenje, naveo mišljenje imama Nevevija. Ove opće zabrane širka i neopraštanje istog su iz mekkanskog perioda i sačuvane su, tj. nisu derogirane. Oni važe kao poseban dokaz u odnosu na ruhse-olakšice za pripadnike kible, jer, to svojstvo (svojstvo pripadnosti kibli) nisu dobili osim s tevhidom i napuštanjem svih lažnih božanstava koja se obožavaju mimo Allaha.
Imam mufessira Taberi komentarišući riječi Uzvišenog: "Gospodaru naš, ne kazni nas ako zaboravimo ili što greškom (nehotice) učinimo", kaže: "Ovo predstavlja podučavanje robova od strane Allaha, dželle še'nuhu, kako da Mu upućuju dovu i šta da u toj dovi kažu. To znači: "Recite, Gospodaru naš, nemoj nas kaznit ako zaboravimo uraditi nešto što si nam naredio, ili ako pogriješimo u činjenju nečega što si nam zabranio činiti pa ga mi učinimo ne namjeravajući učiniti grijeh, već ako to uradimo iz neznanja i greške." Zatim je sa svojim senedom od Ibn Zejda u pogledu riječi Uzvišenog: "Gospodaru naš, ne kazni nas ako zaboravimo ili što greškom (nehotice) učinimo", naveo 'ako zaboravimo nešto što si nam naredio ili pogriješimo u pogledu nečega što si nam zabranio'....
A što se tiče onoga što rob uradi iz nemara i zapostavljanja tj., ostavi nešto što mu je naređeno da čini, to spada u zaborav zbog kojeg je Allah, dželle še'nuhu, kaznio Adema, alejhi selam, te ga zbog toga izveo iz Dženneta. U tom kontekstu On kaže: "A Ademu smo odmah u početku naredili; ali on je zaboravio, i nije odlučan bio." To je vrsta zaborava o kojoj Allah, dželle še'nuhu, kaže: "Sada ćemo Mi njih zaboraviti, zato što su zaboravljali da će na ovaj Dan pred Nama stajati"
Olakšica greške se odnosi na stvari mimo kufra
Molba roba koja se ogleda u riječima Uzvišenog: "Gospodaru naš, ne kazni nas ako zaboravimo ili što greškom (nehotice) učinimo", a koja se odnosi na zaborav stvari koje je Allah naredio da se čine, na način kako je to spomenuto a ne zbog nemara i zapostavljanja i u slučaju kada se radi o kufru. Jer, ako se radi o nevjerstvu u Allaha onda molba Allahu da ga ne kazni zbog te stvari nije dozvoljena, zato što je Allah obavjestio svoje robove da im neće oprostiti širk, pa ispada da Ga mole za stvar o kojoj ih je On obavjestio da je neće učiniti (neće oprostiti), što je greška. Već se treba moliti da im oprosti stvari kao što je zaborav Kur'ana, nakon hifza, jer su bili zauzeti od njegova učenja, ili kao što je zaborav namaza ili posta....
Zatim, greška može biti dvostrukog karaktera. Prvo da rob namjerno učini zabranjenu stvar. To je greška od njega i za to će biti odgovoran Ovo je vrsta greške zbog koje rob traži od njegova Gospodara da mu oprosti grijeh, osim ako se radi o kufru." Završen citat.
Ovo je komentar imama mufessira o ovom tekstu. To je tefsir o čijem vlasniku Ibn Tejmijje kaže: "Što se tiče tefsira koje danas iščitavaju ljudi najbolji je tefsir Muhameda ibn Džerira Taberija. On spominje izreke selefa sa vjerodostojnim senedima u kojem nema novotarija i ne prenosi od onih koji su osumnjičeni za laž ...
O njemu, također, kaže: "Tefsir Ibn Džerira je tačniji od svih ovih (tj. od tefsira Begavija, Kurtubija, Ibn Atije, Zamahšerija i drugih)."( Medžmu'fetava, 13/385-388.) Završen citat.
Imam mufessira jasno kaže, da se olakšica greške i zaborava odnosi na stvari mimo kufra, zbog Allahove obavjesti: "Allah neće oprostiti da mu se širk čini."
Jer, kao što sam prethodno rekao: Pripadnici kible su oni koji su se pokajali od širka i čvrsto prihvatili propise kao što stoji u riječima Uzvišenog: "Ali ako se oni budu pokajali i molitvu obavljali i zekat davali, braća su vam po vjeri." jedan od najvećih učenjaka ummeta Ibn Abbas , kaže da ovaj ajet zabranjuje krv pripadnika kible.( Ahkamul-Kur'an, Kurtubi) .Ovo je karakteristika pripadnika kible, tj., oni su ti koji su napustili širk i pridržavaju se propisa islama. Takav polaže pravo na olakšice koje su propisane pripadnicima kible. A što se tiče mušrika-mnogobošca, takav se ne može deklarisati kao pripadnik kible, te zbog toga ne može uživati povlastice olakšica. Ibn Tejmijje u pogledu riječi Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem: "Allah će oprostiti mome ummetu ono našta ih navraća njihova duša sve dok to ne progovore ili urade", kaže: "Oprost onoga na šta čovjeka navraća njegova duša je propisan u Muhammedovom, sallallahu alejhi ve sellem, ummetu, onima koji vjeruju u Allaha, Njegove meleke, knjige, poslanike i Sudnji dan. Poznato je da se ovaj oprost odnosi na stvari koje ne poništavaju iman, a što se tiče stvari koje negiraju iman na njih se ne može odnositi značenje hadisa. Jer, ako negira iman onda više nije od Muhammedova ummeta, već biva na stepenu munafika. Nije obaveza da oprosti ono što se nalazi u dušama (ovih munafika) od govora i djela, i ovo je jasna razlika na koju upućuje hadis, i u tom kontekstu se mogu spojiti šerijatski dokazi. Ovo je poput oprosta greške i zaborava ovome ummetu a na što upućuje Kuran i sunnet. Onaj čiji je iman ispravan, njemu se mogu oprostiti pogreške i zaborav i ono na šta ga navraća duša. Oni ako i zapadnu u Džehennem mogu izići iz njega, za razliku od onih koji ne posjeduju iman. Šerijatski tekstovi ne upućuju na to da ovakav neće biti odgovoran za pogreške, zaborav i ono na šta ga navraća njegova duša."( Medžmu' fetava, 10/760.)
Ovo je jasan govor Ibn Tejmijje da robovi koji uživaju u povlasticama olakšica su pripadnici kible. To je onaj ko ima ispravan iman, a oprost se odnosi na stvari koje ne poništavaju iman. A što se tiče kafira, mušrika i onih koji su poništili iman od pripadnika kible, njih ne obuhvata ovaj hadis. Ovakvim tumačenjem objedinjuju se šerijatski dokazi.
