A da li je vjeru pokvarilo išta do vladari,
i svećenici loši i monasi njeni.
Istina je da nam Uzvišeni Allah naređuje:
فَاسْأَلُوا أَهْلَ الذِّكْرِ إِنْ كُنْتُمْ لَا تَعْلَمُونَ
"Pitajte one koji znaju, ako vi ne znate. (En-Nahl, 43)
Međutim, muslimani moraju biti upozoreni na dvije vrste učenjaka:
1) Učenjaci koji su duboko zakopani ispod svojih knjiga i koji su izgubili kontakt sa spoljašnjim svijetom.
Ibnul-Qajjim je rekao: "Muftija i namjesnik ne mogu pravedno upravljati, osim ako imaju dvije vrste znanja. Prvo je razumijevanje stvarnosti, bivajući potpuno uključen u nju, i bivajući sposoban da izvlači činjenice iz onoga što se desilo koristeći dokaz, indikacije (ukazivanja) i znakove. Drugo je razumijevanje Allahovih propisa, opisanih u Njegovoj Knjizi ili kroz govor Njegovog Poslanika, sallallahu 'alejhi we sellem, i razumijevanje kako da ih primjeni na stvarnost."
Također, Ebu Batah el-Akberi je rekao: 'Imam Ahmed je rekao: 'Nije prihvatljivo za čovjeka da sebe postavi kao muftiju, osim ako ima pet karakteristika (osobina). Prvo, on mora imati nijjet (namjeru). Ako on ne bude imao nijjet, neće biti svjetla u njemu niti u njegovim riječima. Drugo, on mora imati znanje, toleranciju, dostojanstvenost i mirnoću. Treće, on mora biti siguran u svoj govor i svoje znanje, četvrto, on mora biti neovistan (finansijski), da ne bi bio iskorišten od strane ljudi. Peto, on mora poznavati ljude.' ''
Ibnul-Qajjim je rekao: "Poznavanje ljudi je velika osobina koji bi svaki muftija i upravitelj (namjesnik) trebao imati. Oni bi trebali biti uključeni sa narodom, dobro poznavati naređivanje dobra i odvraćanje od zla, a onda primjenjivati jedno i drugo. U suprotnom, oni će učiniti više štete nego dobra. Ako oni nisu znani u pogledu ljudi (ne znaju narod), oni mogu zamijeniti zalima za mazluma i pravednog za griješnika (zločinca), i obratno. Ako oni ne poznaju narod, njegove prilike i njegove navike, oni neće biti u stanju da razlikuju između dobrog i lošeg. Oni moraju veoma dobro poznavati ljudske lukavosti (prepredenosti), obmane, prevare (varanja), običaje (navike) i tradicije. Fetva je stvar koja sa mijenja zavisno od vremena, mjesta, običaja (navika) i tradicija, i to je sve od Allahove vjere.''
2) Učenjaci koji su prodali sebe za dunjalučke koristi.
Allahov Poslanik, sallallahu 'alejhi we sellem, je rekao: "Žudnja za novcem i dunjalučkim ukrasima će žešće upropastiti čovjekovu vjeru, nego što par gladnih vukova može nanijeti štete stadu ovaca, ako bi bili ostavljeni nasamo sa njima." (Darimi)
Ibnul-Qajjim je rekao: '' Kada ljudi od znanja daju prednost ovom dunjalučkom životu i zavole ga, oni će definitivno u svojim fetvama, presudama, riječima i djelima reći ono što nije istina o Allahu.''
Ovo je zbog činjenice da Allahove presude nisu uvijek u saglasnosti sa strastima (prohtjevima) ljudi, naročito ljudi koji su na pozicijama moći i onih koji slijede sumnjive puteve. Njihove potrebe su uvijek ispunjene u neslaganju sa Istinom. Ako učenjaci i upravitelji imaju naklonost ka moći (vlasti) i slijede sumnjive puteve, oni će svoj put naći jedino korištenjem onoga što se suprotstavlja istini.
Čuvajte se ove dvije vrste učenjaka. Onih koji su izgubili kontakt sa stvarnošću i onih koji daju prednost dunjalučkim stvarima, posebno u vezi džihada, naređivanja dobra i odvraćanja od zla i svega što se tiče tiranskih vladara.
Ibn Tejmijje je opisao obje vrste ovih učenjake riječima: '' Obaveza je, u pogledu džihada, uzeti u obzir mišljenje pobožnih ljudi, koji imaju iskustva u stvarnom životu, a ne ljudi koji vole dunjaluk i čiji pogledi na vjeru nisu dubinski. Njihova mišljenja i mišljenja onih učenjaka, kojima nedostaje kontakta sa stvarnošću i životom - ne bi trebala biti uzeta.''
