Značenje riječi akida

Riječ 'akida' u arapskom jeziku potječe od riječi „el-akd“ a to je čvor ili zavežljaj. Riječ „i'tekade“ znači vjerovati u nešto svojim srcem. Akida je ubjeđenje putem kojeg se ispoljava vjera. Tako se kaže za nekoga da ima akidu hasene - dobru akidu, tj., ima akidu čistu od sumnji. Akida je djelo srca, to je iskreno vjerovanje srca u nešto.

Akida u šerijatskoj terminologiji: To je vjerovanje u Allaha, Azze ve Dželle, Njegove meleke, kitabe, poslanike, Sudnji dan i vjerovanje u određenje ili sudbinu bilo da je dobrlo ili zlo. Pomenute stvari se još nazivaju i ruknovi-temelji imana.

Šerijat se može podijeliti na dva dijela: ubjeđenja i radnje.

Ubjeđenja se ne vežu za način izvedbi radnji. Primjer ubjeđenja je vjerovanje u Allahov, Azze ve Dželle, rububijjet-gospodarstvo, obaveza obožavanja Njega Jedinog i obaveza vjerovanja u ostale ruknove imana. Ubjeđenja se još nazivaju „aslije“ tj., osnovi ili temelji. Što se tiče radnji one se vežu za način izvedbe ili sprovođenja radnji kao što je: namaz, zekat, post, hadž, i drugi praktični propisi. Ovaj dio se naziva „fer'ije“ tj., ogranci jer se gradi na ovim prethodnim bilo da su ispravni ili neispravni. Vjerodostojna (ispravna) akida je osnova na kojoj se gradi čovjekova vjera i uz koju djela bivaju vjerodostojna kao što Uzvišeni kaže:

فَمَنْ كَانَ يَرْجُو لِقَاءَ رَبِّهِ فَلْيَعْمَلْ عَمَلًا صَالِحًا وَلَا يُشْرِكْ بِعِبَادَةِ رَبِّهِ أَحَدًا
«Ko žudi da od Gospodara svoga bude lijepo primljen, neka čini dobra djela i neka, ibadet čineći (robujući) Gospodaru svome, ne pridružuje Njemu nikoga!» (Kehf, 110)


I Njegove, Azze ve Dželle, riječi:

وَلَقَدْ أُوحِيَ إِلَيْكَ وَإِلَى الَّذِينَ مِنْ قَبْلِكَ لَئِنْ أَشْرَكْتَ لَيَحْبَطَنَّ عَمَلُكَ وَلَتَكُونَنَّ مِنَ الْخَاسِرِينَ
«A tebi, i onima prije tebe objavljeno je: Ako bi Allahu širk učinio, tvoja djela bi sigurno propala , a ti bio od izgubljenih.» (Zumer, 65)

I kaže:

فَاعْبُدِ اللَّهَ مُخْلِصًا لَهُ الدِّينَ أَلَا لِلَّهِ الدِّينُ الْخَالِصُ
Zato čini ibadet samo Allahu - iskreno Mu ispovijedajući vjeru! Iskreno ispovjedanje vjere dug je Allahu!» (Zumer, 2-3)

Ovi plemeniti ajeti i drugi koji su objavljeni u tom kontekstu, a oni su mnogobrojni, ukazuju da djela neće biti primljena ako ne budu iskreno učinjena radi Allaha, Azze ve Dželle, bez primjesa širka - pridruživanja Allahu sudruga. Zbog toga su poslanici, alejhim selam, najveću pažnju posvećivali ispravljanju akide kod svojih naroda. Prvo u šta su pozivali bilo je da obožavaju Allaha Jedinog i da se klone obožavanja drugih mimo Njega (da se klone širka).

U tom kontekstu Uzvišeni kaže:

وَلَقَدْ بَعَثْنَا فِي كُلِّ أُمَّةٍ رَسُولًا أَنِ اعْبُدُوا اللَّهَ وَاجْتَنِبُوا الطَّاغُوتَ ۖ فَمِنْهُمْ مَنْ هَدَى اللَّهُ وَمِنْهُمْ مَنْ حَقَّتْ عَلَيْهِ الضَّلَالَةُ ۚ فَسِيرُوا فِي الْأَرْضِ فَانْظُرُوا كَيْفَ كَانَ عَاقِبَةُ الْمُكَذِّبِينَ
Mi smo svakom narodu poslanika poslali: "Allahu ibadet činite (robujte,obožavajte), a taguta se klonite!" I bilo je među njima onih kojima je Allah na pravi put ukazao, a i onih koji su zaslužili da ostanu u zabludi; zato putujte po svijetu da vidite kako su završili oni koji su poslanike u laž utjerivali.» (Nahl, 36)

Svaki poslanik bi prvo svom narodu govorio:

اعْبُدُوا اللَّهَ مَا لَكُمْ مِنْ إِلَٰهٍ غَيْرُهُ
Allahu ibadet činite, vi drugog boga osim Njega nemate!» (E'araf, 59, 65, 73, 85)

Ovo su riječi koje su Nuh, Hud, Salih, Šuajb i drugi poslanici govorili svojim narodima. Nakon što je postao poslanik Muhammed, sallallahu alejhi ve sellem, je u Mekki ostao trinaest godina pozivajući svoj narod u tevhid i ispravljanje akide jer je to temelj na kojem se gradi vjera. Sve daije-misionari i dobri ljudi su u načinu pozivanja slijedili poslanike pa su prvo otpočinjali sa pozivanjem u tevhid i popravljanjem akide a zatim bi nastavljali sa ostalim naredbama i odredbama vjere.