Saturday, October 30, 2010

O otkrivanju (dušom) onoga što se u govoru skriva ili onog što pribavlja pohvalu i sjećanje – Ibn Hazm

Od ove dvije stvari skoro da nije pošteđen niko osim onoga koji je bez ikakve ambicije, koji potpuno vlada svojom dušom i kadar je ugušiti potpuno svoju srdžbu, ili onoga koji je izliječio svoju pohlepu za slušanjem govora koji se od njega krije ili onoga što se od njegova vida skriva bez da razmišlja o sličnom što mu je ostalo nepoznato na nekom drugom mjestu, u udaljenim krajevima zemaljske kugle.

A ako ga sve to nepoznato bude zanimalo onda je on lud i bez trunke pameti, a ako ga uopće ne bude zanimalo onda je to što mu je sada ovdje ostalo nepoznato isto kao ono što mu je ostalo nepoznato od ranije, bez ikakve razlike u tome. Zato neka poveća argumentaciju protiv svoje strasti i neka jezikom razuma kaže svojoj duši:

— Šta misliš kad ne bi znala da ovdje postoji nešto što je od tebe skriveno da li bi nastojala saznati ga?

Odgovor će bez sumnje biti: ne! Zato neka joj kaže:

— Pa budi onda onakva kakva bi bila da ne znaš da ovdje ima nešto skriveno od tebe i tebi nepoznato. Tako ćeš sebi pribaviti smirenost, odbiti brigu,bol nemira i ružnoću pohlepe, a to su velike i uzvišene dobiti, lijepa i pohvalna svojstva za kojima teži svaki razumni čovjek, a izbjegava ih samo onaj koji je krnjav i nepotpun.


Onaj koji se predao svojoj mašti i misli kako da mu se u svijetu ime pročuje i sačuva sjećanje na njega neka dobro razmisli o svojoj duši a zatim neka joj kaže:

— Šta misliš kada bih stalno bio spominjan na najbolji način i u svim nastanjenim mjestima u svijetu, opet bi se vrijeme moralo jednom do kraja izmotati, zatim ako je za to spominjanje ne budem znao, da li ću u tome imati neku radost i veselje ili ne?

Opet će odgovor biti: ne, nikakav drugačiji.

Kada je to tačno i sigurno onda neka kaže: kada umrem neću znati da li me spominju ili ne, a isto tako ako budem živ, ali do mene ne dopre moje spominjanje, ja od toga nemam nikakve koristi. Neka dobro razmisli i o ove dvije velike činjenice:

Prvo, mnoštvo je odabranih vjerovjesnika i poslanika, sallallahu alejhim ve selleme, koji su prošli kroz život, a o kojima niko sada ne posjeduje nikakvo znanje, nije im sačuvano ni ime, ni spomen, ni vijest ni bilo kakav trag, na bilo koji način. Zatim je bilo također mnoštvo odličnjaka od drugova prošlih vjerovjesnika i od mudraca, učenjaka, dobrih ljudi, prošlih vladara, graditelja sadašnjih gradova, pa sljedbenika njihovih o kojima su vijesti zametene i niko o njima uopće ne zna ništa. Da li to što se ne zna za njih šteti bilo kome od njih ako je bio dobar, da li krnji njegovu vrlinu, ili briše njegovo dobro djelo, ili umanjuje njegov stupanj kod Allaha dželle šanuhu? Ko ovo ne poznaje neka zna da se danas najviše zna o prošlosti jevrejskih vladara, a zatim dolazi ono što mi znamo o historiji grčkih i perzijskih vladara.

Međutim, sve to ne premašuje period od dvije hiljade godina u prošlost. Pa gdje su onda vijesti o onima koji su prije njih nastanjivali zemaljsku kuglu? Nisu li svi oni nestali, i potpuno se izbrisale i zaboravile vijesti o njima? U tom smislu su i riječi uzvišenog Allaha: „... i poslanicima o kojima ti nismo kazivali", „... i mnogim narodima između njih", „... i onima poslije njih? — samo ih Allah zna". Dakle, nije li čovjek ipak, iako bude za jedan trenutak poznat u vremenu, poput ranijih naroda koji su također bili spominjani pa su na kraju potpuno zaboravljeni?! Neka čovjek razmisli i o onome koji je spominjan po dobru ili zlu, da li mu to kod Allaha dželle šanuhu povećava stupanj njegov, da li mu pribavlja neku vrijednost, ako to nije stekao svojim djelom dok je još bio živ? Ako je to tako kako smo kazali, onda proizilazi da je želja za spomenom u stvari želja obmanutog, koja je besmislena i uopće bez koristi. Zato čovjek treba težiti za uvećanjem svoje vrline kroz dobra djela jer samo onaj koji to posjeduje zavrjeđuje lijepo sjećanje na sebe, lijepu pohvalu i lijepo svojstvo, a to je ono što čovjeka približava uzvišenom Gospodaru njegovu i čini ga da bude spominjan kod Njega, od čega će imati korist i trajnu dobit. A Allah dželle šanuhu daje uspjeh!

U svijetu prevladava licemjerstvo i pravo je čudo kako ga ljudi ne odobravaju osim onom koji je prema njima licemjeran.

Ako neko kaže: ,,U naravima leži odlika jer se krajevi suprotnosti međusobno susreću" nije daleko od istine. Jer i mi znamo da se posljedice suprotnosti izjednačavaju pa vidimo čovjeka kako plače od veselja i žalosti, pretjerani izliv ljubavi susreće se sa pretjeranim izlivom mržnje, u slijeđenju sudbina. To može biti uzrokom prekida odnosa kada nestane strpljenja i pravičnosti.

Mnoštvo visokih položaja (funkcija) prisiljavaju čovjeka da laže zato što često u laži ispriku traži. Tako se na laž privikava smatrajući je običnom pojavom.

Najpravedniji svjedok protiv onoga koji je po prirodi iskren jest lice njegovo, jer na njemu se očituje čim nešto slaže ili to htjedne učiniti. A najpravedniji svjedok protiv lažca jest njegov jezik koji se zbog toga zapetljava i govor njegov postane kontradiktoran...

Najveća je nesreća u neiskrenu prijatelju. U onih ljudi na čijim jezicima se poroci najlakše nađu, najlakše se nađu i u njihovom djelu. To se vidi najbolje u međusobnom razgovoru bestidnih i prepirkama do kraja prezrenih muškaraca i žena čija su zanimanja prostačka...

Susret odnosi mržnju, jer pogled oka u oko popravlja srca.

Neka te ne rastužuje susret prijatelja tvoga sa neprijateljem tvojim, jer on ublažava svoju stvar kod njega.

Najopasnije stvari po ljude su strah, briga, bolest i siromaštvo, a najbolnija u duši od svih je briga da se ne izgubi voljeno i ne dođe mrsko. Zatim dolazi strah, pa siromaštvo. Dokaz za to je da se i siromaštvo ubrzava da bi se odbio strah. Čovjek će potrošiti čitav imetak da bi sebi pribavio sigurnost. A i strah i siromaštvo se ubrzavaju da bi se njima odbila bolest. Čovjek se izlaže raznim opasnostima da bi bio zdrav žrtvujući za zdravlje i čitav imetak kad vidi da mu se približava smrt. A kad se potpuno osvjedoči u njezinu blizinu pomisli da je žrtvovao sve što ima od imovine da bi se spasio i ozdravio.

Strah postaje lahko podnošljiv kada se njime želi odbiti briga, pa se čovjek izlaže mnogim opasnostima da bi odbio brigu od sebe.

Najveći bol je onaj koji je trajno pogodio neki dio tijela. Međutim, plemenite duše smatraju da je od svih bolova koje smo spomenuli najveći poniženje. Niske duše pak smatraju da je poniženje najlakši strah koji čovjeka može zadesiti.