Prijateljstvo i odricanje predstavljaju jedno od temeljnih pravila i oslonaca u Islamu. Čovjekov Islam neće biti ispravan sve dok ne bude prijateljevao u ime Allaha, i dok ne bude izražavao neprijateljstvo u ime Allaha, dok ne bude prijatelj sljedbenicima Istine, a neprijatelj sljedbenicima neistine, bez osvrta na sve prepreke na tom putu.
„Ehlus-sunnet vel-džemat su prijateljstvo i odricanje postavili kao veliko pravilo i ono je vezano za uvjerenje (akidu). Pojam ovog časnog pravila kod njih predstavlja ljubav i mržnju u ime Allaha. Oni prijateljuju sa štićenicima Milostivog, a neprijetelji su prema štićenicima šejtanovim, a sve to shodno postojećem dobru i zlu, i u skladu s pravilima. Jedan od prvih rezultata kojeg iziskuje ovo pravilo i za koje će, onaj koji ga izvršava biti nagrađen, a onaj koji ga ostavlja biti kažnjen, je odricanje od sljedebnika novotarija i zabluda.“ (Hidžr el mubtedi’i, Bekr Ebu Zejd, 18,19)
Prijateljevanje iziskuje ljubav u ime Allaha, a odricanje mržnju u ime Allaha.
Šejhul-islam Muhammed ibn Abdul-Vehhab, Allah mu se smilovao, kaže: „Pod riječima: “Nema drugog boga osim Allaha“, misli se na njihovu spoznaju srcem, ljubav prema ovim riječima i ljubav prema onima koji zastupaju ove riječi, te mržnja prema onima koji im se protive i koji izražavaju neprijateljstvo.“ (Tefsir kelimetu tevhid, Muhammed ibn Abdulvehhab, 363/1)
Suština ljubavi u ime Allaha, je da se ta ljubav ne povećava dobročinstvom niti da se umanjuje zapostavljanjem. (Fethul bari, Hafiz Ibn Hadžer, 62/1)
Suština odricanja i mržnje u ime Allaha je: „Da se ne povećava zapostavljanjem, niti da se smanjuje dobročinstvom.“
Doktor Ibrahim Er-Ruhajli kaže: „Potvrdili smo da se pod ljubavlju u ime Allaha treba misliti na Allahovo lice (zadovoljstvo). Tako određenu osobu treba voliti samo u ime Allaha i ta ljubav ne treba da se povećava dobročinstvom voljenoga od strane onoga koji ga voli, niti da se umanjuje njegovim zapostavljanjem.
Također, pod mržnjom treba da se misli na Allahovo zadovoljstvo, tj., da bude samo radi Allaha, a ne iz nekog drugog razloga. Treba mrziti osobu zbog njenog nevjerstva, novotarstva ili griješenja. Ovo su razlozi mržnje u ime Allaha.“ (Mevqaf Ehlu sunne min ehlul ehva vel bida, Ibrahim Ruhajli, 462)
Ovo veliko pravilo potvrđeno je i utemeljeno kod učenjaka argumentima iz Knjige, Sunneta i ostalih predaja, pa čak i konsenzusom.
U Allahovoj Knjizi stoji:
„ Ne treba da ljudi koji u Allaha i u onaj svijet vjeruju, budu u ljubavi sa onima koji se Allahu i Poslaniku Njegovu suprostavljaju, makar im oni bili, očevi njihovi, ili sinovi njihovi, ili braća njihova, ili rođaci njihovi.“ (El-Mudžadele, 22)
Šejh Muhammed ibn Abdul-Vehhab, Allah mu se smilovao, kaže: „Ko se pokorava Poslaniku, sallallahu alejhi ve sellem, i ispoljava jednoću Allahu, nije mu dozvoljeno da bude prijatelj sa onima koji se bore protiv Allaha i Njegovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, makar se radilo o najbližem rodu, makar bili i njihovi očevi, djeca, braća i porodica.“ (Selasetul usul, Muhammed ibn Abdulvehhab, 183/1)
Ajet ukazuje na prekid veza ljubavi između onoga ko vjeruje u Allaha i Sudnji dan i onoga koji se bori protiv Allaha i Njegovog Poslanika, sallahu alejhi ve sellem, makar bili najbliži rod.
Također, ovaj časni ajet primjenjuje se i na sljedbenike novotarija i zabluda i iziskuje mržnju, neprijateljstvo i neumilan (nemilosrdan) odnos prema njima. Novotarstvo predstavlja protivljenje Allahu i Njegovom Poslaniku, sallallahu alejhi ve sellem. Svaka novotarija je oprečna Šerijatu.
Tako je Es-Sujuti, Allah mu se smilovao, u definiciji novotarije rekao: „Novotarija predstavlja čin koji se kosi sa Šerijatom, ili iziskuje da se njome nešto doda ili oduzme.“ (El emru bi ittibai, Es Sujuti, 24)
Ovo je značenje spomenutog suprostavljanja u časnom ajetu. Ispravni prethodnici (selefu salih) su iz ovog ajeta shvatili ono što smo i mi shvatili.
Imam El-Kurtubi, Allah mu se smilovao, u svome Tefsiru kaže: „Malik, Allah mu se smilovao, je ovim ajetom argumentirao neprijateljstvo prema kaderijama i izbjegavanje druženja sa njima. Ešheb od Malika prenosi: „Nemoj se družiti sa kaderijama i budi im neprijatelj u ime Allaha, jer Uzvišeni kaže: „ Ne treba da ljudi koji u Allaha i u onaj svijet vjeruju, budu u ljubavi sa onima koji se Allahu i Poslaniku Njegovu suprostavljaju, makar im oni bili, očevi njihovi, ili sinovi njihovi, ili braća njihova, ili rođaci njihovi.““ (El džamiul ahkam el Kur’an, El Kurtubi, 308/17)
U Sunnetu se navodi više hadisa koji ukazuju da ovaj pravo-vjerni Šerijat zahtijeva prijateljstvo u ime Allaha, te neprijateljstvo i odricanje od novotara i sljedbenicika zablude. Od Enesa se prenosi da je Vjerovjesnik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: „Ko bude imao tri osobine, osjetit će slast imana: Da mu Allah i Njegov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, budu draži od svega ostalog, da zavoli čovjeka samo u ime Allaha, i da zamrzi da se vrati u nevjerstvo kao što mrzi da bude bačen u Vatru.“ (Buhari, Kitabu iman; Muslim, Kitabu iman; Ahmed, Tirmizi; Ibn Madže)
Kada je potvrđena obaveznost ljubavi u ime Allaha i radi Allaha, nužno se tada saznaje opasnost ljubavi i prijateljstva sa novotarima, jer je to ljubav u ime nečega drugoga mimo Allaha, Tebareke ve Te’ala.
Pametan čovjek neće reći da je ljubav prema novotaru, uz svo njegovo suprostavljanje i borbu protiv Šerijata, ljubav radi Uzvišenog Allaha.
Od Mu’aza ibn Enesa el-Džuhenija prenosi se da je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: „Ko bude davao radi Allaha, uskraćivao radi Allaha, volio radi Allaha, mrzio radi Allaha i ženio radi Allaha, njegov iman je upotpunjen.“ (Tirmizi, 521;Hakim, 164/2; Ebu Davud, 4681; Albani Sahih fi Silsile)
Pošto se iman neće upotpuniti sve dok se ne bude mrzilo u ime Allaha, dužnost čovjeka je da mrzi nevjernike, novotare i grješnike u ime Allaha. Nevjerstvo, novotarstvo i nepokornost razlog su mržnje u ime Allaha, kao što je prethodno rečeno.
U svjetlu onoga na što ukazuju tekstovi Kur’ana i Sunneta, učenjaci sljedbenici Sunneta, primijenili su pravilo prijateljstva i odricanja na sljedebnike novotarija i strasti.
Imam Et-Tahavi, Allah mu se smilovao, kaže: „Molimo Allaha da nas učvrsti u vjerovanju, da nam njime zapečati naša djela i sačuva nas od različitih strasti, razjedinjenih mišljenja, loših pravaca, onih koji su se suprostavili Sunnetu i Džematu muslimana, a vezali se za zabludu. Mi ih se odričemo, oni su za nas zalutali i prezreni su.“ (Šerh aqidetu Tahavijje, Ibn Ebi el Izz el Hanefi, 520)
Imam El-Begavi, Allah mu se smilovao, kaže: „Ashabi, tabi’ini, njihovi sljedbenici i učenjaci Sunneta neprestano su bili u saglasnosti u pogledu neprijateljstva i izbjegavanja sljedbenika novotarija.“ (Šerhu Sunne, El Begavi, 227/1)
Imam Eš-Šatibi kaže: „Spašena grupa su sljedbenici Sunneta kojima je naređeno da budu neprijatelji prema sljedbenicima novotarija, da ih progone i da kažnjavaju one koji im se priključe u njihovom pravcu. Nama je naređeno da im budemo neprijatelji, a njima je naređeno da nam budu prijatelji i da se povrate u Džemat.“(El Itisam, Imam Šatibi, 120/1)
Imam Ebu Osman Ismail Es Sabuni, Allah mu se smilovao, prenosi priču o sljedbenicima Sunneta: „Oni mrze sljedbenike novotarija koji su unijeli u Vjeru ono što nije od nje. Ne vole ih niti se sa njima druže.“ (Aqidetu selef ashabul hadis, Imam Sabuni, 118)
Opisao ih je: „Međusobno se vole radi vjere i mrze se radi vjere. Čuvaju se rasprave o temeljima vjere i razmirica u vjeri. Izbjegavaju sljedbenike novotarija i zabluda. Bore se protiv novotara i sljedbenika ružnih i sramotnih strasti.“ (Aqidetu selef ashabul hadis, Imam Sabuni, 117)
Značenje odricanja od sljedbenika strasti ostvarilo se kod naših ispravnih prethodnika (selefu saliha), pa su se udaljili od njih i javno ih se odrekli. Među ljudima su javno obznanili da ih preziru i mrze.
Od Ibn Abbasa, radiAllahu anhu, prenosi se da je rekao: „Nema mi na zemlji mržih ljudi od kaderija koji mi dođu pa se sa mnom parniče o kaderu. To je samo zato što oni ne znaju Allahovo određenje i da Allah, Azze ve Dželle, neće biti pitan za ono što čini, a oni će biti pitani.“ . (El Adžurri, Eš Šeria, 213)
Od Ibn Omera, radijAllahu anhu, prenosi se da je rekao o kaderija-ma: „Obavijesti ih da se ja njih odričem i da su oni od mene čisti.“ (Šerhu Sunne, El Begavi, 227/1; El Adžurri, Eš Šeria, 205; Lalikai, 588/2)
El-Fudajl ibn Ijad kaže: „Duše su sjedinjene vojske. One koje se upoznaju, spoje se. One koje se ne poznaju, raziđu se. Nije moguće da se sljedbenik Sunneta druži sa sljedbenikom novotarije, osim iz licemjerja.“ (El Ibane,456/2; Lalikai)
Također, rekao je: „Ko zavoli novotara Allah će mu njegovo djelo upropastiti i izvaditi svjetlo islama iz njegovog srca.“ (El ibane, Ibn Batta, 440;Lalikai, 263; Šerhu Sunne, Berbehari, 138; Ebi Neim, 103/8)
Govorio bi: „Volio bih da između mene i novotara bude pregrada od željeza. Da jedem sa židovom i kršćaninom draže mi je nego da jedem sa novotarom.“
(Šerh usulu itiqad ehli sunne vel džemat, Imam Lalikai, 638/2)
Od Evsa ibn Abdullaha Er-Reb’ija prenosi se da je govorio: „Da sa mnom u kući budu majmuni i svinje draže mi je nego da sa mnom bude čovjek sljedbenik strasti.“ (Šerh itiqad, Lalikai, 131/1; El ibane, Ibn Batta, 467/2)
Abdullah ibn Avn kaže: „Nije bilo mržih ljudi Muhammedu ibn Sirinu, od onih koji su uveli o kaderu ono što su uveli.“
(El Adžurri, Eš Šeria, 219)
Ejjub Es-Sihtijani pozvan je da okupa mrtvaca. Krenuo je sa ljudima i otkrio lice mrtvaca, pa ga je prepoznao. Rekao je: „Priđite ovom vašem prijatelju. Ja ga neću gasuliti. Vidio sam ga kako zajedno hoda sa novotarima.“ (El Ibane Kubra, Ibn Batta, 467/2)
Odricanje od sljedbenika strasti i novotarija nije samo ograni-čeno na srčano uvjerenje ili govor jezikom, nego je to životni pravac koji ima svoja znamenja i znakove.
Od znakova odricanja od ljudi novotara, je i suprostavljanje njima. Čovjek neće uistinu odreći ih se sve dok se ne bude odricao njihovoga puta ili pravca.
Najveće suprostavljanje novotarijama je pridržavanje za Sunnet, kojeg su oni odbacili i ostavili ga iza svojih leđa.
Učenjak El-Berbehari kaže: „Ko spozna ono što su ostavili novotari od Sunneta i čemu su se suprostavili, pa ga se pridržava, on je sljedbenik Sunneta i sljedbenik Džemata. Ima pravo da bude slijeđen, pomognut i čuvan. Od onih je o kojima je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, dao posebnu oporuku.“ (Šerhu Sunne, El Berbehari, 107)
Suprostavljanje ispravnih prethodnika (selefu saliha), novotari-ma bilo je i u onim stvarima za koje inače nema smetnje, bojeći se za one stvari kojima bi to moglo naštetiti (preventiva). Čuvali su se djela, pa makar u njima ne bilo smetnje, bojeći se da ih ne snađe ono u čemu ima smetnje. (El Emru bi itibai, Es Sujuti, 25)
Ebu Ejjub El-Ensari kaže: „Prinosili smo kurbane za naše žene i porodice, pa kada su se ljudi počeli u tome nadmetati, ostavili smo to.“ Pogledaj, , kako su ostavili kurban za žene i porodice, što je najmanje Sunnet, kada su ljudi uveli natjecanje u tome. Imam Tartuši,kaže: „Ashabi su iz opreza prvi ostavljali Sunnet, kako ljudi određeni propis ne bi protumačili u pogrešnom smislu.“ (El Havadisu vel bida, Et Tartuši, 25)
Od znakova odricanja od novotara jeste da se umanjuje njihova vrijednost, da se potcjenjuju, omalovažavaju i otkrivaju njihove mahane. Potrebno je pojasniti ono zbog čega će ih se ljudi čuvati i ne pokazivati im poštovanje, kako obični ljudi ne bi bili zavarani njima i stavljali ih na poziciju koje oni nisu dostojni.
Zato su Imami, iz reda ispravnih prethodnika (selefu saliha), omalovažavali i potcjenjivali novotare. Imam Es-Sabuni priča: „Da su se sljedbenici Sunneta usaglasili oko mišljenja o ponižavanju, udaljavanju i potcjenjivanju sljedbenika novotarija. To podrazumije- va i udaljavanje od njihovog druženja i rasprave s njima, te približavanje Allahu, Azze ve Dželle, mržnjom i izbjegavanjem.“
(Aqidetu selef ashabul hadis, Sabuni, 130)
Ko spozna potcjenjivanje novotara, njihovo nepoštivanje i veličinu onoga što proiziskuje, ubrojat će to u obavezne stvari.
Imam Eš-Šatibi, Allah mu se smilovao, o respektu prema novotaru i odlasku k njemu, kaže: „Odlazak kod novotara, njegovo poštivanje i respektovanje zbog njegove novotarije... Znamo da Šerijat naređuje kuđenje, ponižavanje i omalovažavanje novotara, kao i ono što je veće od toga, udaranje i ubistvo. Poštivanje novotara predstavlja udaljavanje od djela naređenog propisima islama i prilazak onome što mu je suprotno i s čime se kosi. Islam se ruši ostavljanjem djelovanja po njemu i vjerovanjem u ono što mu je suprotno. Poštivanje novotara povlači dvije moguće štete koje uzrokuju rušenje islama:
Prva: Skretanje pažnje običnih ljudi i neznalica ka tom poštivanju. Oni su uvjereni da je novotar najbolji čovjek i da je ono na čemu je on bolje od onoga na čemu su drugi. To je uzrok slijeđenja novotarije, a sljedbenici Sunneta će ostati po strani.
Druga: Ako bude bio poštivan zbog svoje novotarije, to će mu biti podstrek da unosi novotarije u svemu i u svakoj situaciji. Novotarija će zaživjeti, a Sunneti zamrijeti. To je rušenje islama.“ (El Itisam, Imam Eš Šatibi, 114/1)
Zato je Ibrahim ibn Mejsere rekao: „Ko bude poštivao novotara pomogao je rušenje islama.“ (Šerh usulu, Lalikai,273; El Emru bi ittibai, Es Sujuti, 18; El Baas, Imam Ebi Šame, 17; El Itisam, Eš Šatibi, 113/1)
Sufjan Es-Sevri kaže: „Ko sluša novotara Allah mu neće dati koristi od onoga što je slušao, a ko se sa njim bude rukovao postepeno prekida veze islama.“ (El Emru bi ittibai, Sujuti, 19)
Zbog ovoga je Tavus, vidjevši Ma’beda El-Džuhenija kako kruži oko Ka’be, rekao: „Ovo je Ma’bed, pa ga omalovažite!“ (Šerh usulu itiqad, Lalikai, 114/1)
Zato nema poštivanja i rukovanja, nego novotar ostaje prezren, pa makar bio i na najsvetijim mjestima, makar ispod prekrivača Ka’be. Kako je njegov grijeh samo velik !
Kada bi se sljedbenici Sunneta odrekli novotara, udaljili se od njihovog respektovanja i poštivanja, novotari bi ostali prezreni.
Imam Eš-Šatibi kaže: „Svako ko unese novotariju u Allaho-vu vjeru, ponižen je i prezren zbog svoje novotarije, pa makar na početku izgledao ponosan i superioran. Međutim, oni su u svojim dušama poniženi. Zar ne vidiš stanje novotara u doba tabiina i poslije, kako su se vezali za vladare i utočište našli kod stanovnika zemlje. Ko to od njih nije mogao, sakrio se sa svojom novotarijom i sa njom pobjegao ne miješajući se sa masama.“ (El Itisam,Eš Šatibi, 126/1)
Nakon što su se odabrani odrekli novotarija i pozivača u njih, novotari su im uputili selame želeći da sjede s njima i da ih poštuju. Neki su čak i dalje otišli odričući se nauka novotara. Nisu ih podučavali niti od njih učili iz bojazni da se njihove sumnje ili strasti uvuku kod drugih.
Bojeći se ove štete i odbijajući ono od čega su se udaljili, ispravni prethodnici nisu imali povjerenja ni u čemu kod novotara u pogledu nauka Allahove vjere. To je potvrdio i šejhul-islam Ibn Tejmijje: „Pozivaču u novotarije se ne prima svjedočenje, neće se klanjati iza njih, niti će se od njih uzimati znanje.“
(Medžmu’u fetava, šejhul islam Ibn Tejmijje, 20/528)
Jusuf ibn Esbat kaže: „Ne bih razmišljao o razlici grijeha da upitam novotara o svojoj vjeri, ili da počinim blud.“ (El Ibane el kubra, Ibn Batta, 459/2)
Od Selama b. Ebi Mutia prenosi se da je neki čovjek, sljedbenik strasti, rekao Ejjubu Es-Sihtijaniju: „Ebu Bekre, da te pitam za jednu riječ?“ Ejjub je gestikulirajući svojim prstom odgovorio: „Ni pola riječi, ni pola riječi.“ (El Ibane el kubra, Ibn Batta, 447/2; Šerhu Sunne, El Begavi, 227/1)
Od Esme, nane Seida ibn Amira, prenosi se da je rekla: „Dva čovjeka sljedbenika strasti su ušla kod Muhameda ibn Sirina i rekla: „Ebu Bekre, da ti ispričamo jedan hadis?“ Odgovorio je: „Ne.“ Rekli su: „Da ti proučimo jedan ajet iz Allahove Knjige?“ Odgovorio je: „Ili ćete vi ustati ili ću ja ustati.“ (El Ibane el kubra, Ibn Batta, 446/2)
Pošto su sumnje, zablude, neispravna mišljenja bila proširena po knjigama novotara, koje su se gotovo prihvatile i sve preplavile, naši ispravni prethodnici su se odrekli knjiga sljedebnika novotarija, osudili su ih i obezvrijedili.
Ibn Kudame kaže: „Ispravni prethodnici (selefu salih) su zabranjivali druženje sa novotarima i gledanje u njihove knjige.“
(Adabu eš šeria, Ibn Muflih, 232/11)
Imam Ibnul-Kajjim kaže: „Neće se nadoknaditi šteta za spaljivanje i uništavanje zabluđujućih knjiga.“ Od Muhammeda El-Mirvezija prenosi se da je rekao Ahmedu: „Osudio sam knjigu u kojoj ima loših stvari. Šta misliš, da li da je poderem ili spalim?“
Rekao je: „Da, spali je.“ Vjerovjesnik, alejhi sellam, u Omerovoj ruci je vidio knjigu koju je prepisao iz Tevrata, a zadivila ga je njegova suglasnost sa Kur’anom. Lice Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, zacrvenilo se, pa ju je Omer ponio do peći i ubacio je u nju. Sve knjige koje sadrže suprostavljanje Sunnetu nisu dozvoljene, već ih je dozvoljeno uništiti. Za Ummet nema ništa štetnije. Ashabi su palili sve mushafe koji su se razlikovali od Osmanovog Mushafa bojeći se razilaženja. Šta bi tek bilo kada bi vidjeli ove knjige koje su uzrokovale razilaženje i razjedinjavanje Ummeta.“ (Et Tariku el hakimijje fi es sijasetu eš šeria, Ibnul Kajjim, 275)
Pogledaj, Allah ti se smilovao, kako je odricanje od novotarije i novotara uzrokovalo odricanje i od njihovih nauka i knjiga kada su u njima prošireni otrovi i zablude.
