Saturday, February 6, 2010

عباد بن بشر - Abbad ibn Bišr, radijallahu anhu


Pobožnost, hrabrost i plemenitost

Abbad je sin Bišrov, a on Vakšov, a on Zugbetov, a on Za’vera’etov, a on Abdulešhelov, a on Džušemijev, a on El-Harisov, a on El-Hazredžov, a on Amrov, a on Malikov, a on Evsa el-Ensarija el-Evsija Ešhelija. Nadimak mu je bio Ebu Bišr.

Abbad je bio pobožnjak i hrabar mudžahid, čiste neiskvarene duše i neporočnih osobina. Prema drugima se ophodio iskreno i otvorena srca zbog čega je bio omiljen među ljudima. Obogatio se najplemenitijim vrijednostima još u džahilijjetu i klonio se ružnih djela, za razliku od mladića njegovoga doba. Težio je pravdi i nastojao da bude krjeposan u svim postupcima. Živio je u džahilijjetu očekujući da se desi neki preokret, koji bi ljude spasio zablude i promijenio njihov način života. Abbad bijaše u sebi spojio hrabrost i inteligenciju. Bio je neustrašiv junak, velikog srca i posjedovao je veliku intelektualnu moć da razumije i pronikne u stvari.
Bio je obrazovan, pisao je poeziju i učestvovao na sijelima književnosti. Krasio ga je lijepi glas u kome su titrala blagost i skrušenost. Allah mu je podario jako tijelo i čvrstu volju. Bio je srednjeg rasta, imao je punačko tijelo, duge ruke i noge. Bio je bijele puti, krupnih očiju, okrugla lica i glatkih obraza. Hodao je veoma brzo, krećući se čitavim tijelom.


Islam

Islam se rodio u Mekki, a Medina je bila poput nježne i osjećajne majke koja je uzela novorođenče u svoje krilo, štiteći ga od neugodnosti i opasnosti. Allah, t.w.t., je Muhammedu, sallallahu alejhi ve sellem, slao Objavu preko meleka Džebraila,a.s., a on ju je prenosio svim ljudima. Ispočetka su od stanovnika Mekke samo pojedinci povjerovali, i to oni čije je umove Allah, t.w.t., prosvijetlio, otvorio im srca i izveo ih na put dobra i istine, pravde i vjere tevhida. Ohole Kurejšije su upotrijebile svu silu da spriječe širenje Allahove vjere, kako bi sačuvali svoje džahilijjetske povlastice koje su se zasnivale na nasilju, dominaciji i iskorištavanju. Prvi časni muslimani bili su zato izloženi kampanji mučenja i zlostavljanja, da bi ostavili vjeru i prestali slijediti Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem S druge strane, stanovnicima je Medine bilo predodređeno da budu zaštitnici Allahove vjere i da brane plemenitoga Poslanika. Poslije prve date prisege na vijernost Resulullahu, sallallahu alejhi ve sellem, koju mu je dalo dvanaest vođa plemena Evs i Hazredž, zatražili su od njega da s njima pošalje jednog ashaba koji će ih podučavati vjeri i širiti islam među Medinelijama. Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, je odabrao Mus'aba ibn Umejra da bude prvi da’ija islama. Tako je on otputovao sa Ensarijama u Medinu i tamo se nastanio u kući Es'ada ibn Zurare, koju je učinio mjestom gdje je držao predavanja o ciljevima islama, načinu ibadeta i o Kur'anu.

Kada je Abbad prvi put čuo Mus’aba, osjetio je veliku naklonost prema novoj vjeri, prepoznavši u njoj ono što je već dugo vremena tražio. Njih dvojica su se brzo zbližili, jer su bili slične prirode; obojica plemenitoga ahlaka, čiste i neporočne duše, pošteni i dostojanstveni. U srcima su nosili dubok iman kojeg nije mogla pokolebati nikakva sila na svijetu. Abbad je pred Mus'abom svojim dubokim i skrušenim glasom izrekao šehadet: “Svjedočim da nema istinskog boga osim Allaha i da je Muhammed Allahov poslanik”.

Čovjek za opasne zadatke

Kako se povećavao pritisak mušrika na muslimane u Mekki i kako su se oni iseljavali u Abesiniju, isto tako se povećavao broj i snaga Ensarija u Medini. Zato su muslimani jedan za drugim počeli seliti u Medinu, koju je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, odlučio učiniti bazom muslimana i mjestom za širenje Allahove vjere. Kada je samom Vjerovjesniku, sallallahu alejhi ve sellem, dozvoljeno da učini hidžru, na putovanju ga je pratio Ebu Bekr es-Siddik, radijallahu anhu U Medinu su srdačno dočekani, a svaki pojedinac želio je da mu Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, ukaže čast time što će kod njega odsjesti i blagosloviti njegovu kuću. Uprkos hidžre, Kurejšije nisu prestali uznemiravati muslimane. Rezultat toga bio je prvi sukob između muslimana i mušrika u bici na Bedru, i to je bila prva oružana bitka u historiji islama. Allah im je darovao pobjedu, a njihova neograničena hrabrost i odvažnost bili su plod njihove vjere u Allaha, a.w.dž., i u Njegova Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem Kurejšije su se dali u bijeg, ostavljajući za sobom sedamdeset ubijenih, sve poglavari i junaci. Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, je u Medinu radosnu vijest poslao po Zejdu ibn Harisetu i Abdullahu ibn Revvahi, koji su ljudima iznosili pojedinosti bitke i nabrajali imena mušrika palih u boju. To je slušao i Ka’b ibn Ešref, čovjek iz plemena Tajj, iz porodice Beni En-Nebehan. Njegova mati je bila iz plemena Beni En-Nadir. Priča dvojice ashaba mu se nije nimalo svidjela, a bio je mušrik i mrzio je islam. Upitao je:
-A je li to istina? Jeste li vidjeli Muhammeda da je pobio te ljude čija imena ova dvojica spominju. Pa to su najugledniji Arapi i vladari naroda! Tako mi Boga, ako Muhammed bude pobio te ljude, onda je bolje mrtav ležati u zemlji, nego živ hodati po njoj.

Kada se Ka’b uvjeri da su informacije tačne, napusti Medinu i ode u Mekku, i tamo poče Mekkelije huškati na rat protiv muslimana. Pozivao ih je da opreme veliku i jaku vojsku koja će konačno uništiti Muhammeda i njegove sljedbenike. Potom se vrati u Medinu i nastani u svom utvrđenju, a bio je izuzetno bogat. Tu je počeo sastavljati poeziju u kojoj je ismijavao muslimane i udvarao se njihovim ženama, koristeći same laži i vulgarnosti, i teške uvrjede. Allahovom Poslaniku, sallallahu alejhi ve sellem, bilo je neprijatno zbog Ka’bove klevetničke poezije, pa se Muhammed ibn Mesleme dobrovoljno javio da ga ukloni. Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, izabra četvericu ashaba da mu pomognu, i to Abbada, Selkana ibn Selameta ibn Vakša, Harisa ibn Evsa ibn Mea'za i Ebu Absa ibn Džebra. Ebu Naileh je inače bio Ka’bov brat po mlijeku što su iskoristili da dođu do njega. Udarile su ga četiri sablje, a smrtonosni udarac u pojas mu je zadao Muhammed.


Svjetlo od Allaha

Na Arapskom poluotoku, u pokrajini Nedžd, živjelo je pleme Gatafan koje je bilo saveznik Jevrejima protiv Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, i muslimana. Sarađivali su i sa Kurejšijama, praveći muslimanima velike neprijatnosti, a od njih su, opet, Beni Muharib i Benu Sa'lebe bili najžešći urotnici. Četvrte godine po Hidžri, Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, odluči da im uzvrati, pa spremi vojnu poslije poznatu pod imenom “Zatur-Rika'“. Nazvana je tako zbog onoga što se desilo mudžahidima, o čemu govori Ebu Musa u Buharijinom Sahihu: “Krenuli smo sa Allahovim Poslanikom u vojnu, pa su nas od pješačenja bolile noge a krv se otvorila iz rana. I mene je isto zadesilo, a rane smo previjali zavojima od tkanine po čemu je pohod nazvan “Zatur-Rika ”. Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, je za ovaj pohod izabrao čvrste ljude poput Abbada, Ammara ibn Jasira, Ebu Musaa el-Eš’arija i drugih. Na kraju uspješno okončane bitke, jedan od muslimana je zarobio ženu iz Benu Sa'lebe, te zajedno krenuše u pravcu Medine. Kada je njen čovjek saznao šta mu se desilo sa ženom, zakle se da će za osvetu ubiti jednog od muslimana. Stigao ih je i krenuo za njima, a oni ga nisu primijetili. Putovali su tako Allahov Poslanik i njegovi ashabi dok ih nije zadesila noć, pa Resulullah odluči da se ulogore u jednoj od pustinjskih dolina. Za stražu odredi Ammara od muhadžira i Abbada od Ensarija, poznavajući ih kao hrabre i izdržljive. Njih dvojica stadoše na ulazu u dolinu, a iscrpljeni muslimani pozaspaše.
-Koji dio noći želiš da te zamijenim, prvi ili drugi? -upitao je Abbad, a Ammar, koji je bio jako umoran, odgovori:
-Zamijeni me prvi dio noći.

Ammar zaspa, a Abbad ostade budan i oprezan, pa htjede da spoji dva ibadeta, stražu i namaz, te zanijeti i poče moliti svoga Gospodara, dž.š. Dok je on tako klanjao, onaj čovjek iz Benu Sa’lebe se približi i na ulazu u dolinu ga ugleda kako se pomijera. Stavi je strijelu u luk i odapeo je u pravcu Abbadove siluete. Pogodi ga u rame, a Abbad rukom iščupa strijelu i nastavi da klanja. Čovjek odape i drugu strijelu i pogodi ga u stegno, a Abbad istrgnu i tu strijelu, ne prekidajući svoj namaz. Kada treća strijela probode njegovo tijelo, pade na zemlju kraj Ammara, ječeći od jakih bolova na šta se Ammar prenu i skoči prema Abbadu, pa kada ga uhvati, osjeti krv na ruci.
-Šta ti je? -upita ga.
-Padoh od rana!

Pričajući, napravili su veliku buku, koju čovjek ču i dade se u bijeg.
-Subhanallah... Zašto me nisi probudio kada te ranio? -upita Ammar.
-Učio sam suru, pa nisam želio da je prekinem dok je ne završim. Tako mi Allaha, da se nisam bojao da ću iznevjeriti emanet koji mi je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, povjerio kao stražaru, bilo bi mi draže da poginem, nego da prekinem učenje započete sure.
Eto kakve je uzvišene ciljeve Abbad ibn Bišr imao.

Jedne noći Allahov je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, boravio kod Majke vjernika Aiše, radijallahu anha, a njena soba bila je uz mesdžid. Pa je čuo prijatni glas Abbada ibn Bišra kako skrušeno i blago uči Kur'an. Učio je Kur'an onako kako ga je melek Džebrail dostavio Poslaniku, sallallahu alejhi ve sellem, pa Resulullah reče Aiši:
-Aiša... Ovo je glas Abbada ibn Bišra.
-Jeste, Allahov Posaniče!
-Gospodaru moj, podari mu Svoj oprost! -reče Resulullah.

I zaista, Allah ga je odlikovao nurom od Sebe. Ashabi su poslije govorili da su vidjeli svjetlost koja izbija iz Abbada, poput koluta. A kada bi hodao po mraku, njegov štap bi svijetlio i obasjavao mu put i u najtamnijoj noći.



Istiniti san

Abbad je učestvovao u svim bitkama koje je vodio Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, nastupajući u prvim borbenim redovima ili uz Resulullaha, braneći ga i odbijajući od njega svaku neugodnost. Na Bedru je bio nezadrživ i hrabar junak, a na Uhudu se ustrajno držao odbijajući mušrike koji su se bili okomili da ubiju Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem Zajedno sa muhadžirima i Ensarijama napravili su štit od svojih tijela, stavši ispred Vjerovjesnika i ne obraćajući pažnju na rane koje su zadobijali. Neki su imali više od pedeset rana, što strijelom, što sabljom, al’ su uprkos tome ostali čvrsti na svojim mjestima. Ensarije su taj dan bili poput lavova, a Abbad je bio među njima, hrabar i nepokolebljiv, pa je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, hvaleći i pokazujući veličinu njihovog mjesta u svom srcu rekao: “O skupino Ensarija... Vi ste nam najbliži, a ostali su iza vas... Ne dozvolite da sa vaše strane stradamo!” U ratu protiv odmetnika, halifa Ebu Bekr spremio je jedanaest odreda vojske i nad svakim od njih odredio je zapovjednika. Najopasniji po islamsku državu bio je Musejlemin pokret, a njegov vođa je za sebe tvrdio da je poslanik još za života Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem Služio se sihirom i prevarama, a pomagali su mu najveći munafici. Poslije smrti Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, pripadnici Benu Hanife su se okupili oko Musejleme, želeći da prigrabe vlast nad čitavim Arapskim poluotokom i da se domognu bogatstva. I Abbad se priključi vojsci muslimana koja se uputila prema području Jemame sa ciljem da u korijenu unište taj odmetnički pokret. Abbad je imao veliku volju za džihadom i šehadetom, stalno je mislio o tome. Samu noć prije odlučujuće bitke usnio je san o kojem govori ashab Ebu Seid el-Hudri, i sam učesnik bitke na Jemami. Prenosi se od njega da je rekao: “Rekao mi je Abbad ibn Bišr: “O Ebu Seide... sinoć sam usnio kao da se nebo otvorilo iznad mene, a zatim zatvorilo za mnom. Ja mislim da je to šehadet, ako Allah da.” A ja mu rekoh: “Hajr je, tako mi Allaha, to što si usnio!”

Šehid na Jemami

Dan bitke na Jemami bio je strašan i žestok. Dvije vojske su se sukobile. a svaka od njih bila je odlučna ustrajati do pobjede i da uništi protivnika. Halid ibnul-Velid sjajno je uredio safove islamske vojske nakon što se po halifinoj zapovjedi priključio Ikrimetu i Šurahbilu. Muslimani u džihadu sa srcima ispunjenim imanom, naspram Musejleme i pripadnika plemena Benu Hanife i njihovih saveznika, kojih je bilo nekoliko puta više od muslimana. Kad se borba razbuktala, Benu Hanife su pokazali ogromnu hrabrost i veliku sposobnost ratovanja. Ustremili su se na muslimane i probili njihove redove, a oni ostadoše zbunjeni od iznenađenja. Srca im nastani strah i jeza, pa mnogi od njih počeše bježati s bojnoga polja. Nekoliko mudžahida su se bili zakleli na ustrajnost do pobjede i ostali su čvrsti na bojnom polju, a njihova je parola u toj bici bila: “Va Muhammedah”. Allah, dž.š., je ishod bitke presudio u korist muslimana, zahvaljujući upornosti mudžahida, a Musejleme i njegova vojska su se povukli u prostor opasan zidinama, koji je poslije nazvan “Bašta smrti”. Zaključali su vrata i unutra se zabarikadirali. El-Bera’ ibn Malik odlučio je pokušati ući u utvrđenje i otvoriti vrata, te stade razmišljati o opasnom poduhvatu. Pozva nekoliko mudžahida i zatraži da ga podignu na štitu svojim kopljima do vrha zida, a on će Allahovom pomoću uskočiti u utvrđenje i otvoriti vrata iznutra. Ubacili su ga u blizini vrata i tek što je nogama dodirnuo zemlju, spazi ga nekoliko odmetnika koji se uplašiše i razbježaše na sve strane, a Bera’ lahko dođe do vrata i otvori ih. Abbad je predvodio skupinu muslimana čiji je broj bio oko četiri stotine mudžahida. Čekao je s njima ispred vrata i čim ih je El-Bera’ otvorio prvi je ušao na čelu blagoslovljene skupine. Bio je potpuno predan uništavanju Allahovih neprijatelja.
-O Ensarije... Polomite vrhove sablji i razlikujte se od drugih. - pozivao je neustrašivi Abbad.

I ostvari se njegov san iz prethodne noći. Uzvišeni Gospodar ga je počastio šehadetom, preselio je tu na području Jemame… nebo se otvorilo iznad njega, a potom zatvorilo za njim… pridružio se stanovnicima Dženneta.