Ime mu je Abdullah, a sin je Kajsov, a on Selimov, a on Hadarijev, a on Harbov, a on Amirov, a on Anzov, a on Bekrov, a on Amirov, a on Azrov, a on Vailov, a on Nadžijetov, a on Džemahirov, a on el-Eš’arijev, a on Evdov, a on Zejdov, a on Ješdžebov. Zvali su ga Ebu Musa el-Eš’ari. Majka mu se zvala Tajjiba bint Vehb, a bila je porijeklom iz mjesta Akk.
Ebu Musa je bio nadaren inteligencijom i pronicao je u suštinu stvari, te je prema tome u datoj situaciji donosio mudre odluke. Bio je čista srca, čedne i nepatvorene duše, oštrouman, iskren u riječima i djelu. Cijeli život mu je bio ispunjen dobrotom. Međutim, kada bi bila u pitanju bitka ili bilo kakav vid borbe na Božijem putu, postao bi mudžahid koji juri i napada. Uprkos niskom stasu i pomršavom tijelu, na bojnom je polju jurišao poput uragana koji ruši sve pred sobom. Nosio je kratku kosu, bio je crne puti i imao je lijep glas.
Bez dvoumljenja u islam
Ebu Musa je u Mekku došao iz Jemena, te se u njoj nastanio sklopivši savez o uzajamnom pomaganju sa Seidom ibnul-’Asom. Kad je saznao da Božiji Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, poziva u islam, brzo se uvjerio u istinitost nove vjere i pred njim je primio islam. Potom je jedan period ostao u Mekki, provodeći vrijeme u proučavanju vjerskih propisa i razumijevanja njihovih poruka, te pamteći ajete časnoga Kur’ana. Nakon što se podučio vjeri, a na zahtjev Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, otišao je u Jemen i tamo počeo pozivati ljude u dini-slam. Uspio je, s Allahovim izunom, da u islam uvede veliki broj ljudi iz mjesta El-Eš’ar. Kad je broj Eš’arijja koji su primili islam premašio pedeset, Ebu Musa odluči da se skupa s njima uputi prema Medini, kako bi se pridružili svojoj braći po vjeri. Htio je i da oni daju svoj udio na blagoslovljenom putu islama i pod vođstvom Resulullaha, sallallahu alejhi ve sellem. Njegov dolazak u Medinu na čelu Eš’arijja podudari se sa dolaskom muhadžira koji su se vraćali iz Abesinije. Na njihovom čelu bio je Dža’fer ibn Ebi Talib. Kako je neopisiva bila radost Allahova Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, zbog njihovog dolaska. Čak im podijeli dio ratnog plijena iz Hajbera, kojeg su muslimani upravo bili osvojili.
Sudija
Ebu Musa se odlikovao inteligencijom i jakim pamćenjem, te je lahko razumijevao i usvajao vjerska pitanja i propise izvedene iz kur’anskih ajeta. Postao je jedan od velikih islamskih učenjaka. Kao što smo već rekli, kad je došao u Medinu da se pridruži Allahovom Poslaniku, sallallahu alejhi ve sellem, doveo je više od pedeset Eš’arijja, među kojima su bila i njegova dva brata, Ebu Rehm i Ebu Berde. Postao je blizak Poslaniku, sallallahu alejhi ve sellem, i zauzimao je veoma visok položaj kod njega. Resulullah, sallallahu alejhi ve sellem, je puno zavolio Eš’arijje, zbog njihove dobrote, složnosti i osjećajnosti. Njihova pohvalna svojstva i ljubav jednih prema drugim je navodio kao primjer. Tako je rekao: “Kada Eš’arijje u nekom boju ostanu bez hrane, sakupe na jedan dio odjeće sve što imaju, i to poslije podijele na jednake dijelove...Oni su od mene i ja sam od njih.”
Zahvaljujući bliskosti Poslaniku, sallallahu alejhi ve sellem, Ebu Musa je uspio puno naučiti i razumjeti. Takođe se sa zanosom i iskrenošću zavjetovao na borbu na Allahovom putu, trpeći mnoge muke i teškoće. Bio je osoba koja prednjači na svakom polju. Kad bi krenuo u borbu ili da’wu, zanimljivo je kako je podnosio sve patnje, poteškoće i neugodnosti. Tako nam lično on kazuje o mukama u jednoj od tih bitaka, pa kaže: “Izašli smo sa Božijim Poslanikom, sallallahu alejhi ve sellem, u jednu bitku u kojoj su nam se noge izranjavale, tako da su mi nokti poodpadali. Bili smo primorani umotati ih u krpe.” Na bojnom polju ga vidimo kao iskrenog junaka i beskrajno hrabrog borca.
Po razumijevanju vjerskih pitanja i tumačenju njenih propisa ubraja se među prve ashabe. Ibnul-Medini o njemu kaže: “Četverica je sudija muslimanima: Omer, Alija, Ebu Musa i Zejd ibn Sabit.” Pored svega ovoga, Allah, dž.š., mu je podario lijep i melodičan glas, pun nježnosti, prijatnosti i blagosti. Kad bi učio Kur’an, ljudi bi ga skrušeno i otvorena srca slušali. O njemu su rekli: “Data mu je jedna od harfi Davudove porodice.” Vladar pravovjernih, Omer ibnul-Hattab, radijallahu anhu, je volio slušati Ebu Musaovo učenje Kur’ana, i znao bi reći: “Ebu Musa, podsjeti nas na našeg Gospodara i pobudi u nama želju za Njim.” Božiji Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, ga je jedno vrijeme bio postavio za namjesnika nad Zubejdom i Adenom, oblastima u Jemenu.
Namjesnik u Basri
Ebu Musa je uz Allahova Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, ustrajao na mejdanu džihada sve dok Uzvišeni Allah nije uzeo Sebi Poslanikovu plemenitu dušu. A Ebu Musa je nastavio je stazom džihada i u vrijeme pravednih halifa Ebu Bekra, Omera i Osmana, radijallahu anhu Zabilježio je izvanredna junaštva i ostvario velika osvajanja, i to sa dobrim planiranjem, smjelošću i oštroumnošću. Njegovo ime je vezano za sva slavna osvajanja u historiji islama. Možda je najznačajniji njegov doprinos u islamskim osvajanjima učešće u osvajanju Perzije. Tamo su mudžahidi ostvarili veliku pobjedu, čime je dosta proširena islamska misija. Omer, radijallahu anhu, ga je nakon Mugire ibn Šu’beta postavio namjesnikom Basre, pa se posvetio pripremanju i uređenju vojske. Također je podučavao njene stanovnike osnovama i propisima vjere. U to vrijeme, kralj Perzije bio je Jezdedžird a Perzijance je huškao na Arape. Napisao je svojim plaćenicima i namjesnicima u Ahvazu i drugim mjestima da pripreme veliku vojsku. Nakon nekog vremena uspio je okupiti ogromnu vojsku kojoj je satvio u cilj zauzimanje Basre i uništenje i protjerivanje muslimana. Kada je halifa Omer saznao za njihovo spremanje, napisa Sa'du ibn Ebi Veqqasu, koji je bio u Kufi, da prema Ahvazu u kojem se skuplja perzijska vojska pošalje muslimansku vojsku sa velikim brojem mudžahida. Zatraži da zapovjednik bude En-Nu'man ibn Mukarrin, a kao pomoćnike imenova nekoliko hrabrih ljudi poput Džerira ibn Abdullaha el-Bedželija, Džerira ibn Abdullaha el-Humejrija, Suvejda ibn Mukarrina i Abdullaha ibn Zis-Sehmejna. Takođe je napisao Ebu Musa’u da i on pošalje vojsku ka Ahvazu sa Suhejlom ibn Adijjem kao vođom i da uvrsti sljedeće mudžahide: El-Bera'a ibn Malika, Asima ibn Amra, Medžze'eta ibn Sevra, Ka'ba ibn Sevra, Arfedžeta ibn Hersemeta, Huzejfu ibn Muhsina, Abdurrahmana ibn Sehla i Husajna ibn Ma'beda. Naredi da glavni vojskovođa za obje vojske bude Ebu Sebre ibn Ebi Rahm. En-Nu'man ibn Mukarrin na čelu vojske iz Kufe uspje stići u Ahvaz prije nego je stigla vojska iz Basre. Tu se sukobi sa Hurmuzanom koji je inače bio prekršio ugovor sa muslimanima i poveo rat. Bitka se odigrala kod mjesta Erbel i nije dugo potrajala. Muslimani su ostvarili brzu pobjedu, te se Hurmuzan i njegova vojska povukoše u Tustur, a En-Nu'man zauze grad Ramehurmuz. Nakon te bitke stiže i basrijska vojska, te se pridruži ovoj iz Kufe. Ujedinjeni pod vođstvom Ebu Sebre ibn Ebi Rehma počeše opsadu grada Tustura. Ebu Sebre je uočio da muslimanima treba pomoć u ljudstvu, zbog dobre utvrđenosti grada i velikog broja vojnika u njemu. A Omer, radijallahu anhu, napisa Ebu Musa’u da krene prema njima na čelu vojske sa što većim brojem mudžahida. Kada je stigao do muslimanske vojske, postavi Ebu Sebru za jedinstvenog zapovjednika. Potom su svi skupa pojačali opsadu Tustura. Opsada je dugo potrajala, a borba je svakim danom poprimala drugačiji oblik. Jednog dana odvio bi se dvoboj. Drugog bi dana pravili pritisak na grad... Međutim, nisu uspjevali zauzeti Tustur, a uz to, mnogi muslimani su preselili kao šehidi. Ali jednog dana dođe neki Perzijanac i zatraži da se sretne sa Ebu Musaom. Kad mu je dopušteno stade ispred njega i reče mu “Zagarantuj mi sigurnost, a ja ću ti pokazati kako da uđeš u Tustur.” Kad je Ebu Musa pristao da njemu i njegovoj porodici zajamči bezbjednost, ovaj pokaza vodovodni kanal koji je vodio ispod gradskih zidina. Plivanjem kroz njega se moglo ući u unutrašnjost grada. Ebu Musa’u se svidjela ideja i odluči da je u zoru sprovede. Zadužio je grupu boraca koji su znali dobro plivati, a na čelo postavi Abdullaha ibn Mufeddala el-Muzenija. Zaplivaše kroz kanal poput vidri, te uđoše u grad. Iznanadili su stražare i poubijali ih. Zatim pohitaše prema vratima grada i otvoriše ih. Muslimani koji su čekali grupisani ispred vrata navališe unutra. Hurmuzan se povuče u jednu tvrđavu u gradu, nakon što je ubio El-Bera'a ibn Malika i Medžze'eta ibn Sevra. Kad je vidio da muslimani žele napasti na tvrđavu i ubiti ga, potpuno se utvrdi. Međutim, kad je osjetio da mu je život u opasnosti, povika:
-Imam kod sebe tobolac sa sto strijela. Niko se ne može približiti, a da ga neću pogoditi i ubiti. Kakva vam je korist ako me zarobite, nakon što vam ubijem stotinu ljudi?
Ebu Musa ga upita:
-Šta hoćeš?
On odgovori:
-Garantirajte mi sigurnost ako vam se predam, a onda me odvedite kod Omera ibnul-Hattaba, da mi on presudi.
Muslimani ispuniše njegovu molbu te mu zagarantiraše sigurnost, a on odbaci svoj luk i strijele. Potom ga zarobiše, svezaše i poslaše halifi Omeru, radijallahu anhu Kada su radosne vijesti doprle do Omera, on zatraži da se Ebu Musa vrati u Basru i ostane njen namjesnik.
Namjesnik Kufe
Pošto je Osman ibn Affan, radijallahu anhu, nakon Omerovog, radijallahu anhu, ubistva, proglašen za halifu, izvršio je mnoge promjene među namjesnicima gradova. Neke je premjestio, a neke smijenio i postavio nove. Tako je i Ebu Musa’a smijenio sa mjesta namjesnika Basre. Smjena Ebu Musa’a nije mnogo promijenila situaciju, jer je nastavio podučavanje stanovnika Basre i tumačenje vjere sa potpunim zadovoljstvom i blagošću. U to doba je Se’id ibnul-’As bio namjesnik Kufe. Njeni stanovnici su bili poznati po prigovorima namjesnicima i po čestim nemirima. Tako su se pobunili protiv Se’ida ibnul-’Asa i odbili da im on ostane namjesnik. Osman, radijallahu anhu, zato pozva njega i namjesnike u Šamu, Egiptu i Perziji radi dogovora. Nakon završetka dogovaranja i konsultiranja, svaki od njih se vrati u mjesto gdje je bio namjesnik. Se’id ibnul-’As se uputi u Kufu. Kad je stigao na domak gradu, njegovi stanovnici saznadoše da dolazi, te se okupiše naoružani i odlučiše da mu silom zabrane ulazak u grad. Njihovi predvodnici stadoše u pročelje i rekoše: “Tako nam Allaha, Seid se neće vratiti ili će biti krvi”. Potom su pisali halifi da umjesto Se’ida postavi Ebu Musa’a. Kad je Seid osjetio opasnost situacije i da će njegov ulazak u Kufu izazvati smutnju čiji su se predznaci nazirali, vrati se u Medinu da bi to onemogućio. Nakon toga, upravu nad Kufom preuze Ebu Musa i sačuva se mir i bezbjednost. Ljudi su ga zavoljeli slušajući od njega nauku i propise vjere.
Suđenje
Nakon ubistva halife Osmana, radijallahu anhu, na njegovo je mjesto izabran Alija, radijallahu anhu, a Muavija ibn Ebu Sufjan je tada bio namjesnik Šama. Pošto je imao pravo na osvetu Osmanove, radijallahu anhu, krvi, odbi dati Aliji prisegu, tražeći da mu se izruče Osmanove ubice. Situacija se zaoštrila između Alije i njegovih sljedbenika s jedne strane, i Muavije i njegovih sljedbenika s druge strane, što je dovelo do nereda koji su razbili muslimansko jedinstvo i nanijeli veliku štetu. Ebu Musa je bio neutralan. Naime, nakon što je bezuspješno uložio velike napore za okončanje sukoba, smatrao je da je najbolje biti po strani i ne učestvovati u sukobu. Nakon bitke na Siffinu, muslimani su se složili da se sukob riješi presuđivanjem između Alije i Muavije, te da se njih dvojica povinuju presudi, ma kakva bila. Alijine pristalice predložiše Ebu Musaa da ga predstavlja u arbitraži, iako je Alija htio da to bude Abdullah ibn Abbas. Međutim, oni to odbiše i ustrajaše u zahtjevu da to bude Ebu Musa, čak zaprijetiše povlačenjem. Alija nije imao drugog izbora nego da ih posluša. A Muaviju je predstavljao jedan od najmudrijih ljudi među Arapima i muslimanima - Amr ibnul-’As. Postojala je velika razlika između Ebu Musaove i Amrove ličnosti. To se moglo vidjeti i kroz diskusiju koja se odvijala između njega i Amra, a koju bilježi Ebu Hanife ed-Dejnuri u svojoj knjizi: “El-Ahbar et-Tival.”
Pojedinosti razgovora su ovako tekle:
-O Amre, slažeš li se da uradimo ono što će biti za dobro ummeta i gdje je Allahovo zadovoljstvo? - poče Ebu Musa.
-A šta je to?- upita Amr.
-Postavimo za halifu Abdullaha ibn Omera, on se nikako nije uključivao u ovaj sukob.
-Šta misliš o Muaviji? - na to će Amr.
-Muavija ne zaslužuje da bude halifa. - odgovori Ebu Musa.
-Zar ne znaš da je Osman nepravedno ubijen!? - ponovo će Amr.
-Naravno da znam!
-Muavija je njegov bližnji rođak koji ga treba osvetiti, i on je, kao što znaš, Kurejšija. Allah, dž.š., kaže: “Ko bude, ni kriv ni dužan, ubijen, onda njegovom bližnjem dajemo vlast...” Usto, Muavija je brat Ummu Habibe, žene Allahova Poslanika , sallallahu alejhi ve sellem, i jedan od njegovih drugova.
-Boj se Allaha Amre, kakav je Muavijin položaj u odnosu na Aliju ibn Ebi Taliba? Što se tiče tvojih riječi da je Muavija Osmanov bližnji, bliži mu je njegov sin Amr ibn Osman. Međutim, ako se slažeš sa mnom da oživimo praksu Omera ibnul-Hattaba i sjećanje na njega, postavimo za halifu sina mu Abdullaha, koji je veliki učenjak.
-Šta ti smeta da to bude moj sin Abdullah, znaš njegovu dobrotu, čestitost, ranu hidžru iz Mekke u Medinu i druženje sa Poslanikom, sallallahu alejhi ve sellem?
-Tvoj sin je iskren čovjek, ali si ga ti uvukao u ove sukobe. Stoga, hajde da predamo hilafet dobrom od dobrog babe, Abdullahu ibn Omeru. - reče Ebu Musa.
-O Ebu Musa, za ovu stvar je podesan samo onaj koji ima dva kutnjaka, jednim jede a drugim hrani.
-Teško tebi, Amre... Nakon što su se sukobili sabljama i kopljima, muslimani su cijelu stvar predali nama u ruke, pa nemoj da ih ponovo bacimo u smutnju.
-Pa šta onda predlažeš? - reče Amr.
-Predlažem da svrgnemo i Aliju i Muaviju, a potom da stvar prepustimo šuri muslimana, pa neka oni izaberu koga hoće.
-Slažem se sa ovim mišljenjem, to je najbolje za sve nas. - potvrdi Amr.
Dogovorili su se da se ta odluka objelodani narednog dana. U zakazano vrijeme okupiše se muslimani da čuju odluku od Ebu Musa’a, predstavnika Alijine grupe, i od Amra, predstavnika Muavijine grupe. Ebu Musa zatraži od Amra da on govori prvi, ali mu Amr odgovori:
-Ne mogu dopustiti da budem ispred tebe, jer posjeduješ više zasluga od mene, prije si učinio hidžru i stariji si.
Ebu Musa je stao na uzvišeno mjesto, pogledao u veliku skupinu muslimana i rekao:
-O ljudi... razmotrili smo ono u čemu je jedinstvo i dobrobit ovoga ummeta i našli smo da je najbolje rješenje skinuti i Aliju i Muaviju, zatim obrazovati vijeće koje će izabrati novog halifu. Povlačim i Aliju i Muaviju. Ovu stvar preuzmite vi na sebe i izaberite za vođu onog koga vi hoćete.
Potom je istupio Amr, te reče:
-O ljudi... Ebu Musa je, kao što ste čuli, skinuo obojicu, pa i ja ih skidam kao i on…
Međutim, kada je Alija, radijallahu anhu, obaviješten o dogovoru, odbio je i prokomentirao da nije poslao Ebu Musa’a da skine halifu, nego da nađe rješenje za rasplamsalu smutnju.
Allahu moj, Ti si spas i samo od Tebe je spas
Borba između pristalica Alije i Muavije potom se ponovo rasplamsala. Ebu Musa je gledao kako se pogoršava stanje muslimana i kako stotine žrtava nepotrebno padaju. Povukao se u Mekku, da kod Kabe provede preostale dane svoga života, u velikoj tuzi i potištenosti. Nastavio je svoj čedni život tumačeći vjeru i podučavajući muslimane. Od njegovih riječi koje se često prenose jesu i sljedeće: “Slijedite Kur'an, a nemojte želiti da Kur'an vas slijedi”. A posljednje riječi s kojima se rastao od ovog svijeta bile su: “Allahu moj, Ti si spas i od Tebe je spas.”
