Buhari u svome Sahihu navodi da je Enes, r.a., rekao: "Aiša, r.a., je posjedovala neku zavjesu kojom je zastirala jedan dio svoje kuće, pa joj Poslanik, s.a.v.s., reče:“'Skloni ovaj zastor od mene jer mi se likovi koji se nalaze na njemu stalno ukazuju pred očima dok sam u namazu.'" ( Buhari (1/408), Namaz, poglavlje: Da li je pokvaren namaz onome ko klanja, a na odjeći mu križevi ili likovi; Odjeća, Poglavlje o pokuđenosti namaza u odjeći sa likovima;Ahmed u Musnedu (3/151 i 283).
Da je žmirio tokom svog namaza, ne bi primijetio te likove. Međutim, može se prigovoriti korištenju ovog hadisa kao dokaza, jer se postavlja pitanje šta se podrazumijeva pod ukazivanjem likova? Da li se on sjećao tih likova nakon što ih je vidio, ili se pod ukazivanjem podrazumijeva samo viđenje?! Moguće je i jedno i drugo.
Jasniji hadis od ovoga je hadis Aiše, r.a., u kojem stoji da je Vjerovjesnik, s.a.v.s., klanjao u ogrataču na kojem su bili likovi i jedanput je pogledao u njega, a kad je završio namaz reče: "Nosite ovaj moj ogrtač Ebu Džehmu, a donesite mi moj stari ogrtač jer mi je maloprije odvratio pažnju od namaza." Prenose ga Buhari (1/406 i 407), Namaz, Poglavlje o onome ko klanja u odjeći sa likovima, Opis namaza, poglavlje: Osvrtanje u namazu, Odjeća, Poglavlje haljina i ogrtača; Muslim (556), Mesdžidi, poglavlje: Pokuđenost namaza u odjeći sa likovima; Ebu Davud (914), Namaz, poglavlje: Pogled u namazu; Nesai (2/72); Kibla, poglavlje: Olakšica za obavljanje namaza u ogrtaču na kojem se nalaze likovi; Ahmed u Musnedu (6/37,46,177,199 i 208)
Za dokaz iz ovog hadisa se isto tako uzima ono što je sadržano u samom hadisu, s obzirom da je suština u tome da se osvrno na taj ogrtač pa ga je to osvrtanje zaokupilo. Na to ne upućuje hadis o njegovu osvrtanju ka klancu, nakon što mu je Faris poslao izvidnicu, jer je taj pogled i osvrtaj bio potreban, s obzirom da se brinuo i interesovao za vojna pitanja. Na to može upućivati njegovo pružanje ruke u namazu kojeg je klanjao prilikom pomračenja Sunca, da dohvati grozd, kada je vidio Džennet, zatim, viđenje vatre i vlasnice mačke u njoj, te viđenje štapa ili hadis koji govori o tome kako je pokušavao spriječiti životinju da prođe ispred njega, zatim hadis kada je vratio služavku (djevojku) i mladića, hadis kada jer razdvojio dvije služavke, hadisi koji govore da je odvraćao selam išaretom onome ko prođe i poselami ga, dok je on u namazu. Išaretio bi onome koga je vidio, zatim, hadis u kojem se navodi da mu se šejtan ukazao pa ga je uhvatio i davio. To je bilo viđenje okom. Iz svih ovih i drugih hadisa kao korist izvodimo zaključak da Poslanik, s.a.v.s., za vrijeme obavljanja namaza nije žmirio.
Šerijatski pravnici su se razišli o tome da li je to pokuđeno. Pokuđenim ga je smatrao imam Ahmed i neki drugi autori. Oni su govorili: "Tako postupaju Jevreji." Neki učenjaci su ga dozvolili, ne smatrajući ga pokuđenim, pa su kazali: "Možda je žmirenje u namazu bliže postizanju skrušenosti u namazu što je, ustvari, suština, tajna i cilj namaza."
Ispravno je mišljenje da, ako otvaranje očiju ne smanjuje i ne remeti skrušenost u namazu, bolje je otvoriti oči. Ako, pak, to bude remetilo skrušenost zbog onog što se nalazi ispred čovjeka od ukrasa i dekoracije, ili nekih drugih stvari, za kojim čezne srce, u tom slučaju zatvaranje očiju sigurno nije pokuđeno, i mišljenje da je pohvalno u ovom slučaju je mnogo bliže osnovama i ciljevima Šerijata od mišljenja da je pokuđeno, a Allah, opet, najbolje zna.
