Adijj sin je Hatimov, a on Abdullahov, a on Sa’dov, a on El-Hašredžov, a on Ibnu Umul-Kajsov, a on Adijjov, a on Ahzemov, a on Ebi Ahzemov, a on Rebi’aov, a on Džervelov, a on Sa’dov, a on Amrov, a on El-Gavsijev, a on Tajja Et-Taijja. Njegov otac Hatim je bio nadaleko poznat po darežljivosti i plemenitosti. Adijj je imao nadimak Ebu Tarif. Vodi potomstvo od poglavara Tajja, a i sam je bio poglavar i prvak svoga plemena. Živio je u izobilju i raskoši, tako da su sve njegove želje bile ispunjavane. Bio je čvrst u svom stavu i dominantna ličnost. Njegova riječ se nije opovrgavala, niti mu se proturječilo u odlukama. Bio je staložen, ozbiljan, pronicljiv i strpljiv. Allah ga je odlikovao krupnim tijelom čvrste konstrukcije. Bio je povisok, okrugla lica i širokih prsa. Ruke i noge su mu bile krupne i snažne.
Ulazi u red najboljih ratnika i najvještijih konjanika. Odgojen je u atmosferi gdje je sticanje borilačkih vještina i korištenje borbenog oružja bilo sastavni dio života. Tako je stekao sposobnost u kojem ga nije niko nadmašio. Udarac njegove sablje je bio ubitačan, a njegovo koplje je bilo nezaustavljivo. Njegovi manevri u borbi su bili pokazatelji velike uvježbanosti. Istovremeno, odlikovao se finim duhom, prisebnošću i dovitljivošću u teškim pozicijama.
Adijj nije bio idolopoklonik kao što je bila većina stanovnika Arapskog poluotoka. Nije obožavao kipove i nije smatrao kumire božanstvima. Poput ostalih članova svog plemena Tajjia, Adijj je bio kršćanin, mada nije prakticirao vjeru onako kako je Isa, a.s., učio. Bio je odan plemenskom načinu života i vlasti u kojim nije bilo pravde za sve ljude.
Sobzirom da je bio poglavar u svom plemenu, dijelio je imetak koji bi zaradili, a oni su mu od toga izdvajali po četvrtinu, bez njegovog rada i truda. Taj sistem se zvao “mirba’un,” tj. četvrtina za poglavara. Allahova vjera ukida taj običaj jer je čisti primjer nepravde i potčinjenosti, pa kada se islam počeo širiti po Arapskom poluotoku, Adijj je spoznao da pogađa njegove interese i da će ga učiniti jednakim sa ostalim svijetom. Dini-islam u koji je pozivao Muhammed, sallallahu alejhi ve sellem, je vjera pravde i jednakosti, koja priznaje Jednog Boga, a ukida potičinjenost i izrabljivanje. Adijj je znao da će to i do njih uskoro doprijeti. Zato je prezirao i napadao Poslanika, iskazujući mržnju koja se ne da opisati. Nije se htio ugledati na one koji su mu prethodili i primili islam, jer bi to bio konačan kraj njegovih povlastica i vlasti nad njegovim narodom koje je naslijedio od svoga oca Hatima.
On ovako opisuje period svog života koji je prethodio njegovom primanju islama: “Nema čovjeka Arapa da sam ga više mrzio od Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem Bio sam častan čovjek, kršćanin, i vladao sam svojim narodom po sistemu “mirb’aun,” uzimajući četvrtinu njihovog imetka, kao što su radili prvaci Arapa prije mene. Kada sam čuo za Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, prezirao sam ga.
Međutim, njegova je moć postala dominantna, a izvidnica njegove vojske su zalazile i na istok i na zapad Arapskog poluotoka. Ja sam zamolio mladića koji je bio pastir mojih deva i rekao mu da opremi jednu dobru devu, zgodnu za jahanje i da je drži blizu mene, pa kad bude čuo za Muhammedovu vojsku ili patrolu da je došla na našu zemlju, da me obavijesti. I onda, jednoga popodneva, dođe mladić i reče: “O gospodaru, ono što si govorio, kada dođe Muhammedova konjica u tvoju zemlju, čini sada.” Upitao sam ga: “Zašto, majka te nemala,?” a on odgovori: “Vidio sam patrole kako obilaze noću oko kuća. Pitao sam za njih, pa mi rekoše da je to Muhammedova vojska.” Rekao sam mu da mi dovede devu koju sam prije izabrao. Spremio sam se odmah i pozvao svoju porodicu i djecu da napustimo zemlju koju smo voljeli. Požurio sam putem prema gradovima Šama, da se nastanim među stanovnicima svoje vjere. Međutim, kada sam prešao opasno područje, osvrnuo sam se na porodicu i vidio da je moja sestra ostala u Nedždu, sa onima koji su ostali tamo od našeg plemena. Nije bilo moguće da se vratim po nju, pa sam nastavio putovanje dok nisam stigao u Šam. Nastanio sam se tamo među pripadnicima svoje vjere, a mojoj sestri, se desilo ono što sam očekivao i čega sam se bojao.”
Sestra u zarobljeništvu
Adijjeva sestra je pala kao zarobljenica u ruke muslimana. Bilo joj je ime Sefane bint Hatim. Zarobljenici su dovedeni u Medinu, a žene su smještene u sobu pored mesdžida. Sefane je bila žena lijepog lica, čarobnog pogleda, bijelog tena pokrivenog crvenilom. Bila je visoka, crvene kose i jedroga tijela. Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, je prošao pored sobe u kojoj su bile zarobljenice, pa je ustala Sefane i rekla mu:
-Božiji Poslaniče, stradao mi je otac i nestao je moj poglavar, pa pruži mi zaštitu, Allah te zaštitio.
Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, je upita:
-Ko ti je skrbnik?
- Adijj ibn Hatim. - odgovori ona, a Resulullah reče:
-Bjegunac od Allaha i Njegova Poslanika.
Okrenuo se i otišao ne slušajući njen dalji govor. Sutra je ponovo naišao kraj mesdžida i opet se odvio dijalog kao i prethodni dan. Tražila je da joj Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, zajamči sigurnost i da je oslobodi. Sefane je poslije ovog dijaloga izgubila nadu. Treći dan njenog boravka u zarobljeništvu, Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, je krenuo prema muslimanima, a njoj dođe Alija, radijallahu anhu, i reče da se obrati Poslaniku, sallallahu alejhi ve sellem. Kada je Resulullah prolazio kraj nje, ona ustade i reče:
-Stradao mi je otac i nestao moj poglavar, pa pruži mi zaštitu, Allah te zaštitio.
-Već sam to uradio! - na to će Poslanik i dodade: - Ne žuri sa odlaskom dok ne nađeš koga iz svoga naroda s kim ćeš biti sigurna da te odvede do tvojih. Kada ga nađeš obavijesti me.
Sefane je stala prikupljati vijesti o karavanama i imenima plemena koja putuju u Šam, dok nije čula da je delegacija iz plemena Kada’a došla u Medinu i vraća se u Šam za nekoliko dana. Zatražila je susret sa Allahovim Poslanikom, sallallahu alejhi ve sellem, pa je došla kod njega i rekla mu:
-O Božiji Poslaniče, stigla je grupa iz moga naroda u koju sam sigurna da su povjerljivi.
A Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, odmah naredi da joj se dadne odjeća i hrana potrebna za put, dade joj nešto novaca i poklonio devu sa nosiljkom za žene.
Krenula je u pratnji iz plemena Beni Kuda’a, moleći za Allahovog Poslanika i hvaleći njegova poslanička svojstva i veličanstveno vladanje. Za to vrijeme, Adijj se raspitivao kod putnika koji su dolazili iz Medine o zarobljenicima Benu Taijja, pokušavajući saznati šta je sa njegovom sestrom. Jednoga dana je sjedio sa svojom obitelji, kad ugleda devu kako ide prema njima, a na leđima joj je bila nosiljka za žene iz koje se ukazivala žena. Kada se deva približila, vidio je svoju sestru pa joj pritrča i skinu je sa nosiljke. Na licu mu se mogao primjetiti samoprijekor zbog greške koju je napravio prema sestri.
-Nepravedniče! Odveo si svoje žene i djecu, a ostavio si sestru i sav rod. -reče Sefana.
-Ne govori ništa osim dobro. Boga mi, nemam opravdanja za ono što sam uradio.
Put islamu
Sefane se smjestila u kući svoga brata, pa je često razmišljala o lijepom ponašanju koje je vidjela kod Muhammeda, sallallahu alejhi ve sellem, spominjući ono što je dobila kao hedije. Sefane je inače bila pronicljiva i razborita. Jednom je Adijj upita:
-Sestro, šta ti misliš o stvari onog čovjeka?
-Bogami, mislim da mu se trebamo pridružiti što prije. Ako je Poslanik, zaista je onaj ko ga slijedi na velikom hajru. A ako je vladar, pa nećeš biti neznatan sa vlašću u Jemenu. A ti znaš ko si.
-Boga mi, i moje mišljenje je takvo. -na to će Adijj.
Ostatak kazivanja prenosi sam Adijj, opisujući dolazak u Medinu, sastanak sa Poslanikom, sallallahu alejhi ve sellem, i primanje islama: “Krenuo sam u Medinu, Allahovom Poslaniku, sallallahu alejhi ve sellem, bez zaštite i naloga. Rečeno mi je da je Poslanik rekao: “Molim Allaha da mi Adijja stavi na raspolaganje.” (Bilježi imam Ahmed.) Ušao sam kod njega, dok je bio u mesdžidu, poselamio sam se s njim, pa me on upita: “Ko si ti?” Odgovorio sam: “Adijj ibnu Hatim.” A on je ustao prema meni i uze me za ruku, pa krenu svojoj kući.
Na putu ga srete neka slabašna žena sa djetetom. Zamolila ga je da se zaustavi i počela mu pričati o svojoj potrebi. On je stajao s njom dok joj nije udovoljio potrebu, a ja sam čekao pa rekoh u sebi: “Tako mi Allaha, ovo nije vladar.” Zatim me je ponovo uzeo za ruku i produžio sa mnom dok nismo stigli u njegovu kuću. Uzeo je jastuk od kože napunjen vunom i dao mi ga da sjedem na njega, a ja sam se postidio i vratio mu ga da on sjedne. Poslanik mi ga ponovo dade, pa sam prihvatio i sjeo na jastuk, a on je sjeo na zemlju, jer u kući nije bilo ništa drugo od stvari. Ponovo sam rekao u sebi: Ovo, Boga mi, nije stvar vladara. On pogleda u mene i reče: “O Adijje ibn Hatime, zar nisi bio kršćanin?” Rekao sam: “Da.” on ponovno upita: “Zar nisi upravljao svojim narodom po zakonu četvrtina vladaru, pa si uzimao od njih ono što nije bilo dozvoljeno po tvojoj vjeri?” Rekao sam: “Da.” I spoznam da je on istinski Poslanik. Zatim me je ponovo upitao: “Adijje, možda te sprječava da uđeš u ovu vjeru to što vidiš potrebe muslimana i njihovo siromaštvo? Tako mi Allaha, uskoro će njihovo bogatstvo biti toliko da ga neće imati ko uzeti. Adijje, možda te sprječava da uđeš u ovu vjeru to što vidiš malobrojnost muslimana, a mnoštvo njihovih protivnika? Tako mi Allaha, uskoro ćeš čuti da je žena krenula iz Kadisije na svojoj devi, da posjeti ovu Kuću, ne bojeći se nikoga osim Allaha. Možda te sprječava od ulaska u ovu vjeru to što vidiš da je vlast i moć u rukama drugih, mimo muslimana? Tako mi Allaha, uskoro ćeš čuti da su bijeli dvorci iz zemlje Babilona osvojeni i da je blago Kisre ibn Hurmuzana postalo vlasništvo muslimana.” Ponovio sam: “Blago Kisre ibn Hurmuzana. “Da. Blago Kisre ibn Hurmuzana.” Tada je Adijj izgovorio šehadet, primivši islam pred Allahovim Poslanikom, sallallahu alejhi ve sellem: “Svjedočim da nema drugog boga osim Allaha i da je Muhammed Njegov poslanik.” Allah dž.š. je uslišao dovu Svome Poslaniku, sallallahu alejhi ve sellem, u kojoj je tražio da Adijj primi islam.
Čvrsto vjerovanje
Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, je preselio na ahiret drugog rebiul-evvela jedanaeste godine po Hidžri, a zastupništvo nad muslimanima preuzeo je Ebu Bekr es-Siddik. Za njegova vremena su se pokolebala u islam neka plemena među kojima je bilo i murteda iz Adijjevog plemena. Plemena Abs i Zibjan su planirali opkoliti Medinu i zauzeti je, pa su se sa njima udružili otpadnici. Međutim, muslimani su im se suprostavili i prisilili ih na bježanje, a oni su se pripojili Tulejhi ibn Huvejlidu i njegovim saveznicima iz Tajjia, Benu Eseda, Gatafana i Ešdžea. Pošto je Ebu Bekr, radijallahu anhu, ostvario pobjedu nad odmetnicima koji su namijeravali osvojiti Medinu, počeo je opremati vojsku da očisti cijeli Arapski poluotok od odmetništva. Osnovao je jedanaest odreda vojske i jedanaest emira sa posebnim zadacima. U tim teškim trenucima koje je Ebu Bekr preživljavao, dok je ispraćao vojsku u borbu protiv odmetnika, došao mu je čovjek iskrenog i čvrstog vjerovanja sa zekatom plemena Tajjia. Bio je to Adijj, a time je samo potvrdio pobožnost i dubinu svoga vjerovanja. Nakon što je Halifi predao zekat i saznao o položajima muslimana u borbi protiv murteda, priključio se vojsci Halida ibnu Velida, koja je imala za cilj pleme Benu Eseda i njegove saveznike. Tulejha se počeo spremati za susret sa Halidom, kada mu je došla vijest da njegova vojska dolazi njemu. Tražio je pomoć od susjednih plemena, ogranaka Džedile i El-Gavs, koje su bile jezgro plemena Tajja. Njihovi velikaši od njih su se odazvalu pozivu i pridružili se svome odmetniku. Stav Džedile i El-Gavsa je dopro do ušiju Adijja baš u vrijeme kada se Halid spremao za napad. Prije nego što je izdao naredbu za napad, Halid se obratio Adijju:
-O Ebu Tarife, zar nećemo krenuti na Džedilije?
-O Ebu Sulejmane, ne radi to! Da se borim sa dvije ruke ili sa jednom, šta ti je draže?
-Sa dvije ruke.
-Zaista je Džedile jedna moja ruka. - reče mu Adijj.
Tražio je od Halida da iskoristi svoju nadarenost i utjecaj i uspje ubijediti Džedile da se vrate u islam i da se uključe u vojsku muslimana. Vratio se s njima na čelu pet stotina boraca, potpuno opremljenih za borbu, a kada ih je Halid vidio tako opremljene pomislio je da žele da ga napadnu. Pozvao je vojsku, a kada mu je rečeno da je pleme Džedile pod vođstvom Adijja ibn Hatima i da su došli da se bore na njegovoj strani mnogo se obradovao. Dočekao ih je, a oni pred njim izjaviše svoju odanost dini-islamu i Ebu Bekru, radijallahu anhu, kao halifi Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem Bili su spremni da se bore pod njegovom zastavom. Izgovorili su u jedan glas: “Mi smo tvoji, povedi nas gdje god hoćeš!” Halid, Adijj i mudžahidi su s Allahovom pomoći uništili Tulejhinu vojsku, a on je pobjegao u mijesto En-Naka, na granici Šama, gdje je živjelo pleme Benu Kelb.
U redovima mudžahida
Perzijancima nije bilo drago vidjeti Arape jedinstvene pa su stali provocirati i zametati sukob kod susjednih država. Bilo je neminovno tome stati u kraj kako bi se nastavilo širenje islama van granica Arapskog poluotoka. Adijj je okusio slast borbe na Allahovom putu, a htio je nadoknaditi ono što ga je prošlo za života Božijeg Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem Bio je jedan od najjvećih junaka i najsposobnijih konjanika. Islamska vojska je krenula da uništava tvrđave nevjerništva, višeboštva i nasilja. Bilo je nužno očistiti pogranične dijelove zemlje od uticaja Perzije u Iraku i Vizantije u gradovima Šama, a Adijj je u tim pohodima bio jedan od najboljih mudžahida i strijelaca. Historijske knjige koje govore o bitkama u kojima je učestvovao Adijj kao mudžahid na Allahovom putu bilježe da je on veliki dio svoga života posvetio džihadu. U osvajanju grada El-Ubulle, Adijj je bio na desnom krilu Halidove vojske, a njegov vodič u toj bici je bio Malik ibn Ubad. U Bici za El-Lejs, poznatoj pod imenom “Rijeka krvi,” zbog mnoštva krvi koja je prolivena u njoj, Adijj je bio vođa desnoga krila Halidove vojske. Bitka za El-Musih, u Iraku, zapadno od rijeke Eufrat, zapamćena je kako je Adijj briljirao, zbog velike hrabrosti i velikog broja perzijskih vojnika koje je izbacio iz stroja tako da je zemlja ostala puna mrtvih tijela neprijatelja. Halidova vojska je napredovala kroz iračku teritoriju, osvajajući gradove jedan za drugim. Nakon pada En-Nabadža, snage su usmjerene prema El-Hiri. Vojskovođe odreda su bile: El-Musenna ibn Harise eš-Šejbani, Asim ibn Amr, Hašim ibn Utbe ibn Ebi Veqqas, El-Ka’ka’ ibn Amr et-Temimijj i Adijj ibn Hatim, na čelu mudžahida plemena Tajj. Halid ga je zadužio da bude zapovjednik lijevog krila. Bitka El-Mizar je bila jedna od najbržih bitaka i najvećih po rezultatima u korist muslimana. Halid je svu vojsku skupio nasuprot perzijske, na desnoj strani je postavio Asima ibn Amra, a na lijevoj Adijja ibn Hatima. Na desnoj perzijskoj strani bio je Enšodžan, a na lijevoj Kubaz. Čim je bitka počela, Adijj je ubio Kubaza, a Asim Enšodžana, što je ulilo strah i nemir među Perzijance, da su počeli bježati sa bojnog polja. Sa’d ibn Ebi Veqqas je nakon toga bio zadužen za pripremu najveće bitke koju je vodila islamska vojska protiv Perzije. Cilj je bio rušenje Sasanijske države i skidanje Kisrine krune. Ova bitka se odigrala na Kadisijji, a Allah je njome promijenio tok historije. S’ad je očekivao pojačanja koja su pristizala sa svih strana. Zadnje pojačanje je doveo Asim ibn Amr, sa hiljadu boraca iz plemena Kada’a. Adijj je predvodio hiljadu boraca iz plemena Tajji. Nakon strahovite bitke i veličanstvene pobjede muslimana, Adijj se sjetio riječi Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, kada je primio islam, u kojima je nagovijestio pad Kisre. Suze su mu ovlažile oči od radosti i strahopoštovanja. Čast je pripala Adijju i za veliku pobjedu u bici na Jermuku, koju je genijalno isplanirao Halid ibnul-Velid, a vojskovođa Ebu Ubejde je halifu Omera obradovao sa pobjedom i petinom ratnog plijena.
Velikodušni pobožnjak
Adijj se potpuno posvetio ibadetu u džamiji, davanju sadake i pomaganju siromašnih. Bio je primjer vjernika dobrog imana. O svojoj pobožnosti i životu u okviru islama, sam Adijj je rekao: “Otkako sam primio islam, nije nastupio namaz, a da nisam imao abdest.” Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, ga je mnogo volio i uvažavao. Ibn Abbas prenosi od Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, da je rekao: “Četverica su plemića u islamu: Bišr ibn Hilal el-Abdijj, Adijj ibn Hatim, Suraka ibn Malik el-Medledžij i Urvet ibn Mes’ud es-Sekafijj.” (imam Ahmed u Musnedu) Adijj je od svoga oca Hatima et-Taijja naslijedio plemenite osobine. Prenosi se da mu je neki čovjek tražio stotinu dirhema, pa mu je Adijj rekao: “Tražiš od mene stotinu dirhema, a ja sam Hatimov sin. Tako mi Allaha, dat ću ti ih.” Davao je ljudima bez računa, a iz svoje dobrote sitnio je hljeb i davao ga mravima. Kada su ga upitali zašto to radi, rekao je: “To su moje komšije.” Prenosi Eš-Šabijj da je El-Eš’as ibn Kajs poslao čovjeka da od Adijja pozajmi neke kotlove, pa mu ih je Adijj napunio, a ljudi su mu ih napunjene odnijeli. Onda je El-Eš’as poslao čovjeka da mu kaže, da su ih htjeli prazne, a Adijj je odgovorio da ih on ne pozajmljuje prazne. Halifa Omer je uvidio njegovu vrijednost i veličinu među ljudima zbog zasluga koje je činio za islam. Sam Adijj prenosi kazivanje koje se desilo između njega i halife, a koje upućuje na veličinu Omerovog, radijallahu anhu, poštovanja i ljubavi prema njemu: “Došao sam Omeru sa ljudima iz svog plemena, a on je počeo naređivati izostavljajući mene, pa sam stao naspram njega i rekao mu: “Da li me znaš?” On se okrenu prema meni i smiješeći se reče: “Da. Vjerovao si kada drugi nisu. Spoznao si kada su drugi poricali. Održao si obećanje kada su drugi iznevjerili. Došao si kada su drugi leđa okrenuli. Zaista, prvi zekat koji je obradovao lica ashaba Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, je zakat plemena Tajj.”
Adijjev život se odužio, a on je bio predan ibadetu, Allahu, dž.š. Stanovao je u Kufi među svojom djecom i unučadima kojih je bilo više od stotinu. Ali u smutnji i iskušenju koje su zadesile muslimane. Adijj se priključio Aliji, radijallahu anhu, a u bici na Siffinu, ostade bez oka, a njegov sin Muhammed ostade ubijen. Jedan mu se sin priključio Haridžijama te je kasnije ubijen. Živio je veoma dugo. Smatra se da je živio više od sto i dvadeset godina. Umro je oko šezdesete godine po Hidžri, a ukopan je u Kufi.
