Zubejr je sin El-Avvamov, a on je sin Huvejlidov, a on Esedov, a on Abduluzzov, a on Kusajjov, a on Kilabov, a on Murrov, a on Luajja el-Kurešija el-Esedija. Nadimak mu je bio Ebu Abdillah. Majka mu je bila Safijja, kći Abdulmuttaliba i tetka Božijeg Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem Majka ga je zvala Ebu Tahir, po svome bratu Zubejru ibn Abdulmuttalibu. A otac mu, El-Avvam ibn Huvejlid, bijaše brat Hatidže bint Huvejlid, Poslanikove, sallallahu alejhi ve sellem, supruge i Majke vjernika, radijallahu anha.
Zubejr, radijallahu anhu, bio je hrabar, plemenit i preduzimljiv čovjek. U sebi je nosio sve odlike junaka, a islam je uskladio njegovu ličnost, obogativši je plemenitošću i požrtvovanošću na Allahovom putu. Inače je bio srednjeg rasta, skladnog tijela, ozarena lica, tamne puti, rijetke brade, smirena pogleda. Odlikovao se visokim stepenom inteligencije i brzinom razumijevanja, a to je dobro ikoristio u trgovini ostvarivši ogromne dobiti.
Četvrti ili peti u islamu
Kada je sišla Objava od Gospodara Svjetova na izabranog među stvorenjima i poslanicima, prvi koji se odazvaše i objavi svoj islam bijaše Ebu Bekr es-Siddik, radijallahu anhu On poče potom tajno prilaziti Kurejševićkim mladićima, objašnjavajući im savršenstvo nebeske poruke i svetost njenih ciljeva. Zubejr ibnul-Avvam imao je petnaest godina kada ga je Ebu Bekr pozvao u islam. Allah, t.w.t., obasu Svojom svjetlošću njegovu dušu i srce, te se odazvao pozivu. Uputio se Poslaniku, sallallahu alejhi ve sellem, i pred njiim izjavi šehadet, postavši četvrti ili peti čovjek u islamu. To je bilo prije nego što su muslimani uzeli Erkamovu ibn Ebi Erkamovu kuću u Mekki za mjesto tajnog okupljanja, a koja je kasnije postala “kuća islama.”
Čvrsta vjera
Zubejrovo primanje islama za njegovu je porodicu i pleme bilo zapanjujući događaj. Taj vrsni mladić, čista i plemenita roda, u kojeg se njegova familija uzdala da će zauzeti vodeći položaj u svome plemenu, objavljuje islam i slijedi novu vjeru, napuštajući obožavanje kipova i idola?! Njegov amidža silno se rasrdi, pa sa Kurejšijskim silnicima poče mučiti prve muslimane. Maltretirali su ih i izmišljali sve moguće načine njihovog zlostavljanja. I Zubejr je bio izložen strahovitom mučenju kakvo možda nije doživio niti jedan od plemenitih ashaba. Amidža bi ga zavezao i zamotao u hasuru, a zatim bi zapalio vatru blizu njega, usmjerivši dim prema njemu da ga guši. Međutim, Zubejr je ostao ustrajan i čvrste vjere. Nisu ga mogle odvratiti od islama sve muke svijeta. Zubejrov bi amidža, dok bi on bio u mukama, teško dišući, govori mu: “Ostavi Muhammedovu vjeru... Oslobodit ću te ovog mučenja!” Ali za Zubejra kao da njegovog amidže nije ni bilo, što bi još više povećavalo njegov bijes. Kada bi mu amidža uporno ponavljao svoj zahtjev, usprotivio bi se i pored svojih muka i odgovorio bi mu s ponosom i vjerom: “Ne... Allaha mi, neću se vratiti nevjerstvu… nikada!” Zubejr je tako trpio sve dok Poslanik ne izda muslimanima naredbu za hidžru u Abesiniju. I on krenu među muhadžirima. Oženio je potom Esmu, Ebu Bekrovu, radijallahu anhu, kćerku, koja je kasnije bila poznata kao Esma sa dva pojasa. I bio je badžo sa Božijim Poslanikom, sallallahu alejhi ve sellem, koji je oženio njenu sestru Aišu.
Kada je oženio Esmu, Zubejr je bio siromašan mladić, koji nije posjedovao ništa osim jedne kobile. Ona mu se brinula o njoj i timarila je. Esma mu je bila potpora u teškoj situaciji, sve dok mu Allah nije otvorio puteve trgovine, tako da postade jedan od najbogatijih ashaba. On je i jedan od šesterice ashaba koje je halifa Omer ibnul-Hattab, radijallahu anhu, imenovao da izaberu halifu poslije njega. A vrhunac svega je to da je Zubejr jedan od deseterice kojima je obećan Džennet. Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, ga je pobratio sa Abdullahom ibn Mes’udom, a zatim sa Selemom ibn Selamom ibn Kurejšijem iz Medine, kada su muslimani tamo učinili hidžru. Njegov sin Abdullah ibn Zubejr bio je prvo muhadžirsko dijete rođeno u Medini.
Prva sablja u islamu
Čovjek poput Zubejra, po svojoj preduzimljivosti, hrabrosti i odlikama, bio je jedan od najboljih branilaca Božijeg Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, i dini-islama. Ashabi i poslije njih historičari su ga nazvali kao “Prva sablja u islamu”. Za ovaj nadimak vezana je krasna priča koja oslikava veličinu ovog junaka još iz njegove rane probuđene mladosti, koja je buknula u džihadu na Allahovom putu. Na početku islamskoga poziva, dok je broj muslimana bio mali, Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, se sastajao sa ashabima tajno, u kući -Erkama ibn Ebi Erkama. U to su vrijeme Kurejšiski silnici i gospoda zlostavljali muslimane, mučeći ih i maltretirajući. Izmišljali su svakakve metode kako bi ih oslabili i odvratili od njihove vjere. Isto su tako smišljeno širili lažne glasine, da bi izazvali nemir i komešanje u muslimanskim redovima. Tako se jednog dana po Mekkanskim sokacima proširi glasina da su se nevjernici uspjeli dočepati Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, i ubiti ga. Zubejr se uskomeša kada čuo ovu glasinu, te se odmah uputi ulicama Mekke i prema mjestima koje je Poslanik posjećivao. Bio je srdit poput snažnog vihora, i bio je naumio nešto opasno. Ako je to samo lažna glasina, umirit će se i nestat će ljutnje. A ako je vijest tačna, tada će njegova sablja udariti po mušricima, ubijati ih i kositi dok mogne. Pa, ili će on njih poubijati, ili će oni ubiti njega, i bit će šehid... Tako je razmišljao sve dok nije stigao do periferije Mekke, a ljudi su se sklanjali ispred njega... Ugledao je Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, koji se iznenadi njegovom izgledu i maču u ruci, pa ga upita:
-Šta je, Zubejre?
A on mu odgovori, dok mu suze radosnice skliznuše niz obraze:
-Bio sam čuo da si uhvaćen!
Tu Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, učini dovu za njega i njegovu sablju.
Junak bez premca
Zubejr, radijallahu anhu, je uistinu bio junak bez premca. Malo ko se s njim mogao ravnati u inteligenciji, hrabrosti, poletu, a malo ko me je bio dorastao u ratnim vještinama koje je dobro znao iskoristiti u borbi na Allahovom putu. Nasrtao bi u bitkama, priželjkivajući šehadet ili pobjedu, ne obraćajući pažnju na rane koje bi zadobijao. Tako je jedan od ashaba rekao: “Uputio sam se sa Zubejrom jednom na put, pa sam mu vidio tijelo. Bilo je svo izbrazdano sabljama. Na prsima su mu bili ožiljci poput upalih očiju, od uboda noža i strijela, pa mu rekoh: “Tako mi Allaha, vidio sam po tvome tijelu, što nisam vidio ni na jednom drugom.” A on će mi na to: “Allaha mi, svaku od ovih rana sam zadobio boreći se uz Allahova Poslanika i na Allahovom putu.”
Zubejr ibnul-Avvam se isticao u svakoj bici i u svakoj situaciji. Bio je nepobjedivi junak i borac uvijek u prvom redu. U bici na Jermuku bio je vođa jednog odreda. Desilo se da je rimska vojska na mjestu gdje se on borio bila brojčano veća. Nadmašivala ih je i ratnom opremom i bojnom vještinom. Počeše muslimani uzmicati pred tom ogromnom silom koja je na njih navalila. Zubejr tada istupi uzvikujući gromoglasno: “Allahu ekber...” A onda udari sam na rimsku vojsku, udarajući sabljom desno-lijevo. Vojnici su bježali ispred njega, sve dok nije stigao do kraja ešalona. Zatim se sam vrati sa sabljom u ruci, a neprijatelj je stajao zabezeknut od njegovog postupka. Tada se muslimani učvrstiše i zavikaše svi Zubejrovim povikom:
“Allahu ekber...” I… pobjeda je bila njihova.
Znao je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, Zubejrovu vrijednost i njegovu iskrenost prema Allahovoj vjeri, pa mu je iskazao veliku počast. O tome priča Alija ibn Ebi Talib, prenoseći da je Vjerovjesnik rekao: “Svaki poslanik ima svoga prisnog pomagača, a moj pomagač je Zubejr ibnul-Avvam.” Ta se Poslanikova počast prema Zubejru još više uvećala kada ga je obradovao Džennetom, rekavši o njemu i o Talhi ibn Ubejdullahu: “Talha i Zubejr su moje komšije u Džennetu.”
A sigurno je da on ne bi osvojio tako visoko mjesto kod Poslanika, da to nije zaslužio, samim tim što je silno žudio za šehadetom. Svaka bitka u kojoj je učestovao je dokaz tome. Zubejr je kazivao o svojoj žudnji za šehadetom, pa kaže: “Talha ibn Ubejdullah je dao svojim sinovima imena poslanika, a znao je da nema poslanika nakon Muhammeda. Ja ću svojim sinovima dati imena šehida, ne bi li i oni bili šehidi.”
Tako je i nazvao svoju djecu. Sinu Abdullahu dao je ime po ashabu šehidu Abdullahu ibn Džahšu. Sinu Munziru po imenu ashaba šehida Munzira ibn Amra. Sinu Urvetu po imenu ashaba šehida Urve ibn Amra. Ime Hamza je dao po imenu ashaba šehida i amidže Božijeg Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, Hamze ibn Abdulmuttaliba. Ime Džafer dao je po imenu Poslanikova amidžića, a svoga daidžića, šehida Džafera ibn Ebi Taliba. Sinu Mus’abu dao je ime po imenu šehida Mus’aba ibn Umejra. A sinu Halidu dao je ime po imenu ashaba šehida Halida ibn Se’ida.
Time je želio iskazati počast šehidima koji su pali u borbi na Allahovom putu, boreći se da učvrste temelje dini-islama. U svom postupku ostao je jedinstven, kao što bijaše junak kakvom ravna nema. On je taj za koga se reklo: “Nikada se nije prihvatio neke vlasti, niti prikupljanja poreza, niti zemljarine, niti bilo čega drugog, osim borbe na Allahovom putu.” A da li ima veće počasti i slave za čovjeka kojega Božiji Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, uzdigne iznad svojih roditelja? Zubejr ibnul-Avvam je stekao takvu čast u okršaju protiv Benu Kurejze, kada mu se Božiji Poslanik obratio riječima: “Za tebe bih dao svoga oca i majku.”
U teškim okršajima
Rijetke odlike koje su krasile Zubejra učinile su da bude nenadmašan u svakoj dužnosti koja mu se povjeri. A običaj Božijeg Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, bio je da iskoristi sposobnosti svojih ashaba za poziv u dini-islam. Zbog toga bi zaduživao svakoga onim što njemu odgovara i u čemu je očekivao da će uspjeti. Zubejr je bio prava osoba za teške zadatke. Mnogobrojne priče govore o teškim zadacima kojima je bio zaduživan, a izvršio ih je sa punom sigurnošću i uspjehom. Tako je zaslužio zadovoljstvo Allaha i Njegova Poslanika.
Znamo kako se u bici na Uhudu preokrenula situacija na štetu muslimana. Izgubili su bitku nakon što su je bili skoro dobili. Razlog tome je bilo kršenje naredbi Božijeg Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, od strane jedne grupe muslimana. Bila je to teška lekcija iz koje su mnogo naučili. Zubejr se zaprepastio kad je njegov daidža Hamza ibn Abdulmuttalib pao kao šehid. Svojim očima je vidio grozote koje su Kurejšije počinile na njegovom tijelu. Svoj bol je sačuvao u sebi, ne misleći na osvetu, jer islam zabranjuje kasapljenje. Nakon što su se Kurejšije pobjedonosno povukle prema Mekki, Poslanik odluči pokazati mušricima snagu islama koji ne zna za poraz. Naumi za njima poslati odred mudžahida. Izabra Ebu Bekra es-Siddika, radijallahu anhu, i Zubejra, radijallahu anhu, da predvode grupu od sedamdeset konjanika. Dvojica ashaba su primjenili sjajnu taktiku prilikom potjere, tako da se Kurejšijama pričinilo da je broj muslimana ogroman. Požuriše, bježeći prema Mekki da spase svoje glave. Junačka djela Zubejra zaslužuju da se ispišu zlatnim slovima. A dovoljno je bilo ono što je učinio u ratu muslimana sa plemenom Benu Kurejza u Medini, nakon bitke na Hendeku i pobjede muslimana. Benu Kurejza su bili prekršili spozarum sklopljen sa muslimanima i sklopili savez sa mušricima. Trebalo im je dati lekciju i primjernu kaznu. Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, je sa svojom vojskom izvršio opsadu Benu Kurejze koji su se zavukli u svoje utvrde. Ta opsada se oduljila, a oni se nisu predavali.
Poslanik je razmišljao na koji način da okonča opsadu. Za sprovođenje zadatka nije našao podobnijih ljudi od Alije ibn Ebi Taliba i Zubejra. Dvojica junaka su se uputila prema utvrđenju da ispitaju njegove ulaze, zidine i visine. Stali su zajedno ispred utvrde i s punom vjerom i hrabrošću tekli: “Tako nam Allaha, ili ćemo okusiti ono što je okusio Hamza, ili ćemo otvoriti ovo njihovo utvrđenje. Tu njih dvojica sami provališe tvrđavu. Uzvikujući “La ilahe illellah” i tekbirajući, poput lavova počeše udarati sabljom. Oni što su bili unutar utvrđenja prestrašiše se, pa ih spopade panika, dok su tekbiri odzvanjali među njima. Alija i Zubejr iskoristiše njihovu ukočenost, pa se strahovitom brzinom uputiše prema vratima i otvoriše ih, kako bi muslimani prodrli unutra. A to je značilo poraz Benu Kurejze. Bio je to psihološki momenat postignut hrabrošću, čvrstinom živaca i dubinom vjere.
Teško je nabrojati sva Zubejrova slavna djela, međutim, ono što je učinio u bici na Hunejnu smatra se junaštvom kakvo, možda, nije učinio niko prije njega. Teško da bilo koji čovjek tako nešto može sam sprovesti. Naime, nakon što su mušrici bili poraženi u bici na Hunejnu, razbježše se na sve strane. Muslimani su se uz tekbire spremali za pobjednički povratak sa ratnim plijenom. Vođi plemena Havazin Maliku ibn Avfu je teško palo da gleda kako se muslimani vraćaju kao pobjednici, pa izabra nekolicinu svojih ljudi i skupi ih na jedno mjesto pored kojeg su trebali proći muslimani. Isplanirali su podlu zasjedu iz koje će iskočiti i napasti ih sleđa. Zubejr je primjetio njihovu namjeru, ali mu kratko vrijeme nije dozvolilo da opomene druge muslimane. Nego sam provali njihovu zasjedu i rastjera ih i potjera sa mjesta kao što bi to učinio odred vojske. Sam je sačuvao muslimane prepada i neželjenog iznenađenja.
Velikodušni dobročinitelj
Kao što je Zubejr bio izvstan borac i junak “bez premca”, isto tako je bio plemeniti dobročinitelj, koji je podijelio svoje ogromno bogatstvo na Allahovom putu tako da, kad je umro, bio je u dugu. Ljubav ka dobročinstvu bila je ukorijenjena u njemu kao i ljubav prema borbi na Allahovom putu. Baveći se trgovinom, stekao je ogromno bogatstvo, toliko da je broj sluga koji su se brinuli o njegovom bogatstvu dostigao hiljadu. Ali ništa od tog imetka nije ulazilo u njegovu kuću, nego je dijelio onima koji su bili u potrebi, sirotinji i na Allahovom putu. Bio je potpuno ubjeđen, da što više dijeli na Allahovom putu, više se povećava njegov imetak i bogatstvo. Oslanjao se na Gospodara svjetova, a On mu je bio dovoljan Pomagač. Bio je spreman da daruje i svoj život na Allahovom putu. Umro je, a bio je zadužen, pa je oporučio svome sinu Abdullahu podmirenje njegovih dugova. Rekao mu je: “Ako vidiš da ti je neki dug pretežak, zatraži pomoć od mog Gospodara.” A Abdullah ga upita:
-Na kojeg gospodara misliš?
Zubejr mu odgovori sa punim povjerenjem i vjerom:
-Allaha... On je najbolji Gospodar i dovoljan Pomagač!
O tome je kasnije pričao njegov sin Abdullah, rekavši: “Tako mi Allaha, kad god sam zapao u poteškoću zbog njegovog duga, rekao bih: “Gospodaru Zubejrov, oduži njegov dug... Pa bi ga On odužio.”
Ubistvo
Zubejr nije prestajao voditi džihad na Allahovom putu onako kako je smatrao da treba i kako je bio uvjeren do posljednjih dana svog života. Bio je čovjek od odluke koji je sprovodio ono u šta je bio ubjeđen i što je smatrao istinom. Kada se desila velika fitna među muslimanima, nakon ubistva halife Osmana, radijallahu anhu, došlo je do sukoba između Alije, radijallahu anhu, i onih koji su tražili osvetu za Osmanovo ubistvo. Tu se Alija, radijallahu anhu, našao nasuprot Aiše, radijallahu anha. Majka vjernika je bila u svojoj nosiljci. Nasuprot Alije su bila i dvojica Poslanikovih prijatelja u Džennetu, Talha i Zubejr. Silno se isplakao kada se našao u takvoj situaciji. Tajno je zatražio da se sastane sa Talhom i Zubejrom, pa kada su se sastali, Alija, radijallahu anhu, reče:
-Zubejre... Tako ti Allaha, sjećaš li se dana kada je pored tebe prošao Božiji Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, a mi smo bili na tom i tom mjestu, pa tebe upita: “Zubejre, voliš li Aliju?” A ti si odgovorio: “Kako neću voljeti svoga daidžića i amidžića i onog ko je u mojoj vjeri.” A on ti reče: “Zubejre... Allaha mi, ti ćeš se boriti protiv njega, i bit ćeš prema njemu nepravedan.”
Zubejr mu odgovori:
-Da, sad se sjećam, bio sam to zaboravio. Allaha mi, neću se boriti protiv tebe...
Zubejr se odmah povuče sa bojišta. Dok je boravio u mjestu zvanom Vadis-Siba, privukla mu se jedna grupa onih što su izazivali smutnju i sukob, i među njima Ibn Džermuz. Ubio ga je dok je klanjao, i onda mu je oteo sablju. Zatim požuri Alijinom uporištu, noseći sablju i misleći da mu nosi radosnu vijest. Kada je Alija, radijallahu anhu, čuo šta je Ibn Džermuz uradio, reče: “Obavjestite ubicu Safijjina sina da mu slijedi Džehennem.” A kada su mu donijeli Zubejrovu sablju, privuče je sebi... pa je stade ljubiti. Plakao je i govorio: “Koliko je samo ova sablja Božijem Poslaniku, s.a.v.s, uklonila poteškoća.” Alija na sebe preuze dženazu Zubejra i Talhe koji takođe pade kao šehid. “Nadam se da budem ja, Zubejr, Talha i Osman od onih za koje Allah kaže: “Odstranili smo iz njihovih prsa mržnju i učinili ih braćom, na počivaljkama jedne prema drugim okrenutim” , rekao je Alija, radijallahu anhu, i dodao: “Svojim ušima sam čuo Božijeg Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, kako kaže: “Talha i Zubejr su moji drugovi u Džennetu.”
