Često je nešto ponavljao i do tri puta, kako bi bilo što lakše shvaćeno ono što govori. Kada bi nazivao selam, selamio je tri puta. Šutio je dugo i nije govorio ako nije bilo potrebe. Svoj govor je započinjao i završavao otvorenih usta. Govorio je sažeto, ni opširno ali ni prekratko. Nije govorio o onome što ga se ne tiče, i govorio je ono za šta je očekivao nagradu od svoga Gospodara. Kada mu nešto ne bi odgovaralo, to se primjećivalo na njegovom licu. Nije bio bučan, razvratan ni prost, niti je tražio takvo društvo. Većinom se smijao lagahnim smješkom, čak možemo reći da se uvijek tako smijao, a vrhunac njegova smijeha je bio da mu se ukažu zubi. Smijao se svemu čemu su se i drugi smijali, odnosno, svemu što je smiješno, čudno i zanimljivo.
Smijeh ima mnoge uzročnike, a jedan od njih je spomenut. Drugi je smijeh kojim izražavamo radost, kada čovjek vidi nešto što ga obraduje i razveseljava. Treći je smijeh u srdžbi, a on se često može vidjeti na srditom čovjeku, uzrokuje ga činjenica da se onaj koji se rasrdio čudi onome što je izazvalo srdžbu, kao i svijest da je u stanju nadvladati onoga koji ga je izazvao, a moguće je da se smije svojoj sposobnosti da kontroliše bijes i da može da se okrene od onoga koji ga je izazvao a da mu ne naudi.
Poslanik, s.a.v.s., je plakao slično kao što se i smijao, nije bilo glasnog plakanja i ridanja, kao što ni njegov smijeh nije bio grohotan. Oči bi mu se ispunile suzama i one bi potekle, a iz prsa mu se čulo nešto nalik stenjanju. Nekada je plakao iz samilosti prema umrlom, nekada iz straha za svoj ummet, nekada od straha od Allaha, nekada dok bi slušao Kur'an, i to je plač čežnje, ljubavi i poštovanja izmiješanog sa strahom i strahopoštovanjem. Kada mu je umro sin Ibrahim, oči su mu se napunile suzama iz samilosti prema njemu, pa je rekao: "Oči suze, srce tuguje, ali ćemo reći samo ono što će zadovoljiti našeg Gospodara. Uistinu za tobom, Ibrahime, mi tugujemo."
Buhari (3/139,140), Muslim (2315), Ebu Davud (3126), Ahmed (3/194))
Plakao je i kada je prisustvovao smrtnom času jedne od svojih kćeri. Plakao je i kada je Ibn Mesud učio suru En-Nisa i došao do ajeta:
فَكَيْفَ إِذَا جِئْنَا مِنْ كُلِّ أُمَّةٍ بِشَهِيدٍ وَجِئْنَا بِكَ عَلَىٰ هَٰؤُلَاءِ شَهِيدًا
"A šta će, tek, biti kada dovedemo svjedoka iz svakog naroda, a tebe dovedemo kao svjedoka protiv ovih?" (En-Nisa, 41)
Hadis bilježe Buhari (8/188,189) i (9/81), Muslim (800) od Abdullaha ibn Mesuda, r.a. da je rekao:
"Vjerovjesnik, s.a.v.s., mi je rekao da mu učim. Ja sam rekao: .Allahov Poslaniče, zar da učim tebi, a tebi je objavljen?' On reče: ,Da.' Ja sam učio suru Nisa i kada sam došao do ajeta: „A šta će, tek, biti kada dovedemo svjedoka iz svakog naroda, a tebe dovedemo kao svjedoka protiv ovih?, rekao mi je da stanem. Okrenuo sam se i vidio da su mu oči orošene suzama."
Plakao je i kada je umro Osman ibn Mazun i kada je bilo pomračenje Sunca. Tom prilikom je klanjao namaz koji se klanja prilikom pomračenja. Plakao je na namazu, uzdisao i govorio:
"Gospodaru moj, zar mi nisi obećao da ih nećeš kazniti dok sam među njima i dok oprosta za počinjenje grijehe traže? Mi tražimo Tvoga oprosta." (Ebu Davud (1.194), Nesai (3/137,138), Ahmed (2/159,188), Tirmizi u Šemailu (317))*
Plakao je i kada je sjedio uz kabur jedne od svojih kćeri. Hadis bilježi Buhari (3/167) od Enesa, r.a.: "Prisustvovali smo dženazi jedne od Poslanikovih, s.a.v.s., kćerki. On se zadržao na njenom kaburu i vidio sam mu oči ispunjene suzama.
Nekada je plakao za vrijeme noćnog namaza.
Plač je raznovrstan, imamo plač iz milosti i sažaljenja, plač iz straha i strahopoštovanja, plač ljubavi i čežnje, plač radosti i sreće, plač bola, jer se ne mogu trpiti muke, plač tuge.
Razlika između plača tuge i plača straha je u tome što je plač tuge uzrokovan nečim lošim što se desilo, ili je nestala voljena osoba, a plač straha je zbog onoga što se očekuje u budućnosti. Razlika između plača radosti i sreće i plača tuge je u tome što je suza sreće hladna i srce je radosno, a suza tuge je vrela i srce je tužno. Zbog ovoga se kaže za nešto što obraduje čovjeka: "To je radost mojih očiju", ili: "Allah mu oči sretnim učinio." Prilikom tuge se kaže: "Očinja tuga" ili: "Allah mu oči rastužio."
Zatim, postoje plač slabosti i nemoći, plač licemjerja, a to je da oči suze, ali je srce kameno, pa čovjek pokazuje skrušenost, ali je tvrdog srca. Plač onoga ko za to naplaćuje, kao plač narikače koja će biti plaćena za to. Za nju Omer, r.a., kaže: "Prodaje svoje suze i oplakuje tuđi gubitak." Plač zbog toga što i drugi plaču. Čovjek vidi ljude da plaču pa zaplače s njima, a ne zna razlog njihovom plaču, nego plače radi plača.
Ako čovjek ulaže trud da bi zaplakao, onda je to pretvaranje i ono može biti pohvalno i pokuđeno, pohvalno je ako se njime žele pobuditi emocije, raznježiti srce i u njemu pobuditi strah od Allaha, a ne da bi se pokazala pobožnost. Pokuđeno je da čovjek time skreće pažnju drugih ljudi na sebe. Omer, r.a., je rekao Poslaniku, s.a.v.s., kada je vidio da plaču on i Ebu Bekr, zbog zarobljenika Bedra: "Allahov Poslaniče, kaži mi što plačeš? Ako vidim da je vrijedno plakanja, plakat ću i ja, a ako ne budem mogao plakati, onda ću se pretvarati da plačem, zbog plača vas dvojice." Muslim (1763) Poslanik, s.a.v.s., ga nije ukorio zbog toga. Jedan od selefa je rekao: 'Plačite zbog straha od Allaha, a ako ne možete plakati, onda se pretvarajte da plačete."
Slično se navodi i u hadisu, s tim da je on slab. Ibn Madža bilježi (1337) od Sa'da ibn Ebi Vekkasa, r.a.: "Ovaj Kur'an je objavljen s tugom, pa kada ga učite, plačite, a ako ne možete plakati,onda se pravite da plačete." U lancu prenosilaca je Ebu Raff 'Ismail ibn Rafi', a on je slab.
*Misli se na ajet:
وَمَا كَانَ اللَّهُ لِيُعَذِّبَهُمْ وَأَنْتَ فِيهِمْ ۚ وَمَا كَانَ اللَّهُ مُعَذِّبَهُمْ وَهُمْ يَسْتَغْفِرُونَ
“Allah ih nije kaznio, jer si ti među njima bio; i Allah ih neće kazniti sve dok neki od njih mole da im se oprosti ”. (El-Enfal,33)
