Imam Nevevi kaže: "Što se tiče njegovih. riječi: "Ona će, ako Bog da, obuhvatiti onoga ko umre od moga ummeta ne čineći Allahu širk.", u njima je dokaz u korist sljedbenika istine da svaki onaj ko ne bude Allahu činio širk neće vječno ostati u vatri pa makar bio ustrajan u velikim grijesima. Ovo značenje i pojašnjenje je prenešeno na mnogim mjestima." (Sahih Muslim sa komentarom od Nevevija, 3/75) Završen citat.
Kažem: U torn kontekstu je i vjerodostojan hadis koji se bilježi u Muslimovom Sahihu, a koji glasi: "Sve dok Allah ne završi sa presudom medu robovima i htjedne da Svojom milošću izvede iz Vatre koga On hoće od stanovnika Vatre. Naredit će melekima da iz Vatre izvedu onoga ko nije Allahu činio širk, od onih kojima On htjedne da se smiluje, od onih koji su izgovarali la ilahe illallah, pa će ih u Vatri prepoznati po tragovima sedžde. Vatra će kod čovjeka sve spržiti osim tragova sedžde. Allah je vatri zabranio da jede tragove sedžde...""
Kažem: Da li je potrebno poslije navoda ovog hadisa navoditi druge predaje u pogledu stava da se neće spasiti vječnog boravka u Vatri, na ahiretu, onaj ko Allahu bude činio širk i ko ne izgovori dva šehadeta, te da niko ko je umro na tevhidu, srcem čvrsto vjerujući u to, neće vječno ostati u Vatri. Otuda se u drugom vjerodostojnom hadisu kojeg bilježi Muslim u svom Sahihu prenosi: "Pa ću reći: 'O Gospodaru, u Vatri nije ostao niko osim onih koje je Kur'an zadržao. To jest, njima je obavezan vječni boravak. Ibn Ubejd u svom rivajetu kaže: "Katade je rekao: 'Obavezan je vječni boravak u Vatri.'" Tumačeći riječi: "Osim onih koje je Kur'an zadržao", imam Nevevi kaže: "To jest, osim onih koji će ostati vječno u vatri." Muslim je pojasnio da riječi "Njima je obavezan vječni boravak" predstavljaju Katadino tumačenje. To tumačenje je tačno a odnosi se na one o kojima je Kur'an obavjestio da će vječno ostati u Vatri, a to su nevjernici. U tom kontekstu Uzvišeni nas obavještava: "Allah neće oprostiti da mu se širk čini..." U ovome je dokaz za sljedbenike istine da neće niko vječno ostati u Vatri ko je umro na tevhidu, po tom pitanju postoji konsenzus selefa ovog ummeta. A Allah najbolje zna."1 Završen citat.
Na to upućuje i sljedeći hadis kojeg bilježi Muslim: "... jer u Džennet neće ući osim muslimanska duša(musliman)..." U drugom rivajetu se kaže: "A u Džennet neće ući osim muslimanska duša. Allahu moj ja sam dostavio, Allahu mo] Ti budi svjedok." Komentarišući prethodne riječi Nevevei kaže: "Ovo je jasan i nedvosmislen dokaz da onaj ko umre na kufru uopće neće ući u Džennet. Ovaj tekst je općenit po idžma'u muslimana." (Sahih Muslim sa komentarom od Nevevija, 3/58-59) Završen citat.
Ovo pravilo dostiže stepen tevatura, shodno šerijatskim tekstovima i onome što se u torn pogledu prenosi od uleme, a svodi se na to da se izgovor (šehadeta) povezuje sa znanjem te da to predstavlja šart za validnost Šehadeta i spasa od Vatre. To je prvi i najvažniji vadžib.
Ibn Tejmijje kaže: "Ebu Muhammed Abdullah b. Ahmed Hulejdi u komentaru knjige Vjerovanje ehli-sunneta (I’tikadi ehli-sunne) od Ebu Alija Husejna b. Ahmeda Taberija, a on je vjerovatno zatekao Ahmeda, u pogledu spoznaje Allaha kaže: 'To je prvi farz i musliman po tom pitanju ne smije dozvoliti da bude neznalica, u protivnom, neće mu koristiti pokornost, pa makar došao sa cjelokupnom pokornošću ovog svijeta, sve dok pri njemu ne bude spoznaje i bogobojaznosti. Jer, musliman kada pogleda u Allahova stvorenja, kao i razna čuda koja je stvorio, kao što su: smjena dana i noći, Sunce i Mjesec, razmišljanje o sebi, svom početku i kraju, sve mu to poveća spoznaju. U torn kontekstu Uzvišeni veli:
"Na Zemlji su dokazi za one koji čvrsto vjeruju, a i u vama samima - zar ne vidite?"
(Ez-Zarijat. 20 -21)
Iz ovih jasnih i nedvosmislenih poslaničkih tekstova, kao i govora selefa, možemo ukratko zaključiti sljedeće:
1. Znanje o značenju dva šehadeta je šart za njihovo primanje shodno riječima Poslanika salallahu alejhi ve sellem "Sve dok ne reknu", i riječima "Sve dok ne posvjedoče", i Njegovim riječima: "I dok ne zaniječe sve što se obozava mimo Allaha.", i riječi "Ko bude vjerovao u Jedinog Allaha", i riječi "Pa kada spoznaju Allaha" u hadisu Mu’aza r.a.
2. Mušrik ne poznaje Allaha niti Ga obožava jer širk briše svojstvo uluhijjeta Jedinom Allahu. Njegovo božanstvo je šejtan, a ne Allah, pa makar tvrdio suprotno.
3. Izgovor dva šehađeta bez ostavljanja širka njegovom vlasniku neće biti od koristi.
4. Izgovor je povezan sa znanjem i spoznajom, jedno bez drugog ne vrijedi.
5. Pokretanje i obustavljanje rata protiv mušrika je radi obožavanja Jedinog Allaha, da čvrsto prihvate tevhid i propise od Jedinog Allaha, Koji nema sudruga. Na ovo, pored Kur'ana i sunneta, upućuje i poimanje ove stvari od strane ashaba. A što se tiče šerijatskih tekstova, oni vanjštinom ukazuju da je cilj ratovanja protiv mušrika izražavanje Allahove jednoće kroz činjenje ibadeta.
Bilježi Buharija od Džubejra b. Hajeta da je rekao: "Omer je poslao ljude na sve strane svijeta da se bore protiv mušrika...Omer nas je podstakao na borbu i kao zapovjednika nam postavio Nu'mana b. Mukarrina. Kada smo se našli na naprijateljskoj teritoriji pred nas iziđe Kisrin vojskovođa sa četrdeset hiljada vojnika. Zatim dođe jedan prevodioc tražeći da neko sa njim razgovara. Mugire reče: "Pitaj šta god želiš?" Reče: "Ko ste vi i šta hoćete?" On mu reče: "Mi smo arapi, živjeli smo u velikoj nesreći i nedaćama. Sisali smo kožu i košpice i oblačili kostrijet i vunu. Obožavali smo kamenje i drveće. I dok smo bili u torn stanju Gospodar nebesa i Zemlje, neka je uzvišen i slavljen, nam posla Poslanika, jednog izmedu nas čijeg smo oca i majku poznavali. Pa nam je naš Poslanik-izaslanik našeg Gospodara, naredio da se borimo protiv vas sve dok ne budete obožavali Jedinog Allaha ili dok ne dadnete džizju..."! Završen citat.
Ovo je jasan tekst od velikog ashaba Mugire b. Šubeta među skupinom muslimana koji nisu negirali ove njegove riječi, što predstavlja prešutni iđžma'-konsenzus po torn pitanju. Ovo je dokaz koji se prenosi od prve generacija, radijallahu anhum. Ovo je najveći dokaz da je cilj borbe protiv mušrika izražavanje Allahove jednoće, kroz činjenje ibadeta sa jedne strane i napuštanje svega drugog što se obožava mimo Njega na drugoj strani, od idola, kipova, taguta i drugih lažnih božanstava.
