“Ili, oni su nalik na one, koji za vrijeme silnog pljuska s neba, u punom mraku, usred grmljavine i munja…”
Ibn Tejmije kaže: “Mišljenje onih koji kažu da je riječ “ili” u ajetu označava izbor je kao da u jezičkom smislu kažu: “Hasan sjedi ili b. Sirin.” Ovakvo mišljenje nije ispravno jer jer riječ “ili” u izbornom smislu dolazi u naredbi traženja a ne dolazi kod obavjesti… Ovdje se mu’minima želi pojasniti njihovo stanje. Jer u prvom Kur’anskom primjeru se kaže: “Gluhi, nijemi i slijepi su, nikako da se osvijeste.” A u drugom primjeru se kaže: “Stavljaju zbog gromova prste u uši svoje bojeći se smrti,” U drugom primjeru je pojasnio da vide i da čuju a da Allah hoće oduzeo bi im i vid i sluh. U prvom slučaju su vidjeli a zatim su pali u tmine u kojima ne vide. Gluhi, nijemi i slijepi. U drugom primjeru kada im munja osvijetli put oni idu a kada im se ponovo smrači stanu. Tako da ovi imaju dva stanja, stanje svjetlosti i stanje mraka. A prvi su ostali u mraku. Prvi je imao svjetlo pa je ostao u mraku a stanje drugih je da nisu stabilni ni u mraku ni na svjetlu. Već se njegovo stanje razlikuje a koje ga u osnovi ostavlja nepomičnim i u sumnjama. Ove primjere pojašnjava sljedeći ajet koji Allah dželle še'nuhu, navodi u pogledu nevjernika gdje je naveo dva primjera sa upotrebom riječi “ili”:
وَالَّذِينَ كَفَرُوا أَعْمَالُهُمْ كَسَرَابٍ بِقِيعَةٍ يَحْسَبُهُ الظَّمْآنُ مَاءً حَتَّىٰ إِذَا جَاءَهُ لَمْ يَجِدْهُ شَيْئًا وَوَجَدَ اللَّهَ عِنْدَهُ فَوَفَّاهُ حِسَابَهُ ۗ وَاللَّهُ سَرِيعُ الْحِسَابِ
أَوْ كَظُلُمَاتٍ فِي بَحْرٍ لُجِّيٍّ يَغْشَاهُ مَوْجٌ مِنْ فَوْقِهِ مَوْجٌ مِنْ فَوْقِهِ سَحَابٌ ۚ ظُلُمَاتٌ بَعْضُهَا فَوْقَ بَعْضٍ إِذَا أَخْرَجَ يَدَهُ لَمْ يَكَدْ يَرَاهَا ۗ وَمَنْ لَمْ يَجْعَلِ اللَّهُ لَهُ نُورًا فَمَا لَهُ مِنْ نُورٍ
“A djela nevjernika su kao varka u ravnici u kojoj žedan vidi vodu, ali kad do tog mjesta dođe, ništa ne nađe, - a zateći će da ga čeka kraj njega Allahova kazna i On će mu potpuno isplatiti račun njegov jer Allah veoma brzo obračunava, ili su kao tmine nad dubokim morem koje prekrivaju talasi sve jedan za drugim, iznad kojih su oblaci, sve tmine jedna iznad drugih, prst se pred okom ne vidi, - a onaj kome Allah ne da svjetlo neće svjetla ni imati.”
Primjer prve skupine munafika je poput nevjernika koji misle da su na istini a oni su na batilu-neistini. Kao što je onaj kome su njegova loša djela ukršena pa ih on vidi kao dobra. Takav nezna i nije svjestan da ne zna. Zbog toga su i poređena sa “varkom u ravnici”. Primjer druge skupine munafika je poput nevjernika koji nisu ni u šta ubjeđeni već su poput tmina jednih nad drugim. Ne nosi ubjeđenje da je na istini već je i dalje džahil u zabludi u dubinama tame. Zatim i munafik i kafir ponekad se opisuju ovim svojstvom a ponekad onim drugim. Tako da je podjela u oba primjera izvršena na osnovu raznovrsnosti ljudi i njihova stanja.
Otuda dolazimo do zaključka da je među munaficima bilo onih koji su vjerovali a zatim su u svojoj unutrini uznevjerovali. Ovo se može zaključiti iz onoga što prenose učenjaci hadisa, tefsira i biografija, to jest da se dešavalo da neki ljudi vjeruju a zatim postanu munafici. To se dešavalo iz sljedećih razloga:
Od tih razloga je bila i promjena kible. Kada je došlo do promjene kible jedna skupina se odmetnula od imana. Bilo je to iskušenje i ispit kojim je Allah iskušao ljude. U tom kontekstu On kaže: “I Mi smo promjenili Kiblu prema kojoj si se prije okretao samo zato da bismo ukazali na one koji će slijediti Poslanika i na one koji će se stopama svojim vratiti…” Allah je promjenom kible htio da iskuša ljude - ko će od njih slijediti poslanika a ko će se vratiti svojim stopama. U tome se ogleda mudrost tog propisa. Na dan Uhuda kada su muslimani izgubili i kada je ranjen Poslanik, sallallahu alejhi ve selleme, i kada mu je slomljen zub skupina ljudi se odmetnula i time padoše u nifak-licemjerstvo. O tome Uzvišeni kaže: “I da bi vjernike očistio, a nevjernike uništio.” I kaže: “Toga dana bili su bliže nevjerovanju nego vjerovanju, jer su ustima svojim govorili ono što nije bilo u srcima njihovim…” I Njegove riječi: “I da bi otkrio ko su licemjeri.” Ovi ajeti upućuju na one koji su iznova postali munafici a obuhvtaju i one koji nisu bili licemjeri prije i one koji su bili munafici pa su ponovo obnovili ili potvrdili svoje licemjerstvo po drugi put.
Njegove riječi: “Toga dana bili su bliže nevjerovanju nego vjerovanju”, upućuju da nisu prije toga bili bliže već su bili podjednako (blizu) ili su bili bliže imanu. Kada je b. Ubej na dan Uhuda napustio Poslanika, sallallahu alejhi ve selleme, sa njim ga napusti još trećina svijeta. Prenosi se da ih je bilo oko tri stotine. Svi ovi prije toga nisu bili munafici jer nisu imali potrebe za takvo nešto.
Ukratko kada bi spominjali vijesti o onima koji su pali u nifak nakon imana to bi se ovde oduljilo. Oni su bili muslimani, posjedovali su iman, to je svjetlo koje je Allah u pomenutim ajetima naveo kao primjer. Da su prije ovog iskušenja i nifaka umrli-umrli bi u islamu zbog kojeg bi bili nagrađeni a ne bi bili od pravih mu’mina koji kada se iskušaju ustraju na imanu niti bi bili od pravih munafika koji su se poslije ovog iskušenja odmetnuli. Ovakvo je stanje sa velikim brojem vjernika u našem vremenu ili sa većinom njih, kada budu iskušani kušnjama kod mnogih nosioca imana, iman se smanji a veliki broj ili većina njih padne u nifak. Neki se otvoreno odmetnu u situaciji kada neprijatelj nadvlada muslimane. Vidjeli smo a i drugi mimo nas su vidjeli u tom kontekstu stvari u kojima je ibret i pouka. Ako se muslimani vrate neozlijeđeni ili ako pobjede neprijatelja onda i dalje ostaju muslimani. Vjeruju u Poslanika unutrinom i vanjštinom takvim imanom koji ne može izdržati iskušenje.”( Pogledaj Medžmu' fetava, 7/276-281) Završen citat.
Kažem: “Iz ovih ajeta, shodno svatanju dobrih selefija, možemo zaključiti da munafika ima mnogo vrsta. Tako neki pokazuju islam vanjštinom a u unutrašnjosti skrivaju kufr i pored toga misli da ja to dobro i ispravno. Misli da će ova stvar imati prođu kod Allaha, dželle še'nuhu, kao što je to prolazilo kod Poslanika, sallallahu alejhi ve selleme, i kod vjernika. Ovo je zbog njihova nepoznavanja Allaha. Ne znaju da Njegovo znanje sve obuhvata. Njemu je poznat treptaj oka i ono što prsa kriju. Među njima ima onih koji su neodlučni između imana i nifaka zbog sumnji i šubhi. Ne posjeduju korisno znanje koje bi ih udaljilo od nifaka. Tako na momenat kada mu dođe svjetlo vjeruje a kada nestane svjetla ostaje u tami i ponovo pada u nifak.
Među njima ima onih koji su vjernici vanjštinom i unutrinom, međutim slabog su imana te zbog toga ne mogu izdržati iskušenja i nedaće. Otuda kada ih zadesi kakva nevolja vrate se svojim stopama, odmećući se kao što je slučaj sa onima koji su tako učinili kada je došlo do promjene kible. Zatim oni koji su posumnjali u miradž Poslanika, sallallahu alejhi ve selleme. Također su na dan Uhuda mnogi pali u nifak a prije toga nisu bili munafici. Ova kategorija je spomenuta u riječima Uzvišenog:
“Ima ljudi koji Allah obožavaju, ali bez pravog uvjerenja; ako ga prati sreća, on je smiren, a ako zapadne i u najmanje iskušenje, vraća se nevjerstvu, pa tako izgubi i ovaj i onaj svijet. To je, uistinu, očiti gubitak.” (Hadždž, 11)
Bilježi Buharija od b. Abasa u pogledu ovog ajeta da je rekao: “Kada bi čovjek dolazio u Medinu vjerovao je ako mu žena rodi sina i ako mu se konji razmnože da je to (islam) dobra vjera, a ako mu žena ne bi ništa rodila niti se konji umnožili govorio bi kako je to loša vjera. Mudžahid kaže: “Ar izraz “inkalebe ala vedžhihi” znači otpasti od vjere i postati kafir (tako je i preveden prethodni ajet).( Pogledaj Tefsir b. Kesira)
Pomenuti čovjek koji bi dolazio kao muhadžir u Medinu da ispovjeda islam vanjštinom i unutrinom je zbog svog džehla i neznanja uzimao pozitivnu stvar koja mu se desi kao znak ispravnosti ove vjere a ako bi mu se po njega desila loša stvar onda je to smatrao znakom neispravnosti ove vjere. Ulema je stava da se ovi tekstovi mogu odnositi i na novotare zbog zajedničkog sadržioca koji se ogleda u riječima Uzvišenog: “Zar, a oni su uistinu smutljivci ali to ne osjećaju.” U komentaru ovih ajeta imam Šenkiti kaže: “Za ajete o kojima govorimo iako se odnose na munafike treba reći da je ibret- pouka u uopštenosti značenja a ne u posebnosti uzroka objavljivanja.”( Edva’ul-bejan) Završen citat.
Svako ko radi neispravno djelo a misli da je dobro i misli da tim djelom postaje odlikovan kod Allaha ustvari treba znati da se time samo još više udaljava od Allaha. Tako da se ovi ajeti, koje spominjemo odnose i na njega. Bez obzira da li se to djelo odnosi na novotariju ili na činjenje širka Allahu. Zajedničko za sve ove kategorije je da misle da su na nečemu (od vjere) što će im koristiti.
Zbog toga Uzvišeni kaže:
“Na Dan u koji ih Allah sve oživi oni će se Njemu zaklinjati, kao što se vama zaklinju, misleći da će im to nešto koristiti. Oni su, doista, pravi lažljivci!” (Mudžadele, 18)
Kurtubi kaže: "Riječi "Misleći da će im to koristiti", misli se na stvari koje niječu i na njihove zakletve. Ibn Zejd kaže: "Misle da će im to koristiti na ahiretu." Prenosi se od Ibn Abbasa da je Poslanik rekao: "Na Sudnjem danu će glasnik zovnuti: "Gdje su oni koji su se sporili sa Allahom?" Pa će ustati kaderije crnih lica i plavih očiju, iskrivljenih vilica a njihova pljuvačka će im curiti. Reći će: "Tako nam Allaha nismo obožavali ni sunce ni mjesec niti idole niti kipove, niti smo pored Tebe uzimali drugog boga." Ibn Abbas kaže: "Tako mi Allaha istinu će reći, širk im je došao odakle se i ne nadaju a da nisu ni znali." Zatim je proučio riječi Uzvišenog: "...misleći da će im to nešto koristiti. Oni su, doista, pravi lažljivci!".To su kaderije tako mi Allaha. To je ponovio tri puta." Završen citat.
Ibn Kesir kaže: "To jest, zaklinjaće se Allahom da su bili na uputi i ustrajni u vjeri, kao što su se svijetu zaklinjali da dunjaluku. Jer, ko je živio sa nečim i umro na tome, biće proživljen misleći kako će mu to koristiti kod Allaha kao što mu je koristilo kod svijeta, koji se prema njemu odnosio shodno vanjštini koju je pokazivao. Zbog toga je i rekao: "...misleći da će im to nešto koristiti." To jest, misle da će im na ahiretu koristiti lažni iman i da će pomoću njega od sebe odagnati nedaće, kao što su to činili na ovom svijetu." Završen citat.
U komentaru riječi Uzvišenog: "Misleći da će im to koristiti" Ševkani kaže: "Tj. misle da će im lažne zakletve koristiti na ahiretu, kao što su im koristile na dunjaluku, jer su njima na dunjaluku pribavljali korist i odstranjivali štetu." Završen citat.
Kažem: Svi ovi tekstovi i govor uleme upućuju na zaključak da je glavni uzrok bolesti svih munafika džehl, neispravno tumačenje i poimanje stvari te njihovo mišljenje da stanje u kojem se nalaze predstavlja dobru i ispravnu stvar. Te njihovo poimanje da su oni pametniji od ostalih, koji nisu njihove akide, te da će se kao takvi spasiti i na dunjaluku i na ahiretu. Oni time ne varaju osim sebe, ali to ne osjećaju. Zato ću ovdje još jednom spomenuti prethodno navedeni govor imama Taberija: "Prvi dokaz su riječi Uzvišenog u suri El-Bekara: "Oni nastoje da prevare Allaha i one koji vjeruju, a ne varaju osim sebe ali to ne osjećaju." U ovom ajetu je najjasniji dokaz o Allahovom pobijanju mišljenja onih koji tvrde da Allah neće kazniti nikoga osim inadžija, koji su nakon znanja uznevjerovali i zanijekali Allahovu jednoću, Njegove knjige i poslanike jer je Allah obavjestio o onima koje je opisao onako kako ih je opisao od osobina nifaka, onih koji nastoje da prevare Allaha i vjernike, oni koji nisu ni svjesni da pomenutim varanjem varaju sebe. Da bi, na kraju, obavjestio da ih čeka bolna kazna, zbog njihova nijekanja poslanstva Poslanika i nevjerovanja u njega i zbog toga što su, po njihovom mišljenju, smatrali da su vjernici a ustvari su bili ustrajni u nevjerstvu."
A u komentaru ovih ajeta imam Šenkiti kaže: "Za ajete o kojima govorimo, iako se odnose na munafike, treba reći da je ibret - pouka u uopćenosti značenja a ne u posebnosti uzroka objavljivanja."
Kao primjer ovome je sljedeći slučaj: Prenosi se da je Zu Huvejsira Temimi, koji je preteča haridžija, grdio Poslanika prilikom raspodjele plijena te mu reče: "Postupi pravedno, o Allahov Poslaniče." Ovo je izrekao jer nisu vjerovali u bezgrješnost poslanika. On je ovu stvar smatrao munkerom, pa je, po svom mišljenju, to negirao. Tada je pao u nifak i nevjerstvo, zbog ovog suprostvaljanja, a da uopće nije ni primjetio niti je znao da je učinio kufr. Tim povodom su objavljene riječi Uzvišenog: "Ima ih koji ti prigovaraju zbog raspodjele zekata."
Ibn Tejmijje u pogledu ovog ajeta kaže: "Izraz el-lemz znači napad na čast i nalaženje mahane nekome. Mudžahid kaže da se to odnosi na potvoru. Ata' kaže da se to odnosi na ogovaranje. Uzvišeni kaže:
"Ima ih koji vrijeđaju Vjerovjesnika..." (Et-Tevba, 61)
Svaki onaj ko uznemirava Poslanika, ogovara ga i prigovara mu je od njih. Jer, konstrukcija u ajetu na ar. "ellezine" i "men" su dvije imenice za spajanje a dolaze u općem kontekstu. Iako je ajet spuštan zbog pomenutih ljudi koji su prigovarali Poslaniku, gibetili ga i uznemiravali, propis ova dva ajeta je opći, kao što je slučaj i kod ostalih ajeta koji su spuštani zbog nekog povoda. Koliko mi je poznato niko se ne razlilazi oko toga da čovjek čije je stanje poput stanja ovih potpada pod uopćenost ovog propisa...
Zatim, činjenica da je takav od njih je propis koji se veže za lafz-izraz koji je izveden iz riječi lemz- to jest, prigovaranje i riječi eza- to jest, uznemiravanje. Tako da ono što je iz tog izvedeno predstavlja illet-razlog za taj propis... Jer, iman i nifak potječu iz srca a ono što se ispolji od govora i djela (u pogledu imana ili nifaka) predstavlja samo ogranak i dokaz onoga što je u srcu. Pa, ako čovjek ispolji vanjštinom nešto od toga nad njim se sprovodi određeni propis. Pošto je Allah obavjestio da su oni koji uznemiravaju Poslanika i oni koji mu prigovaraju, oko raspodjele zekata, od munafika onda je to potvrda i dokaz nečijeg nifaka i njegov ogranak. A logično je, ako neka stvar ima ogranak da ima i korijen i osnovu koja upućuje na taj ogranak. I također, to predstavlja dokaz kada se god tako nešto nađe kod ljudi da njegov nosioc postaje munafik, bez obzira da li je u osnovi prije ovog govora bio munafik ili je nakon ovog govora postao munafik." (Pogledaj Es-Sarimul-meslul, str 30.) Završen citat.
Kažem: U ovu kategoriju spadaju oni apologetičari koji smatraju da nemaju potrebe za šerijatskom naukom, osim u pogledu praktičnih stvari a ne i u pitanju naučnih akidetskih stvari. To jest, oni koji tvrde da nemaju potrebe za akaidskom naukom te da u tom pogledu za njih nema ograničenja.
Isti je slučaj sa sufijama koji vjeruju da su evlije bolji od Poslanika ili oni koji vjeruju da postoji drugi put i način da se približe Allahu mimo Poslanikova puta. U ovu kategoriju spadaju i oni koji vjeruju da je šerijatsko znanje namjenjeno za obični svijet a ne i za posebne ljude. Ili onaj ko misli da njegov šejh ne podliježe šerijatskim obavezama jer je dostigao stepen jekina-ubjeđenja. Po njima, to je stepen kada sa čovjeka spadaju šerijatske obaveze, a kao dokaz navode riječi Uzvišenog: "Obožavaj svog Gospodara sve dok ti jekin (smrt) ne dođe." Svi pomenuti, i drugi koji vjeruju poput ovih, na njih se odnose riječi Uzvišenog: "Zar?! A, uistinu, oni nered siju, ali ne osjećaju." Sve pomenute kategorije svojim govorom potvrđuju nifak, bez obzira da li je njegov vlasnik prije bio munafik ili je ovim govorom pao u nifak. A Allah najbolje zna.
