“ Uputi nas na Pravi Put, na Put onih kojima si milost Svoju darovao, a ne onih koji su protiv sebe srdžbu izazvali, niti onih koji su zalutali”; “Njima će Gospodar njihov na Pravi Put ukazati i oni će ono što žele ostvariti"; “Od Mene će vam Uputa dolaziti, i onaj ko bude slijedio Uputu Moju neće zalutali i neće nesretan biti,” kao i drugi ajeti poput: “i oni koji uputstvo Moje budu slijedili - ničega se neće bojati i ni za čim neće tugovati”, te “Čestiti će sigurno u Džennet, a griješnici će sigurno u Džehennem.”
U Kur'anu časnom ima još mnogo ajeta koji sadrže slične poruke.
Onima koji slijede Uputu i čine dobra djela, obećana je potpuna sreća na budućem svijetu, a prijetnja zalutalima i razvratnicima jeste patnja na budućem svijetu. U stavu o tome Allahovi poslanici su saglasni svi do jednoga. To sadrže i sve knjige ali, mi ćemo ovdje iznijeti samo jednu poentu.
To je činjenica da čovjek čuje i vidi mnoge nevolje koje na ovom svijetu zadese mnoge vjernike, kao i to da mnogi nevjernici, razvratnici i zlikovci dođu do prestiža, novca i sličnoga, nakon čega čovjek pomisli da sreće na ovome svijetu ima samo za nevjernike i razvratnike, da je udio vjernika u sreći neznatan. Možda, čak, pomisli i da su moć i uspjeh na ovom svijetu rezervisani isključivo za nevjernike i licemjere,pa kad čuje riječi Uzvišenoga iz Kur'ana:
“Snaga je u Allaha i Poslanika Njegova i u vjernika, ali licemjeri neće da znaju;" ili Njegove riječi: “I vojska naša će zacijelo pobijediti”; ili riječi: “Ja i poslanici moji sigurno ćemo pobijediti. Allah je, zaista, moćan i siian”; Njegove riječi: “A lijep ishod će biti za one koji se budu Allaha bojali” i slične ajete, on, vjernik, potvrđuje istinitost Kur'ana, ali misli da se značenje iskazano u navedenim ajetima odnosi na drugi svijet (ahiret).
Možda će neko čak reći: "Što se tiče ovog svijeta, jasno nam je da na njemu prevlast imaju nevjernici i licemjeri. Sve dokazuje da su uspjeh i pobjeda na njihovoj strani."
Pošto Kur'an ne govori drukčije o tim osjećanjima, ako vjernika koji je za sebe siguran da je bogobojazan pobijedi neprijatelj iz reda nevjernika, licemjera, razvratnika i zlikovaca, s takvom sumnjom će pomisliti da je onaj ko je na strani neistine iznad onoga ko je na strani Istine i reći će: "ja sam na strani Istine, dakle, ja sam poražen. Onaj ko je na strani Istine, na ovom svijetu je poražen i potčinjen. Vlast je na ovome svijetu u službi neistine."
Kad mu se spomene lijep ishod koji je Uzvišeni Allah obećao bogobojaznima i vjernicima, on odgovara: "To važi samo za budući svijet." Ako ga neko upita zašto to Allah čini svojim odabranicima i miljenicima, onima koji su na strani Istine, ako je od onih koji Allahova djela ne razumijeva s mudrošću i razložnošću, odgovorit će: Allah čini šta želi i dosuđuje ono šta hoće." (“On neće biti pitan za ono što radi, a oni će biti pitani”). Međutim, ako je od onih koji Allahova djela objašnjava s razložnošću, odgovorit će: "On to vjernicima čini ukazujući im mogućnost da strpljivošću zasluže nagradu na budućem svijetu i visok stepen s kojim će im pripasti neizmjerna nagrada."
Svaki pojedinac o spomenutoj problematici ima svoja razmatranja i odgovore, shodno svojim mogućnostima i znanju o Uzvišenom Allahu i Njegovim imenima, svojstvima i mudrosti, ili neznanju o tome budući da srca vriju onim šta je u njima, poput kotlova nakon što se u njih izruči sve što treba da provrije.
Slušali smo i gledali mnoge koji se na Gospodara žale i pritužuju, kao da im je On neprijatelj. Džehm* je s pratnjom došao među stradalnike u Džezmi i uzviknuo: "Pogledajte, zar je mogao nešto tako uraditi Najmilostiviji?" - poričući Allahovu milost, a time i mudrost! Za Džehma i njegove sljedbenike, Allah nije ni milostiv ni mudar!?
Neki čovjek je rekao: "Stvorenju niko ne može nanijeti štetu veću nego njegov Stvoritelj." Neki od njih su recitovali:
Ako to radi Svojim miljenicima,
šta očekivati da uradi, griješnicima.
Kad ih zadesi neka nevolja, mnoge ćeš vidjeti kako kažu: "Gospodaru, šta je bio moj grijeh pa si mi ovo učinio?" Mnogi su mi se jadali: "Kad Mu se pokajem, spominjem Ga i činim dobra djela, opskrba mi se smanjuje, život mi postaje teži, a kad se vratim griješenju i duši dam oduška, stiže mi opskrba, olakšanje i slično." Ja sam na to odgovarao: "To je Njegovo provjeravanje, da vidi jesi li iskren i strpljiv, jesi li nepokolebljiv na Njegovome Putu i uporan da Mu budeš blizu. Dakle, možeš biti strpljiv u nevoljama i dočekati lijep ishod, ili neiskren i zaslužiti kaznu."
Ovakve izjave i neosnovane sumnje koje odvraćaju od Pravog Puta, zasnivaju se na dvjema pretpostavkama.
Prva je lijep sud čovjeka o sebi i svome vjerovanju, uz uvjerenost da izvršava sve što je dužan a kloni se svega zabranjenoga i ubjeđenje da je njegov protivnik (neprijatelj) drukčiji jer on ne čini ono što mu se naređuje i poseže za zabranjenim. Zato čovjek misli da je on preči Allahu, Njegovom Poslaniku i vjeri od svog protivnika.
Druga pretpostavka je mišljenje (nekih) da Uzvišeni Allah ne podržava i ne pomaže sljedbenika prave vjere i da takvima ne daje na ovome svijetu nagradu. Iz takvog stava proističe da će vjernici u životu na ovome svijetu biti zlostavljani, (po)tlačeni i ugnjetavani, uprkos tome što i postupcima i srcem izvršavaju ono što im se naređuje, a ostavljaju ono što je zabranjeno. To znači da će vjernici, iako izvršavaju sve islamske obrede i u potpunosti udovoljavaju zahtjevima vjerovanja, uvijek biti podvrgnuti nemilosti zlikovaca, razvratnika i siledžija.
Doista, nema Boga osim AIlaha! Ovakvo shvaćanje je upropastila neukog privrženika vjeri, muslimana bez pronicljivosti, koji, možda, (po)nešto i zna, ali nije obdaren istinskim poznavanjem vjere.
Poznato je da čovjek, iako vjeruje u budući svijet, na ovome svijetu ide u potragu za onim što mu je neophodno uzimajući ono što je korisno i odmičući od sebe ono što je štetno, unaprijed uvjeren da je to poželjno, obavezno ili dozvoljeno. Ako čovjek bude smatrao kako istinska vjera (islam), iz koje proističe slijeđenje upute, vjerovanje u Allahovu jednoću i slijeđenje Poslanikovih riječi i prakse stavljaju to u drugi plan te da će na taj način, tj. slijedeći islam doći u sukob sa mnogim ljudima i biti izložen onome što neće moći podnijeti, iz takvog shvatanja neizbježno proističe slabljenje čovjekove volje da upotpunjuje privrženost vjeri, okrenutost Allahu i Njegovom Poslaniku, a njegovo srce se udaljava ne samo od prakse čestitih prethodnika, koji su bili mnogo bliski Allahu, već i od prakse (običnih) vjernika. Tako dolazi u iskušenje da krene za zlikovcima i licemjerima. Ukoliko mu se kolebanje ne pojavi u području temelja vjere, sasvim je moguće da se to desi u drugim područjima, kao što je npr. slijeđenje vjerskih propisa i općenito u njegovom poslovanju. Vjerovjesnik, sallallahu alejhi ve sellem, je rekao:
“Požurite s činjenjem dobrih djela prije nego se pojave velike smutnje (neredi, iskušenja) koje će biti tamne poput najcrnje noći! U tim vremenima čovijek će osvanuti kao vjernik a omrknuti kao nevjernik, ili će omrknuti kao nevjernik a osvanuti kao vjernik! Tada će čovijek (pro)davati svoju vjeru za neki mali dunjalučki interes.”
Dakle, ukoliko čovjek bude smatrao da postizanje potpunog stepena u vjeri nije moguće osim ako se zanemari ovaj svijet i napuste njegove čari, jer je u zalaganju za vjeru žrtvovanje dunjalučkih interesa, tada on neće ni htjeti da se žrtvuje na putu vjere jer na taj način ugrožava svoj život i potrebe.
Subhanallah! Koliko li je ovakvo shvatanje odvratilo ljudi od suštine vjere!
DVA VELIKA NERAZUMIJEVANJA
Takvo shvatanje proističe iz dva velika nerazumijevanja: nerazumijevanja smisla vjere i nerazumijevanja smisla sreće koji su ljudima krajnji cilj zbog udobnosti, ljepote i uživanja u njima. Iz ta dva nerazumijevanja rađa se odustajanje od traganja za smislom vjere i smislom sreće.
Poznato je da se ljudskom zrelošću smatra to kad čovjek zna šta je istinska sreća koju on traži, šta treba raditi da je dostigne, uz uvjet da ima odlučnu volju i iskrenu želju da je postigne. U protivnom, znanje o tome šta želi i način dostizanja neće dati rezultat bez odgovarajućeg djelovanja, a odlučna volja neće uroditi plodom ako je ne prati strpljenje.
Ljudska sreća, pravi užitak i zadovoljstvo temelje se na pet pretpostavki: razumijevanju šta je željena sreća, čežnji za srećom, prepoznavanju načina na koji se sreća može dostići, radu na ostvarenju sreće i strpljivosti u svemu tome. Uzvišeni Allah kaže:
Tako Mi vremena, čovjek, doista, gubi, samo ne oni koji vjeruju i dobra djela čine, i koji jedni drugima Istinu preporučuju i oni koji jedni drugima preporučuju strpljenje.""
Ovdje se želi reći da dvije pretpostavke na kojima počiva samoobmana imaju ishodište u nerazumijevanju Allahove vjere, Njegovog obećanja i prijetnje.
Ako čovjek smatra da je privržen vjeri, uvjeren da i srcem i postupcima radi ono što mu je naređeno, da se srcem i postupcima kloni onoga što je zabranjeno, a to čini ne razumijevajući vjeru i dužnosti prema Allahu, niti šta se od njega želi, on onda ne zna šta su Allahova prava kod njega, ne zna šta od vjere, kvalitativno ni opisno, ima pri sebi.
Ako smatra da Uzvišeni Allah neće pomoći onoga ko je na strani Istine na ovome svijetu, već da lijep ishod na ovome svijetu sljeduje nevjernike i licemjere na račun vjernika, odnosno da razvratnici i zulumćari pobjeđuju dobročinitelje i bogobojazne, to je zbog toga što ne razumije Allahovo obećanje i prijetnju.
Nastaviće se...
*" El-džehmijje” su sljedbenici Džehma ibn Safvana. To je poseban ogranak determinista (Džebrijje), čija novotarija se pojavila u Tirmizu. Džehma je smaknuo Salim ibn Ahvez el-Mazini 138, hidžretske godine, pri kraju razdoblja omejevićke države. S mu'tezilijama se podudarao u negiranju vječnosti Allahovih svojstava, čemu je dodavao i svoje devijacije. Jedna od njegovih tvrdnji je da se Uzvišeni Stvoritelj ne može opisivati po svojstvima imanentnim i Njegovim stvorenjima jer, to predstavlja sličnost, usljed čega je negirao da se za Allaha može reći da je živ i Sveznajući. Prihvatio je da je Allah moćan, djelatan i Onaj koji stvara jer, Njegova se stvorenja ne mogu opisivati po moći, djelatnosti i stvaranju. Njegov je i stav o akcidentalnoj moći, po kojem čovjek ništa ne može, niti ga je moguće opisati po tome što nešto može, već je primoran da čini to što čini. Čovjek nema ni moći, ni volje, ni izbora.
