Kada se brige nagomilaju sve postaje nevažno. Vjerolomni izvršava ono što mu se ograniči, a pouzdani je prevaren ako mu se nešto ograniči.
Istinski je sretan na ovom svijetu onaj koga vrijeme nije natjeralo da isproba svoje prijatelje. Ne razmišljaj o onome koji te uznemirava, jer ako ti napreduješ, on propada i tada ti je sama tvoja sreća dovoljna. A ako pak gubiš, onda te i tako sve uznemirava.
Blago onom ko je vlastite mane upoznao bolje nego što su mu ih upoznali drugi.
Trpljenje grubosti dijeli se na troje:
— trpljenje onog koji ima moć nad tobom, a ti nemaš moći nad njim,
— trpljenje onog nad kojim ti imaš moć, a on nema nikakve moći nad tobom, i
— trpljenje onog nad kojim ti nemaš nikakve moći niti on ima moć nad tobom.
U prvom slučaju riječ je o poniženju i omalovažavanju i to ne spada u vrlinu. Ispravno je ostaviti i napustiti sve ono od čega se strahuje i šta se neće moći otrpjeti.
U drugom slučaju riječ je o vrlini i dobročinstvu; to je u stvari blagost koja spada u vrline i resi samo odličnjake.
Otrpljenje u trećem slučaju dijeli se na dvoje:
— otrpljenje grubosti koja je rezultat pogreške i kada je počinilac svjestan njezine ružnoće pa se istinski pokaje zbog toga. Ovdje je bolje otrpjeti, štaviše to je dužnost. U stvari i ovdje je riječ o blagosti, i otrpljenje grubosti onoga koji dovoljno sebe ne poznaje pa misli da je to njegovo pravo i zato se ne kaje za ono što je učinio ili čini. Poniženje je otrpjeti ovo prvo za onog koji to trpi, a propast za ono radi čega se trpi. Jer se ono time povećava. A bilo bi glupo tome se suprotstavljati. Jedino što je ispravno jest staviti do znanja počiniocu toga da mu se moglo uspješno oduprijeti, ali da se tome nije pribjeglo samo iz razloga što se to smatralo isuviše niskim, i ništa više. Odgovor prostaka, pak, bio bi da se pribjegne primjerenoj osveti i kazni. Ko sjedi u društvu s drugima ne može ga mimoići ni briga koja mu dušu peče, za šta će se kajati na drugom svijetu. On ne može izbjeći ni srdžbu koja mu nagriza jetru, a ni poniženje koje umnogome mijenja njegovo osnovno stremljenje. A šta tek reći za onoga koji se sa njima druži stalno kao da je jedan od njih. Dostojanstvo, rahatluk, radost i spas su u osami od svijeta. Postupaj u tome sa njima kao sa vatrom: grij se njome, ali ne ulazi u nju.
Nemoj omalovažavati ništa od sutrašnjeg posla, a olakšaćeš ga ako ga uradiš danas. Jer od malih poslova nagomilaju se veliki poslovi, koji se tada otmu kontroli i na kraju sve propadne. I ne omalovažavaj ništa čime bi želio da učiniš teškom svoju vagu na Dan oživljenja, a to ćeš postići ako posao odmah uradiš. Ako to bude bilo i neznatno, odbiće od tebe dosta toga što bi te, ako bi se nagomilalo, moglo odvesti u Džehennem. ...
Bol, siromaštvo, nesreću i strah može osjetiti samo onaj koji ih je iskusio u životu, a nikako onaj koji je to izvana posmatrao. Ružnoću pogrešnog mišljenja, sramote i grijeha sagledava samo onaj koji ih je posmatrao izvana, a nikako onaj koji se u njima nalazi. Blagodat sigurnosti, zdravlja i bogatstva upoznao je samo onaj koji na njih gleda sa strane, nikako onaj koji tu blagodat uživa. Vrijednost ispravnog mišljenja, vrlina i rad za onaj svijet istinski poznaje onaj čije su to osobine, nikako onaj čije to nisu kvalitete. Varalicu će prvi početi izbjegavati onaj za koga je on prevaru izvršio. Prema svjedoku koji je lažno svjedočio prvi će osjetiti odvratnost onaj za čiji hater je lažno svjedočio. Prostitutka će nisko pasti najprije u očima onoga koji je sa njom blud počinio.
Nismo vidjeli da se išta što se bilo jednom poremetilo vratilo u prvobitno stanje osim uz veliki napor , a kamoli da to bude slučaj sa mozgom koga razara opijanje svake noći. Razum koji čovjeku prikazuje lijepim to što ga se uništava svake noći mora biti predmet sumnje.
Razumni može biti nesretan sa svojim razmišljanjima, a nemoguće je da glupi bude sretan u svojim razmišljanjima. Nema ničega štetnijeg po vladara od mnoštva besposličara koji kruže okolo njega. Vladar koji je pametan i razborit zabaviće ih onim čime im neće nepravdu nanijeti. Ako to ne učini, oni će njega zabaviti onim čime će mu nasilje učiniti. Jer blizina njegovih neprijatelja je pogubna za njega.
Pretjerivanje u potrebi jednog određenog načina odijevanja, namrgođenosti i uozbiljenja samo su zastori kojima svoje neznanje prikrivaju neznalice kojima je ovaj svijet učvrstio pozicije. Pouzdaj se u vjernika makar i ne bio tvoje vjere, a nipošto se ne pouzdaj i u lakomislenog čovjeka makar se predstavljao da je od sljedbenika tvoje vjere. Ko se sa omalovažavanjem odnosi prema Allahovim džellešanuhu zabranama, ne povjeravaj mu ništa do čega ti je stalo.
Uvjerio sam se da je više onih koji se združuju svojim dušama nego onih koji se udružuju sa svojim imecima. Razlog tome leži u samoj ljudskoj prirodi. Duša teži da bude u blizini sebi slične, dok tijelo osjeća teret u blizini sebi sličnog. Dokaz za to je taj što čovjek požuruje pokopati tijelo svoga prijatelja kada umre dok istovremeno žali zbog rastanka od njegove duše, makar tijelo još bilo pred njim.
Nisam našao da je išta primamljivije za čovjeka da se uhvati u zamku od ove dvije Iblisove izreke koje je stavio na jezik svojih zagovarača:
Prvo, tražiti ispriku za onoga koji je uradio neko zlo uz obrazloženje da je to isto neko prije njega uradio.
Drugo, olahko prelaziti preko zla koje je neko uradio danas jer je to isto uradio i juče.
Dijeliti od imetka onaj dio koji je vjerom određen je dužnost. A dijeliti višak preko potrebnih životnih sredstava je dokaz izdašnosti. Altruizam u dijeljenju hrane bez koje bi se moglo preživjeti je vrlina.
Uskraćivanje dijeljenja onoga što je vjerom određeno je haram. A uskraćivati višak hrane drugima je znak škrtosti i tvrdičluka. Uskraćivanje pak onoga što nije dužnost podijeliti i bez čega bi se moglo živjeti je znak pohlepe.
Uskraćivati sebi ili porodici hranu ili njezin dio je vid škrtosti, poroka i grijeha.
Izdašnost u onom u čemu si bio nepravedan ili si ga bespravno prisvojio predstavlja ponovno činjenje nasilja. Za to slijedi ukor, a ne zahvalnost, jer ti u stvari dijeliš imetak drugoga, a ne svoj vlastiti.
Davanje prava drugima koja im zakonski pripadaju ne spada u izdašnost, jer to je dužnost.
Hrabrost je žrtvovanje za vjeru ili porodicu ili ugnjetavanog susjeda, zatim za obespravljenog najamnika, pravednu odbranu imetka, obraza i ostalih prava, svejedno radilo se o nekolicini ili mnoštvu nasilnika. Jer otrpljenje nasilja u ovome što smo spomenuli je dokaz kukavičluka i slabosti.
Trošenje duše za neko od ovosvjetskih dobara je lakoumnost i glupost. Još je gluplji onaj koji svoju dušu troši u osporavanju prava i dužnosti koje pripadaju tebi ili drugima. A gluplji od svih nabrojanih su oni koje sam imao priliku upoznati, a koji ne znaju u šta sebe troše, tako da se jednom bore za Amra protiv Zejda, a drugi put za Zejda protiv Amra, ponekad u istom danu, izlažući se tako vlastitim propastima i to bez ikakva smisla. Takvi na kraju završe u Džehennemu ili nekoj sramoti. Na takve je upozorio Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve selleme, kada je rekao: „Doći će vrijeme kada onaj koji ubija neće znati u ime čega to čini, niti će poginuli znati u ime čega je poginuo".
Čestitost je da oboriš svoj pogled, a sve druge udove čuvaš od tijela koje ti je zabranjeno (haram). Sve drugo je blud... Pravičnost je da daš ono što si dužan dati, a uzmeš ono što ti pripada. Nepravda je da uzmeš svoje pravo, a drugome uskratiš njegovo pravo. Plemenitost je da dobrovoljno podijeliš ono što ti pripada, a da pređeš preko svoga prava koje je drugi prisvojio, a kadar si da ga povratiš. Vrlina je općenitiji, a izdašnost uži pojam. Tako je blagost vrlina, a nije izdašnost. Vrlina je dužnost kada joj se pridoda dobrovoljnost.
Jedan čas nemarnosti upropasti vježbanje koje je trajalo čitavu godinu. Pogreška pojedinca u procjeni stvari bolja je od ispravnog stava nejedinstvene zajednice. Jer pogreška pojedinca može se ispraviti, a ispravni stav podijeljene zajednice pomaže održavanju takvog stanja, a u tome leži propast.
Neki tvrde da je loše mišljenje apsolutno sramota, a nije tako. Tako je samo u slučaju kada dotičnoga odvodi u ono što vjera ne dozvoljava ili je ružno sa stanovišta uobičajenog prava. U protivnom, to je odlučnost, a odlučnost je vrlina. Neko je nekoga bio ukorio zbog upropaštavanja imetka pa mu je ovaj rekao: „Ja od imetka rasipam samo onaj dio čije bi čuvanje štetilo mojoj vjeri ili moralu ili duši. Ja smatram da je čuvanje ovoga troga makar bilo i neznatno uzvišenije kao nadomjestak za ono što je propalo od imetka, makar to iznosilo koliko Sunce može obasjati". Najbolja Allahova džellešanuhu blagodat koju je podario čovjeku jest da mu je u njegovu prirodu usadio pravičnost i ljubav prema njoj i istinu i njezino cijenjenje iznad svega ostaloga.
U manu ljubavi prema zikru spada da dotični upropasti svoja djela ako mu je namjera bila da se po zikru pročuje. Skoro da je to vid širka, jer nije iskreno u ime Allaha džellešanuhu. Ovaj nedostatak briše ostale vrline jer dotični ne čini dobro iz ljubavi prema dobru nego da bi se time pročuo.
Najviše te ukorio onaj koji te pohvalio za ono što nemaš pri sebi, jer je time ukazao na tvoj nedostatak. Najviše te pak pohvalio onaj koji te kudio zbog onog čega ti nemaš pri sebi, jer je time ukazao na tvoju vrlinu. On se time osvetio samom sebi jer je, u stvari, htio da zaniječe i ospori tvoju vrlinu, koju je na kraju sam objelodanio.
Kada bi onaj sa manom bio svjestan svoje mane, bio bi savršen (bez mane). A nijedan stvor nije bez mane. Zato je sretan onaj čije su mane neznatne ili skrivene.
Najčešće bude ono što ti ne misliš. Stoga je dokaz razumnosti pripremiti se za ono što se očekuje. Neka je uzvišen Onaj koji je tako uredio stvari da bi pokazao čovjeku njegovu nemoć i stalnu potrebu za njegovim Stvoriteljem — Allahom džellešanuhu!
