Oni koji kažu da je ovo zikr običnih ljudi a da je zikr posebnih „Allah, Allah“ i da je zikr posebnih “Hu, Hu“ (On, On) su pogriješili. Njihov dokaz iz ajeta: „Reci: "Allah!" Zatim ih ostavi neka se lažima svojim zabavljaju“ (6:91) je nesumnjivo neispravan, jer je „Allah“ spomenuto u ovom ajetu kao odgovor na upitnu rečenicu, Reci: "A ko je objavio Knjigu koju je donio Musa kao svjetlo i putokaz ljudima?...Reci: „Allah“. (6:91), drugim riječima: Allah je Onaj koji je objavio knjigu koju je donio Musa. Allah je subjekat a predikat koji nije spomenut nagovješten je u prethodnoj upitnoj rečenici. Primjer ove vrste koji se koristi u uobičajnom govoru je kada te neko upita ko je tvoj komšija, ti odgovoriš: „Zejd“.
Samo izgovaranje imena Allah ili zamjenice On umjesto njega neće tvoriti smisaonu izjavu ili izreći kompletnu rečenicu, niti je to predmet vjerovanja ili nevjerovanja, naredbe ili zabrane. Niko od ispravnih prethodnika nije ovo rekao niti je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, uspostavio to kao praksu. To nema nikakvog smisla nama samima niti podstiče neki koristan osjećaj. To je samo koncept a nije propozicija koja može biti dokazana ili opovrgnuta. Obzirom da se time ne izjavljuje ništa što bi imalo nekog smisla niti se priziva neki koristan osjećaj, ono je beznačajno. Šerijat sačinjavaju stvari koje su same po sebi značajne a ne stvari koje svoje značenje crpe iz nečeg drugog. Od onih koji su se upustili u ovu vrstu zikra neki su došli sa novotarijom (bidatom) a drugi su došli sa akidom vahdetul vudžuda.
Izgovarati samo „Hu“ (On) je daleko od Poslanikovog sunneta i duboko utonulo u novotariju. Oni koji govore „Ya Hu, Ya Hu!“, „O On, O On!“ ili slično tome, sama zamjenica se u ovim izrazima ne odnosi ni na što osim na ono što se pojavi u njihovim srcima a srce je nekad u pravu a nekad griješi. Autor „Fususa“ je napisao knjigu koja se zove „Kitab al-Hu“. Neki drugi opet tumače ajet, „A tumačenje njihovo zna samo Allah“ (3:7), u smislu da niko ne zna značenje Njegovog imena, t.j. al-Hu, osim Allaha. Svaki musliman i svako razumno biće će reći da je ovo tumačenje totalno neispravno.
Kur'anski ajeti: „I spominji ime Gospodara svoga i Njemu se potpuno posveti“ (73:8); „Hvali ime Gospodara svoga Svevišnjeg“ (87:1); „Postići će šta želi onaj koji se očisti i spomene ime Gospodara svoga pa molitvu obavi! (87:14-15); i „zato hvali Gospodara svoga Veličanstvenog!“ (56:74); i drugi ajeti ne znače da mi trebamo izgovarati Allah, Allah. U nekim Sunnenima se nalazi hadis da je kada su objavljeni ajeti „zato hvali Gospodara svoga Veličanstvenog!“, Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem naredio ljudima:“Učite ovo kada činite sedždu." Stoga je on naredio da učimo subhane rabbijel 'azim (slavljen je moj veliki Gospodar) na ruku'u a subhane rabbijel e'ala (neka si slavljen moj najuzvišeniji Gospodaru) na sedždi. U Sahihima se spominje da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem govorio na ruku'u subhane rabbijel 'azim a na sedždi subhane rabbijel e'ala. Ovo je značenje njegovih riječi „Učite ovo kada činite ruku'u." ili „Učite ovo kada činite sedždu" i ovo je idžma muslimana.
Stoga moramo veličati božije ime ili uzvišeno ime izgovaranjem kompletne, smisaone rečenice. U sahihima se bilježi hadis u kojem Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem kaže: “Najbolje rečenice (kalam) poslije Kur'ana, a sve su one izvedene iz Kur'ana su četiri: Subhanallah, elhamdulillah, la ilahe illallah, Allahu ekber“. U drugom hadisu se kaže: „Dvije rečenice (kalimah) lahke na jeziku, teške na vagi i drage Svemilostivom jesu: subhanallahi ve bi hamdihi, subhanallahil-azim.“
Takođe se u dva Sahiha bilježi hadis da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: "Ko kaže la lahe illallahu vahdehu la šerike lehu, lehul-mulku ve lehul-hamdu ve huve ala kulli šej in kadir" (Nema boga osim Allaha, Jedinoga, Koji druga nema. Njemu pripada vlast nad svačim i sva zahvalnost. On sve može), sto puta na dan Allah će ga sačuvati šejtana tog dana dok ne omrkne i niko na Sudnjem danu neće doći ni sa čim vrijednijim, osim onoga ko je to činio više od njega. A ko u toku dana kaže sto puta subhanallahi ve bi hamdihi, bit će mu oprošteni grijesi, pa makar ih bilo koliko morske pjene."
Svi zikrovi koje je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, uspostavio u namazu, ezanu, hadždžu i na dva bajrama su isto tako kompletne rečenice. Pogledaj rečenice ezana: "Allah je najveći. Allah je najveći. Svjedočim da nema boga osim Allaha. Svjedočim da je Muhammed Božiji poslanik.“ Zatim pogledaj zikr u namazu: Allah je najveći, slavljen je moj veliki Gospodar, neka si slavljen moj najuzvišeniji Gospodaru, Allah čuje onoga ko Mu zahvaljuje, Najljepša počast Allahu, blagoslovi i dobra. Pogledaj zikr na hadždžu: Odazivam ti se, Allahu, odazivam! i tako dalje. Svi zikrovi koje je Allah propisao su smisaone rečenice. Nikad nemamo samo Allahovo ime ili zamjenicu umjesto njega. Oni su što kažemo rečenice (kalimah) u jeziku kao što je rečeno u prethodno citiranom hadisu: „Dvije rečenice (kalimah) lahke na jeziku, teške na vagi i drage Svemilostivom jesu: subhanallahi ve bi hamdihi, subhanallahil-azim.“ U drugom hadisu je rečeno da su najbolje rečenice koje je pjesnik izrekao rečenice Lebida : „Sve osim Allaha je prolazno!“ Kur'an kaže: „Kako krupna „kalimah“ izlazi iz usta njihovih!“ (18:5) i „Kalimah Gospodara tvoga su vrhunac istine i pravde“ (6:115) Ovo su primjeri upotrebe kalimah u Kur'anu i hadisu kao i u jeziku arapa. Stalno, na svakom mjestu se odnosi na kompletnu rečenicu.
Poentu koju hoću da napravim jeste da je propisani način spominjanja Allaha izreći kompletnu rečenicu koja se zove kalam ili kalimah u singularu-jednini. I ovo je taj zikr od kojeg ćemo imati koristi ili sa kojim ćemo zaraditi nagradu ili kaznu, približiti se Allahu, spoznati Ga, voljeti Ga, bojati Ga se, ili postignuti druge pohvalne islamske osobine. A što se tiče samog izgovaranje riječi „Allah“ ili „Hu“, nema nikakvog obrazloženja za to ili reći da je to zikr posebnih ljudi ili poznavalaca Boga. Naprotiv, to vodi raznim vrstama zabranjenih djela, lažnih predodžbi i zlih doživljaja .
