Oni tu svoju ideologiju ne otkrivaju na samom početku, već umjesto toga tvrde da je Allāh stvarnost, da je Muhammed Allāhov Poslanik i da je vjera islāma istinska (prava). Međutim, oni objašnjavaju da ove stvari imaju tajni aspekt koji nije očigledan.Na taj način se Iblīs poigrao sa njima, uljepšavajući im mnoge sekte i doktrine.
Historijski, oni su poznati po sljedećih sedam imena:
1. BĀTINIJJE
Njima je dato ovo ime zbog njihove tvrdnje da literarni tekstovi Qur'anā i hadīthā imaju unutrašnje značenje koje su poput jezgra oraha u odnosu na njegovu ljusku.
Oni kažu da spoljašnjost tekstova zabluđuje neupućene mase u to da vide samo lijepe slike koje su za one rijetke inteligentne samo simboli i znakovi koji ukazuju na skrivene stvarnosti. Štaviše, prema njima, obavezama šerī'ata je vezan samo onaj čiji se um uzdrži od zadubljivanja u skrivene tajne unutrašnjih oblasti i koji je zadovoljan spoljašnjim i očevidnim značenjima tekstova. Sa druge strane, onaj koji napreduje i uzdigne se do unutrašnjeg znanja - oslobođen je obavezā šerī'ata i rasterećen njegovog bremena.
Oni tvrde da je ovo tumačenje zapravo pravo i željeno značenje qur'ānskog ājeta:
''...(Allāhov Poslanik, sallallāhu 'alejhi we sellem) koji će ih teretā i teškoćā koje su imali osloboditi.'' (el-E'rāf, 157)
Njihova prava namjera je da ukinu zahtjeve sadržane u vjerovanju, oličene u islāmskim vjerskim tekstovima, i da ih zamijene lažnim konceptima, potpuno suprotnim šerī'atu (Allāhovom zakonu).
2. ISMĀ'ĪLIJJE (ismailiti)
Oni vuku svoje porijeklo unazad do Muhammeda ibn Ismā'īla ibn Dža'fera, kojim oni tvrde da se završio nasljedni ši'ijja imāmet (njime kao sedmim imāmom).
Oni su kao dokaz iznijeli činjenicu da postoje sedam nebesa, sedam zemalja i sedam dana u nedjelji, što sve ukazuje da se ciklus imama završava na sedmom.
Zasnovano na principu ciklusa od sedam, neki od njih su tvrdili da je loza (Ebū Dža'fera) el-Mensūra išla od el-'Abbāsa na njegovog sina 'Abdullāha na njegovog sina 'Alija, potom na njegovog sina Muhammeda ibn 'Alija, pa na njegovog sina Ibrāhīma, onda na es-Saffāha, a onda na el-Mensūra.
Ebū Dža'fer et-Taberī je u svojoj knjizi historije 105 spomenuo da je 'Alija ibn Muhammed od svoga oca prenio da je jednog dana gubavac zvani el-'Ablaq iz er-Rāwanda zaplakao jakim glasom i počeo da poziva stanovnike er-Rāwanda da ga slijede. On je tvrdio da je isti onaj duh koji je bio u 'Isā'u ibn Merjem bio prisutan u 'Aliji ibn Ebī Tālibu, radijallāhu 'anhu, a onda u imāmima, jednom nakon drugoga, dok se nije pojavio u Ibrāhīmu ibn Muhammedu, (djedu 'abbasijskog halīfe Ebū Dža'fera el-Mensūra). Ovaj ogranak Ismā'īlijjā je dozvolio djela zabranjena šerī'atom do te mjere da bi jedan od njih pozvao grupu ljudi u svoju kuću, nahranio ih i dao im da piju, a onda bi im dao svoju ženu. Kada su vijesti o ovakvim postupcima došle do Eseda ibn 'Abdillāha, on je naredio da se oni koji su umiješani u ovo budu pogube i razapnu. Međutim, ovakvi postupci su se među njima nastavili do dan-danas.
Oni su takođe obožavali Ebū Dža'fera; popeli bi se na (planinu) el-Khadrā' i bacili bi se sa nje kao da će poletjeti, ali bi se svi razbili udarajući u tlo.
Grupa od njih je ustala u oružanoj pobuni, napadajući ljude ne praveći razliku (nasumice), uzvikujući: ''O Dža'fer, (samo) ti, (samo) ti!''
3. SEB'IJJE (SEDMERCI)
''Ovaj naziv im je dat zbog toga što su vjerovali da imāmet postoji u beskrajnim ciklusima od sedam i da pojam ''proživljenje'' zapravo znači pojavu sedmog imāma koji je završio svoj sopstveni ciklus od sedam. Naziv im je također dat zbog njihove tvrdnje da je upravljanje donjim (nižim) svijetom povjereno sedam zvezdanim sferama: Saturnu, Jupiteru, Marsu, Veneri, Suncu, Merkuru i Mjesecu.'' (Citat je preuzet iz ''Fadāih el-Bātinijje'')
4. BĀBEKIJJE
''Ovo ime je dato grupi od njih koji su slijedili čovjeka od bātinijjā, zvanog Bābek el-Khurremī. On je rođen kao dijete bluda, ali ga je od njegove prve pojave u planinama blizu Azerbejdžāna 201. (817.) godine, veliki broj ljudi momentalno počeo slijediti.'' (''Fadāih el-Bātinijje'', 14. str.)
Uskoro su njegove ideje počele da se šire velikom brzinom, jer je on dozvolio mnoge zabranjene stvari. Ako bi saznao da neko ima lijepu kćerku ili sestru, on bi je tražio, a ako njegovom zahtjevu ne bi bilo udovoljeno, on bi ubio njenog oca i uzeo je.
On je nastavio da postupa na ovaj način u toku više od dvadeset godina, a za to vrijeme su on i njegovi sljedbenici ubili osamdeset hiljada, a rečeno je i dvjesta pedeset hiljada ljudi. Vlasti su se borile protiv njega, ali su njihove snage bile kontinuirano poražavane, sve dok (halīfa) el-Mu'tasim nije poslao Efsīna, koji se borio protiv njih, porazio ih i doveo Bābeka i njegovog brata pred halīfu 223. (838.) godine.
Kada su ušli, Bābekov brat je Bābeku rekao: ''Ti znaš ono što niko ne zna, pa zato strpljivo podnesi ono što niko nije podnio.''
Bābek je odgovorio: ''Vidjećeš moj sabr (strpljivost).''
Kada su, na el-Mu'tasimovo naređenje, obje Bābekove ruke i noge otkinute, on je razmazao krv po svom licu. El-Mu'tasim mu je tada rekao: ''Ti si nadaleko poznat po svojoj hrabrosti. Zašto si namazao krv po svom licu? Jesi li to učinio iz straha zbog svoje predstojeće smrti?''
Odgovorio je (Bābek): ''Ne, već sam, kada ste otkinuli moje udove, počeo da krvarim i uplašio se da će biti rečeno da je moje lice preblijedilo od straha od smrti, pa sam prekrio svoje lice krvlju.''
Nakon ovoga, njegovo je tijelo izloženo vatri i njegova glava je odrubljena, a isto je učinjeno njegovom bratu. Ni od jednoga od njih se nije začuo ni vrisak ni jecaj, niti su oni pokazali ikakve znake straha, Allāh ih prokleo.
Ostala je grupa bābekijjā za koje je rečeno je da su imali jednu noć u godini u kojoj bi se njihovi muškarci i žene sakupili i ugasili lampe. U tami bi muškarci požurili i zgrabili koju god ženu bi mogli, tvrdeći da ko god ščepa ženu - može imati odnos sa njom, jer je lov mubāh (dozvoljen). (''Fadāih el-Bātinijje'', 15. str.)
5. MUHAMMARAH (CRVENI)
Oni su ovim imenom nazvani jer su u godinama Bābekove vladavine terora i korupcije nosili odjeću crvene boje. (''Fadāih el-Bātinijje'', 17. str.)
6. QARĀMITAH
O sebebu ovog njihovog naziva postoje dva govora (mišljenja).
Jedan od njih je da je čovjek iz predjela Khūzastāna došao među stanovnike Kūfe, stavio na sebe izgled zuhda (asketizma) i pozvao ljude ka imāmu od ehlul-bejta (potomaka) Allāhovog Poslanika, sallallāhu 'alejhi we sellem. On je odsjeo kod čovjeka čiji nadimak je bio Kirmītah, što na nabatejskom jeziku znači oštrook (oštrovid), jer su njegove oči uvijek bile crvene. Namjesnik tog mjesta ga je smjestio u kućni pritvor, stavio ključ od kuće pod glavu i zaspao. Robinja koja se sažalila na stranca je ukrala ključ, oslobodila ga i vratila ključ. Kada je namjesnik naredio da zatvorenik bude doveden pred njega, nigdje ga nisu mogli naći.
Ovaj događaj je prouzrokovao da mase postanu čak još i više pobuđene (zainteresovane) i privučene njemu. On je onda otišao u Siriju i prozvao se Kirmītah, po onome u čijoj kući je boravio, kasnije skraćujući to ime na Qirmit.
Njegova porodica i djeca su kasnije naslijedila njegovu poziciju i ime.
Drugo mišljenje je da je sekta ''dobila ime po jednom od ranih ismai‘litskih propagatora, zvanom Hamdān Qirmit. Mnogi su se ljudi odazvali njegovom pozivu i po tome bili prozvani qarāmitah ili qirmitiijjeh. On je bio iz grada Kūfe i bio je sklon zuhdu. Jednog dana je Hamdān sreo bātinijskog misionara dok je bio sa grupom koja je napasala krave prema selu. Kada je Hamdān saznao da oni idu ka istom selu, on je misionaru rekao da jaše jednu od njegovih krava. Misionar je odgovorio da on može da radi samo onako kako mu je naređeno. Kada ga je Hamdān zapitao čijim naređenjima se on pokorava, misionar mu je odgovorio da je to po komandi njegovog Vlasnika i Hamdānovog Vlasnika, Vlasnika dunjāluka i āhireta. Hamdān je rekao da je to Allāh, Gospodar svjetova, pa je čovjek odgovorio da je ovaj rekao istinu. Nakon toga je Hamdān shvatio da je misionaru naređeno da pozove stanovnike sela iz neznanja u znanje, iz stanja zablude u uputu i iz nevolje u sreću; da ih izvuče iz njihovog nezgodnog stanja poniženja, nemilosti i siromaštva i da im dā ono što će im biti dovoljno od njihovog (teškog) rada.
Hamdān je onda misionara zamolio da ga spasi dajući mu znanje, jer je on bio u ogromnoj potrebi za njim. Međutim, misionar mu je rekao da njemu nije dozvoljeno da otkrije skrivenu tajnu nikome, izuzev nakon što se uvjeri o njegovoj odanosti i nakon što od njega uzme prisegu (zakletvu) na vjernost (vjernosti). Hamdān je od njega zatražio da ga obavijesti o prisegi (zakletvi) i obećao mu je da će je se pridržavati. Misionar mu je rekao da učini prisegu i da se Allāhom zakune njemu i imāmu da neće otkriti tajnu imāma niti svoju sopstvenu tajnu.
Kada je Hamdān učinio prisegu (zakletvu), misionar je počeo da ga podučava, malo po malo, dok ga nije uhvatio u zamku i pridobio ga u sektu. Hamdān je onda bio određen kao misionar i postao jedan od glavnih figurā ismā'īlitske sekte.''
Nakon toga su njegova porodica i sinovi naslijedili njegovu uvaženu poziciju i rang.
Možda najbrutalniji od njegovih potomaka bio je Ebū Se'īd, koji se pojavio 286 (899). godine. On je brzo uspio da oko sebe sakupi moćne snage za borbu koje su ubile nebrojene muslimane, uključujući čak i hadžije na svom putu ka Mekki ili pri povratku iz nje. Oni su također uništili mnoge mesdžide i spalili brojne primjerke Qur'āna.
Nakon njegove smrti, njegovi sljedbenici su nad njegovim grobom sagradili qubbe (kupolu) na čijem su vrhu napravili pticu od gipsa, tvrdeći da je, ako ptica odleti, to znak da je Ebū Se'īd ustao iz groba. Oni su takođe smjestili konja, odoru dostojanstva i oružje blizu njegovog groba. Iblīs je zaveo ovu grupu još i u vjerovanje će svaki od njih koji umre posjedujući konja, biti proživljen jašući, a da će, ako ne posjeduje konja, biti proživljen hodajući. Ebū Se'īdovi sljedbenici su na njega donosili (prizivali) Allāhov salaw āt i selām (blagoslov i spas) kad god bi spomenuli njegovo ime, ali ne i kada bi spomenuli ime Allāhovog Poslanika, sallallāhu 'alejhi we sellem. A ako bi čuli nekoga da donosi Allāhov salaw āt i selām na Allāhovog Poslanika, sallallāhu 'alejhi we sellem, oni bi rekli: ''Zar jedeš Ebū Se'īdovu opskrbu, a donosiš salawāt i selām na Ebū Qāsima?'' (Ebū Qāsim-Nadimak Allāhovog Poslanika, sallallāhu 'alejhi we sellem.)
Ebū Se'īd je za svoga nasljednika odredio svoga sina Ebū Tāhira, koji je vladao raskalašnom vladavinom terora sličnom vladavini svoga oca. Organizovan je i napad na sāmu Ka'bu, u kojem je on srušio vrata i ugrabio relikvije (ostatke iz prošlosti) unutar nje. Onda je on uklonio Hadžerul-Eswed (Crni kamen) iz ugla Ka'be i odnio ga u svoju zemlju, tvrdeći da je on Allāh u osobi.
7. KHURRAMIJJE
Riječ khurram je perzijska riječ koja se odnosi na nešto željeno i lijepo. Ovaj naziv je dat medžusijskoj sekti mazdekijje, koja se pojavila za vrijeme doba Qabādh i prihvatila raskalašno ponašanje slobodnog polnog odnosa, bez zabrana. Pošto su ismā'īlije namamile ljude da slijede svoje strasti i nagone, uklonile sve odgovornosti i napustili zakone šerī'ata umnogome na isti način kao što su to uradili mazdekijje, njima je također dat ovaj naziv.
8. TA'LĪMIJJE
''Ovaj naziv im je dat zbog njihovog fundamentalnog principa poricanja validnosti razuma i njihovog pozivanja ljudi podučavanju (ar. ''ta'līm'') nepogrešivog imāma, jer se znanje ne postiže (drugačije), osim putem podučavanja.'' (''Fadāih el-Bātinijje'', 17. str.)
NJIHOVA STRATEGIJA
Bātinijje imaju posebnu tehniku za primamljivanje i osvajanje masā.
Prvo, oni prave razliku između onih koji mogu biti uhvaćeni u zamku, onih koji su očajni i onih koji su pohlepni. Kada oni otkriju mogućeg sljedbenika, oni izbliza proučavaju njegovu prirodu.
Ako je on sklon zuhdu, oni ga pozivaju u dobročinstvo, istinu i napuštanje strasti.
Sa druge strane, ako je on naklonjen stastima, oni izjavljuju da je obavljanje obreda 'ibādeta idiotizam, da je bogobojaznost zaglupljivanje i da mudrost leži u traženju užitaka ovoga svijeta.
Oni ovako isprva potvrđuju vjerovanje u ono čemu se škola mišljenja mogućeg sljedbenika pripisuje, a onda u umu ''žrtve'' stvaraju šubhe (sumnje) o njegovom vjerovanju.
Oni koji se odazovu njihovom pozivu su najčešće od sljedećih vrsta ljudi:
• Glupi pojedinci i neznalice
• Potomci kisri (perzijskih kraljeva), čije je carstvo prekinuto od strane islāmske države.
• Djeca medžūsijā koji nikada nisu prihvatili islām već su zadržali živim svoja vjerska ubjeđenja.
• Onaj koji žudi za vlašću i kontrolom nad drugima, ali je bio neuspješan.
• Oholi, nadmeni pojedinac koji teži za skrivenim znanjem, kojim bi potvrdio svoju intelektualnu superiornost nad masama.
• Ši'ija koji psovanje ashāba Allāhovog Poslanika, sallallāhu 'alejhi we sellem, smatra vjerskom dužnošću.
• Ateisti filozofi.
• Onaj koji je zbunjen u vezi svoje vjere.
• Moralno deprimirani koji je nadvladala ljubav prema užicima i koji principe vjere vide teškim.
NJIHOVA UBJEĐENJA (VJEROVANJA)
Ebū Hāmid et-Tūsī je rekao: ''Bātinijje su ljudi koji se pripisuju islāmu, a naginju ka rāfidijama i njihovom vjerovanju, a djela su im suprotna islāmu. Među njihovim vjerovanjima je i vjerovanje u u dva boga, oba bez početka u vremenu, ali je prvi razlog za postojanje drugog. Sābiq (prvi, onaj koji prethodi) nije opisan pojmovima postojanja ili nepostojanja zato što on niti postoji niti ne postoji, niti je znan niti je neznan, niti je opisiv niti je neopisiv. Od Sābiqa (prvog) je emanirao (proistekao) drugi, koji je prvi stvoritelj, a onda je u sljedećoj emanaciji univerzalna duša došla u postojanje. Prema njima, Allāhov Poslanik, sallallāhu 'alejhi we sellem, je izraz za osobu u kojoj Sābiq (prvi) putem drugoga emanira svetu i čistu snagu. Oni tvrde da je Džibrīl, 'alejhis-selām, samo izraz za inteligenciju koja je emanirana na Allāhovog Poslanika, sallallāhu 'alejhi we sellem, a ne pojedinac po sebi. Svi se oni slažu da svako doba mora imati imāma ma'sūma (nepogrješivog) kome se treba vraćati za te'wīl (tumačenje) dhāhir (vidljivih) stvari, a čiji je 'ismeh (nepogrješivost) jednak nepogrješivosti Allāhovog Poslanika, sallallāhu 'alejhi we sellem. Oni poriču povratak (budući svijet), tvrdeći da on predstavlja samo povratak stvari u njihov 'asl (osnovu) i povratak duše u njen 'asl (porijeklo). Što se tiče teklīfa (vjerskih obavezā), oni su poznati po njihovom neograničenom uživanju u strastima; međutim, kada su suočeni sa ovim stavom, oni ga negiraju i umjesto toga potvrđuju nužnost teklīfa (obaveza i zabrana) za čovjeka.'' (El-Gazālī, ''Fadāih el-Bātinijje'', 38.-54. str.)
Pošto nisu bili u stanju da odvrate ljude od Qur'āna i sunneta, oni su skrenuli ljude od istinskih značenja Qur'āna i sunneta u čudne šubhe (pogrešna shvatanja) koja su oni detaljno osmislili. Jer, da su oni otvoreno negirali Qur'ān i sunnet - po kratkom postupku bi bili pogubljeni.
Na primjer, oni su tvrdili da je značenje dženābeta prevremena objava tajni onome koji se odazvao njihovompozivu. Gusul po njima znači obnavljanje čovjekovog ugovora, ako je čovjek prevremeno otkrio tajne ove sekte. Zinā (blud) znači ubacivanje kapi unutrašnjeg znanja u dušu koja još nije preuzela ovu prisegu (zakletvu). Slično ovome, sijām (post) znači apstinenciju od objavljivanja tajni. Ka'ba je Allāhov Poslanik, sallallāhu 'alejhi we sellem, lično, a bāb (vrata) su 'Alī ibn Ebī Tālib. Potop je poplava znanja koja davi one koji se pridržavaju za sumnjive ideje, a lađa (barka) je hamajlija koja štiti onoga koji se odazove pozivu. Vatra u koju je Allāhov Poslanik Ibrāhīm, 'alejhis-salātu wes-selām, bačen se odnosi na Nemrudovu srdžbu, a ne na pravu vatru. Ismā'īlova žrtva je uzimanje prisege (zakletve) od njega, a štap Allāhovog Poslanika Musā'a su bili njegovi ubjedljivi argumenti. Je'džūdž i Me'džūdž su oni koji slijede spoljašnja i očigledna značenja vjere. (El-Gazālī, ''Fadāih el-Bātinijje'', 55.-58. str.)
Drugi, pored Ebū Hāmida, su prenijeli da oni (bātinijje) tvrde da se Allāh, kada je stvorio duše, pojavio među njima kao jedna od njih i prvi koji su Ga prepoznali su bili Selmān el-Fārisī, el-Miqdād i Ebū Dherr, dok je prvi koji Ga je porekao bio 'Umer ibnul-Hattāb pod imenom Iblīs.
Oni imaju bezbroj drugih pričā koje nisu vrijedne spomena. Ljudi poput ovih se ne drže ni jedne pravne tačke o kojoj se može povesti rasprava. Oni prosto izmišljaju ideje i koncepte u skladu sa okolnostima u kojima se nađu.
NJIHOVO BUĐENJE
Žeravica bātinijjā kasnijih dana je ponovo upaljena 494. (1101.) godine. Te godine je sultān Dželālud-Dewleh Barqijāruq 128 (487-498 / 1094-1104) ubio preko 300 njihovih potomaka, kada su njihove zablude bile sasvim nenamjerno otkrivene i raskrinkane. Njihovi posjedi i imeci su istraženi i otkriveno je da je jedan od njih imao preko 70 kuća od graviranog kamena. Kada je izvještaj o ovome poslat hallfi i kada je izdato naređenje za hapšenje svakoga ko je osumnjičen da pripada ovoj sekti, niko se nije usuđivao da se zauzima za drugoga, iz straha da bi on sām također bio osumnjičen za ovakve sklonosti. Sumnjičenje i optuživanje se raširilo među masama poput požara, do te mjere da, ako bi neko nekoga mrzio, optužio bi ga da je on bātinijja, odvukao ga i ugrabio njegov imetak.
Međutim, u kasnijim se vremenima prva zabilješka bātinijjā desila za vrijeme vladavine Melik Šāha Dželālud-Dewleh (464-485 / 1072-1092), kada se grupa njih sastala da klanja bajram-namāz u mjestu Sāweh. Žandari su saznali za njihovo okupljanje i uhapsili su određen broj njih, ali su ih kasnije pustili. Ovi su pokušali da namame (privuku) mu'edhina mjesta Sāweh u sektu, ali je on odbio njihove pozive, pa su ga oni ubili, bojeći se da bi on mogao raširiti glasine o njima. Kada je ta vijest došla do Nidhām el-Mulka (455-485 / 1063-1092), on je ubio tesara (stolara) koji je bio optužen za ubistvo. Kao posljedica toga, njihov prvi politički atentat je bio atentat na Nidhām el-Mulka. Oni su govorili: ''Ubili ste stolara od nas, a mi smo ubili Nidhām el-Mulka u odmazdi.''
Oni su počeli da se opasno šire u Asbahānu, a od vremena kada je Melik Šāh umro, oni su kidnapovali ljude, ubijali ih i bacali njihova tijela u lokalni bunar. Ako bi se vrijeme ikindije približilo, a čovjek se nije vratio kući - njegova bi porodica izgubila svaku nadu da će ga naći živog. Ljudi su preuzeli na sebe da izvrše istragu, pa su pronašli ženu u kući koja je odbila da ukloni prostirku. Kada su je oni prisilno uklonili, pod njom su našli četrdeset zakopanih leševa. Ubili su je i spalili njenu kuću i susjedstvo u kom je živjela. Kasnije su oni saznali za taktiku korišćenu pri ubistvima. Slijepi čovjek je sjedio blizu ulaska u sokak u kome je bila ta kuća i kada bi prolaznik naišao, on bi zatražio od njega da ga povede nekoliko koraka do sokaka. Kada bi njih dvojica došli do sokaka, ljudi iz kuće bi ga zgrabili, odvukli ga u kuću i nadjačali ga. Slijedeći ovaj događaj, stanovnici Asbahāna su sproveli potragu za drugim sljedbenicima sekte i ubili ogroman broj njih.
Prva tvrđava koju su bātinijje posjedovali pripadala je trgovcu žitom, prijatelju sultāna Melik Šāha koji je živio u regionu Dajlama zvanom Rūzabād. El-Hasan ibn es-Sabbāh iz grada Merwa, bivši pisar emīra tog grada i 'AbdurRezāq ibn Bahrān platili su bātinijjskom čuvaru tvrđave hiljadu i dvije stotine dinara da im je predaju. Ibn Es-Sabbāh i njegovi sljedbenici su okupirali tvrđavu 484. (1091.) godine za vrijeme vladavine sultan Melik Šāha. Kao mlad čovjek, Ibn es-Sabbāh je putovao u Misr, gdje se susreo sa bātinijskim misionarima i učio od njih. Nekoliko godina kasnije, on se vratio u svoju domovinu kao misionar i vođa bātinijjā.
Nakon zauzimanja tvrđave, njegov osnovni princip u pozivanju drugih je bio da jedino poziva ljude toliko glupe da nisu mogli da razlikuju između svoje lijeve i svoje desne (strane), one koji nisu imali niti znanja niti iskustva u životu. On bi svoje potencijalne sljedbenike hranio orasima, medom i čurekotom dok se ne bi potpuno opustili, a tada bi se im se u živopisnim detaljima spomenulo nasilje i nepravda nanijeta Poslanikovim potomcima, sve dok ih ne bi obuzela osjećanja srdžbe i odvratnosti. Nakon toga bi ih on pitao kako je to moguće da su 'azraqijje i ostali hawāridži tako dobrovoljno žrtvovali svoje živote u borbi protiv Emewijjā, a da su oni (ši'ije) bili tako nevoljni da priteknu u pomoć svome imāmu. Oni bi tada bili prepušteni toj misli da podiže njihov osjećaj krivice i da ih podstiče na borbu. (El-Hasan i njegovi sljedbenici su postal poznati kao assassini, prevedeno od strane francuskih hroničara krstaških ratova za vrijeme 12. stoljeda od arapske riječi ''haššāšīn'' (konzumatori hašiša) (''Enciklopedija islāma'', 48. str.).
Kada su Ibn es-Sabbāhovi sljedbenici počeli da prijete bezbjednosti države, izvršavajući atentate na učenjake i namjesnike, Melik Šāh je poslao izaslanika da zahtijeva njihovu pokornost i da zaprijeti Ibn es-Sabbāhu ako odbije.
Ibn es-Sabbāh je izaslaniku Melik Šāha rekao da će mu pokazati svoj odgovor, a potom je grupi svojih sljedbenika koji su sjedeli blizu njega rekao: ''Ja bih volio da vas spasem, šaljući vas svome Gospodaru, pa ko je spreman?''
Svi su oni ispružili svoje vratove, željni da budu odabrani. Sultānov izaslanik je pretpostavio da Ibn es-Sabbāh cilja na pismo koje želi da oni ponesu do Melik Šāha.
Ibn es-Sabbāh je onda klimnuo glavom jednom mladom čovjeku koji je brzo poskočio i rekao mu da se ubije.
Mladić je pokorno izvukao bodež, ubo se u Ademovu jabučicu (prednji dio grkljana) i stropoštao se mrtav.
On je onda rekao drugom čovjeku da se baci sa zidova tvrđave, što je on momentalno uradio, razbivši se o stijene ispod.
Ibn es-Sabbāh se onda okrenuo sultānovom izaslaniku i rekao: ''Reci svom vođi da ja sa sobom imam dvadeset hiljada drugih, meni ovako pokornih kakvi su ovi. To je moj odgovor.''
Kada se izaslanik vratio sultānu Melik Šāhu i obavijestio ga o onome što se desilo, Melik Šāh je bio tako zaprepašten da je odlučio da ih nakon toga ostavi na miru. Kao posljedica ovoga, mnoge druge tvrđave su pale u ruke Hasan ibn es-Sabbāha i njegovih sljedbenika i oni su ubili mnoge provincijske namjesnike i ministre 'abbasijske države.
Preuzeto iz “Telbisu Iblis” - Ibn el-Džewzī
